Prosjačenje kao zanimanje

Oko nas je puno nezaposlenih, umirovljenika s preniskim mirovinama, pa i onih koji nemaju nikakva primanja, a mnogi opet ni do granice od oko 2.000 kuna mjesečno, jer sve ispod toga se smatra pravim siromaštvom. Računa se službeno da je više nego svaki peti stanovnik Hrvatske siromašan pa nije ni čudno što su neki do jučer “normalni” građani mogli postati prosjaci

Ovu jesen ne karakteriziraju samo neuobičajene vremenske prilike, toplina i previše kiše, nego i pojavljivanje neobično puno prosjaka po zadarskim ulicama, odnosno na nekim prometnijim lokacijama.
Gospodari
 Vjerojatno te dvije pojave, vrijeme i prosjaci, imaju i međusobne veze, jer kad nije jako hladno, može se cijeli dan sjediti na mostu, na trgovima ili prometnijim ulicama te ispred trgovačkih centara. Neki dan je tako ispred Kauflanda prosila mlađa žena, dosta pristojnoga izgleda i jedna se žena odmah mašila za džep da izvadi koju kunu, ne pomislivši da ta prosjakinja možda ima više kuna nego ona koja joj želi pomoći. Dodala sam da možda sama prosjakinja i nema toliko, ali njezin gospodar je sigurno bogat. Prosjakinja se iznenadila, uplašila se i za tren nestala.
To je bila još jedna potvrda sumnji nekih ljudi da mnogi prosjaci koje viđamo po ulicama ne prose za sebe već za bogate gospodare – one koji su s prosjačenjem razvili pravi unosni biznis. O tome smo već pisali. Iako smo više puta pokušavali razgovarati s prosjacima, svaki put je sve ostalo samo na pokušaju. Oni ne želi govoriti o svome životu, zašto prose, kakve su ga na to natjerale životne nedaće, premda danas u ovoj zemlji nije teško doći na najniže grane, kada su desetine tisuća građana siromašne, žive i ispod službenih parametara kojima se mjeri siromaštvo. Oko nas je puno nezaposlenih, umirovljenika s preniskim mirovinama, pa i onih koji nemaju nikakva primanja, a mnogi opet ni do granice od oko 2.000 kuna mjesečno, jer sve ispod toga smatra se pravim siromaštvom.
Postati prosjak
 Računa se službeno da je više nego svaki peti stanovnik Hrvatske siromašan pa nije ni čudno što su neki do jučer “normalni” građani mogli postati prosjaci.
No jesu li i već spomenuti javni prosjaci koji se spuštaju na more da bi prosili, ljudi koji spadaju u kategoriju nesretnika koje je država učinila takvima? Koji su postali siromasi zbog specifičnoga “napretka” na hrvatski način, u koji su nas uporno godinama tjerali naši vrli političari. Mislimo da ipak nisu, da se tu ne radi o istim kategorijama.
Prosjaci s naših ulica su u najvećem broju “zaposlenici” bogatih gospodara koji su ovladali njihovom nesrećom, nerijetko invalidima, posrnulim djevojkama, pa i njihovom djecom. Gospodari im uzimaju zaradu, a ostave im tek poneku kunu za preživljavanje. Da je tako, potvrđuju i neki primjeri koje smo uočili. Kada se, na primjer, isti prosjak može vidjeti u više gradova, znači da mu je prosjačenje zanimanje, osobito kad je teški invalid. Postavlja se pitanje kako teški invalid uspijeva doći u drugi grad a da se za to ne pobrinu njegovi “vlasnici”. Jednom su Zadrani mogli vidjeti i kako je usred dana na Narodnom trgu muškarac pljusnuo prosjakinju, a ona se uopće nije branila. Očito je bilo da je ona “njegova”. Ima još niz sličnih primjera.
To nam, pak, govori da prije nego odlučimo prosjaku dati kunu, razmislimo kome je dajemo.