Sigurne kuće utočište su ženama od zlostavljača iz svih društvenih slojeva

Djelovanje sigurne kuće u Koprivničko-križevačkoj županiji pokazalo je da zlostavljači dolaze iz svih društvenih slojeva, kao i da nedostaje strategija u suzbijanju obiteljskog nasilja, a država ne pruža dovoljnu financijsku podršku udrugama koje su dio mreže sigurnih kuća.

Sigurna kuća na području Koprivničko-križevačke županije, koju vodi Udruga Hera iz Križevaca, djeluje od 26. travnja 2021. godine, a početkom prošle godine preselili su se u novi objekt koji ima kapacitet za smještaj 15 osoba, dvostruko više od starog prostora.

Koprivničko-križevačka županija bila je među zadnjima koje su kroz sustav sigurnih kuća osigurale utočište zlostavljanim ženama. Najveći broj sigurnih kuća nalazi se u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, no danas je njima ispremrežena cijela Hrvatska, pa je čest slučaj da se žrtva smješta u sigurnu kuću na području druge županije.

Zlostavljači iz “uglednih obitelji” samo su sofisticiraniji

Otkako su počeli pružati utočište ženama obiteljskog nasilja, u Heri su osigurali pomoć za 29 žena i 45 djece. Od preseljenja  na novu adresu početkom prošle godine zbrinuli su šest štićenica i 17 djece, rekla je Hini predsjednica udruge Marina Švagelj Jažić.

Prosjek duljine boravka u sigurnoj kući do 2022. godine bio je otprilike četiri mjeseca, a nakon toga se udvostručio što Švagelj Jažić ocjenjuje dobrim trendom jer ipak žrtvi treba više od četiri mjeseca da se osnaži i započne novi život.

Što se tiče društvenog sloja i obrazovanja zlostavljača i žrtava, u udruzi nisu uočili obrazac po kojem bi neka skupina bila nasilnija od druge. Jednako zlostavljaju visokoobrazovani, oni koji nose kravate, kao i osobe niže stručne spreme i manje atraktivnih zanimanja.

Najveći broj žena koje su zatražile pomoć ima srednju stručnu spremu, ali to je očekivano s obzirom na to da su brojčano najzastupljenije u društvu.

Sva je razlika u tome, kaže Švagelj Jažić, što visokoobrazovani zlostavljači i oni iz “uglednih obitelji” nasilje provode na sofisticiraniji, ali za žrtvu ništa manje bolan način.

Žene u sigurnoj kući ne dobiju samo krevet, odnosno smještaj, nego im se pruža psihološka, liječnička i svaka druga pomoć. Suradnja s raznim institucijama do sada se pokazala dobrom.

Obrazovni sustav izlazi u susret djeci koja nastavljaju školovanje, ali uočen je problem prilikom upisa najmlađih u vrtiće koji ionako oskudijevaju s kapacitetima.

„To nam je  za sada najveći problem jer ne raspolažemo s dovoljno novca da bismo djeci osigurali smještaj u privatne vrtiće ili za njih angažirali dadilje“, ističe Švagelj Jažić.

Mnoge od žrtava u bijegu od zlostavljača daju otkaz na poslu pa ih se u sigurnoj kući obučava za nova zanimanja kako bi lakše pronašle novo zaposlenje i što manje financijski ovisile o partneru.

Na spomen Istanbulske konvencije, koju je Hrvatska ratificirala još 2018. godine, Švagelj Jažić kaže kako joj se čini da taj dokument nisu pročitali upravo oni koji su ga prvi trebali uzeti u ruke – suci i sutkinje, ali i zaposlenici državnih institucija koje bi trebale stati na stranu žrtve.

Država prepušta financiranje europskim fondovima

Grupa stručnjaka Vijeća Europe za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO) u evaluacijskom izvješću ocijenila je da Hrvatska do sada nije poduzela sve potrebno na što se ratifikacijom obvezala.

Prema izvješću, Hrvatska još uvijek ne ispunjava obvezu o jednom skloništu za žrtve obiteljskog nasilja na 10.000 stanovnika, a najveći je problem kod smještaja žrtava u sigurne kuće nedostatak novca.

Nemoguće je baviti se takvim poslom kroz projekte i programe, odnosno tražiti sredstva samo kroz europske socijalne fondove.

„Što će biti kad nam ti fondovi postanu nedostupni? Države tu ne razmišlja unaprijed, a rješavanje problema prepušta vanjskim izvorima sredstava“, upozorava Švagelj Jažić.