Prljavi, pokvareni prevaranti

DOSADNO I JADNO
Slučajno tako okreneš program, a tamo se događa nešto što ti nije jasno. Gledaš deset minuta, a ne razumiješ o čemu se radi. Emisija se zove “Između tri zida” ili tako nekako. Oni se nešto prepiru, oko nekih gluposti, a glas koji je izgleda tu da bi svojim sugestijama dodatno komplicirao stvar, govori im što da rade. Gledam u tv-program, a tamo piše da se radi o humorističnoj emisiji. Dobro je što piše, jer po sadržaju ne bismo zaključili da nas to treba nasmijati. Uopće nije smješno. Nimalo. Posebno je neučinkovit taj fantomski glas koji bi ih trebao animirati, a čije intervencije prolaze potpuno nezamijećeno i kod aktera i kod publike. Tužno je u tom kontestu vidjeti dobru glumicu Jadranku Đokić kojoj ovakve gaže zbilja ne trebaju. Ako bi nas glupiranje, glumatanje i prenemaganje trebalo nasmijati, onda nam je dosta gledati već postojeće fashion gluposti i rieliti emisije. Jadno.
POBRKANI LONČIĆI
Htio sam preskočiti komentiranje utakmice Hrvatska-Ukrajina, jer je naša reprezentacija jedini oblik hrvatskog nogometa koji me zanima i za koji navijam, s obzirom da mi se za klubove živo… Fućka. Osim toga, Bilić je veliki čovjek pa ga treba poštedjeti kritiziranja, ali ovo ipak ne mogu ne spomenuti. U Dnevniku u izvještaju nakon meča čujemo zanimljivu vijest o tome da smo “izvukli bod na domaćem terenu”, a da je kod izjednačujućeg ukrajinskog gola “cijeli Maksimir zanijemio”. Baš.
BEZOBRAZLUK!
“Prljavi, pokvareni prevaranti” film je koji se godinama u nas tako prevodio, da bi odjednom bio prekršten u “Odvratne, trule hulje”. To nije toliko ni bitno jer je značenje skoro isto, ali je bitno kako se RTL odnosi prema ovoj neosporno odličnoj komediji, s Michaelom Cainom i Steveom Martinom u glavnim ulogama. Prvo su je bez riječi isprike premještali iz najavljenih datuma i termina u neke druge, da bi ovoga petka uistinu prekardašili. Pazite ovo! Film počinje u 22 sata. Nakon 60 minuta se naprasno prekida, ne zbog neke izvanredne vijesti, upozorenja ili nečeg sličnog, nego zbog pola sata emisije “Hrvatska traži zvijezdu”, poslije čega ide drugi dio filma sve do kraja. Nije im dosta, što ispunjavaju program takvim petparačkim oblicima zabave, nego su počeli i filmove prekidati istim glupostima.
POZITIVAN IRANSKI PRIMJER
Zanimljivo je to s glas(ov)anjem. Svi nešto gunđaju protiv vlasti, a na izbore jedva izađe polovina. Iskreno, kako vrijeme prolazi, i meni se sve manje da odlaziti do svoje stare škole i tamo zaokruživati neka imena s kojima ne dijelim politička uvjerenja, a ako i netko slučajno misli donekle slično kao i ja, onda se dogodi da ga osobno poznam kao nesposobnoga. U vijestima pak čujemo kako se to radi u pradomovini nas Hrvata (sic!), bliskom nam Iranu. Tamo na izbore izlaze svi živi, čekaju u redu po 3-4 sata (koja volja! ja bi se okrenuo i odustao da moram čekati dulje od desetak sekundi) pa se potuku, izbijaju nemiri i sve završi s određenim brojem mrtvih i ranjenih. To je prava biračka volja. S druge strane, čini se da su tamo jako ogorčeni i da je onaj dosadašnji predsjednik koji izgleda kao konjski nakupac malo mutio s glasovima pa mu se narod buni. Gledajući snimke masovnih prosvjeda na teheranskim ulicama baš se nekako zamislim, a s obzirom kakve mi stvari onda padaju na pamet, zaključujem da mi je bolje ne misliti. 
NOSTALGIJA
Prošle su nam nedjelje s HRT-a odlučili malo probuditi nostalgiju pa su pustili snimku finalne utakmice košarkaškog prvenstva, mislim tamo negdje ’83.-4. godine između Šibenke i Bosne. A baš je bilo zanimljivo. Prvo prezimena kod Šibenčana. Jarić, Šarić, Đurić, Žurić, Ljubojević, Macura, Petrović, a trener je naš “Zadranin” Vlado Đurović. Pa onda, nema trice. Pa Matijević sa svojim brkovima. Pa uvjeti za igru koji su danas jednostavno smiješni s obzirom da je publika sjedila uz aut crtu dodirujući igrače. Posebno je zanimljivo demistificirati vatrenu šibensku publiku koja je veći dio utakmice bila totalno neaktivna, a budila se samo kada bi njihov tim vodio, što i nije neka naročita podrška. Ne smijemo zaboraviti ni spikera, uvijek pospanog Anzulovića koji jedva govori, kao da će svakog časa zahrkati, dok je cijeli prijenos finala odrađen s jednom jedinom kamerom. Što još možemo zaključiti? Da je Dražen imao evidentnih problema s nosom, jer je cijelu utakmicu disao na usta, a kada smo kod nosa, lijepo je bilo čuti da publika tada nije vrijeđala na nacionalnoj, rasnoj ili političkoj osnovi, već su samo Raši Radovanoviću vikali “nosonja”, što je on i sam znao. Sada treba nastaviti niz zanimljivih povijesnih utakmica s onom zagrebačkom 110-111, ali to su za HRT već neugodne uspomene koje vjerojatno nećemo tako skoro gledati.