Povratak za zaborav

PRODANE NEVJESTE – LIJEPA  TRADICIJA HRVATSKIH MANJINA
Cijeli smo prošli tjedan na svim televizijama slušali o tome kako je prodaja  maloljetnih romskih udavača “zgrozila javnost”. Ma dajte molim vas, kao da je koga  stvarno briga. Svi na to gledaju kao na neku  romsku egzotiku i ne vjerujem da je puno  ljudi u Hrvatskoj zbog toga škripalo zubima i provodilo besane noći stvarno suosjećajući s “prodanim nevjestama”. Budimo realni. Koliko se  god dičimo nekim vrijednostima, tužna je činjenica da nam  nije baš stalo nekih prozaičnih stvari koje se događaju tu,  pokraj nas.
A cijena je, kako kažu, tisuću do dvije eura, ovisno o tome  je li “mlada” još djevica ili ne (pazi perverzije, a imaju 13-14  godina). Sada će netko reći da sam skroz lud kada o tome  uopće i razmišljam, ali priznajte da je stvarno jeftino. Čovjek  bi mogao kupiti jednu da sređuje po kući, briše prašinu, ide  u dućan i sl. Ali gorku šalu na stranu. Stvar je uistinu  odvratna, a još je odvratnije pozivanje na nekakvu tradiciju i  slične stvari. Ja se na takvu tradiciju pos… Naravno, pojavljuje se i dječja pravobraniteljica Mila Jelavić koja nam  otkriva toplu vodu o onom što mi nismo znali – da se djeca  moraju zaštititi i da ih se ne smije (pre)prodavati. Ne znam  zašto, ali nekako mi se smučilo više slušati te uvijek iste priče,  tu kvazizabrinutost i sve što uz to ide. Riječi… Samo riječi.
JUNAK NAŠEG DOBA
Znate li vi tko je to Casey Haynes. Ne znate, naravno.  Nisam ni ja znao sve do jučerašnjeg dnevnika. To vam je  jedan dječak iz daleke Australije, onako, malo odebel, koji je  postao svjetski poznat nakon što je sredio svoga zlostavljača,  nekog balavca koji ga je maltretirao. Ima i snimka, koja je čak  i meni koji sam žestoki protivnik nasilja, nešto najljepše što  sam vidio u zadnje vrijeme. Ovaj ga počne izazivati, udari ga,  a našem Caseyju konačno prekipi, zgrabi ga, podigne ga  iznad glave (pazi ovo! Iznad glave!) i tresne s njime o pod,  tako da mu usput sredi i nogu. Nakon što je snimka  objavljena, Casey je stekao ogromnu popularnost (na njegovo ime u Googleu ima preko deset milijuna rezultata) i  podršku sa svih strana svijeta.
Naravno, ima i onih koji se zgražaju, ali takvih se uvijek  nađe. Zašto se nisu zgražali dok su ga godinama u školi  maltretirali? Osim toga, on ga je tresnuo i s gađenjem  ostavio. Nije ga onako bespomoćnog još lupio nogom kao što  bi napravio netko devijantan. A kada su prikazali oca maloga  zlostavljača sve je u trenutku bilo jasno. Ili je alkoholičar, ili  ga je droga odavno uzela pod svoje. Treće ne može biti  nikako. Ustvari, može. Bolest. Ali kada ga vidim, meni padne  na pamet kako je sterilizacija ponekad ipak dobra stvar, a  nije ni lobotomija za baciti. U svakom slučaju, mali (u stvari  “veliki”) je dobro postupio iako to nije rješenje. Rješenje je u  prevenciji i drastičnim novčanim kaznama za roditelje zlostavljača. Novčanim, a ne nekakvim ukorima i sniženim  vladanjima. Sreća je da se to kod nas ne može dogoditi. Naša  su djeca osobito dobro kućno i vjerski odgojena.
GREŠKA U BROJANJU
Nevjerojatno je kako ljudi s televizije slabo procjenjuju  koliko ljudi ima u pojedinoj gomili koju snimaju. Kada sam  prije dvije tri godine za “Zadarski” izvještavao s velikog  sindikalnog prosvjeda na Jelačićevom trgu u Zagrebu na  kojem je bilo barem od 50 do 60 tisuća ljudi, tv-novinari su ih  izbrojali trostruko manje. Na utakmicama smiješnih hrvatskih nogometnih klubova, nekoliko desetaka penzionera,  djece i navijačkih očajnika na tribinama postaju gomila od  “nešto preko tisuću” navijača, a da i ne govorimo kako je kada  se umiješa i politika. A može li se točno izbrojati? Ne baš  točno, ali prilično okvirno – da. Kada je sastav Pink Floyd  krajem sedamdesetih svirao američku turneju, na stadionu u  Chicagu su im rekli da je prodano 67 tisuća ulaznica, što se  nije baš podudaralo s onim što su oni vidjeli. Zato su lijepo  iznajmili helikopter, u njega strpali odvjetnika i profesionalnog snimatelja i iz zraka slikali cijeli stadion, nakon  čega se ekspertizom ustanovilo da je prodano 95 tisuća  ulaznica i da su ovi zamračili teške pare. Slijedile su tužbe,  odštete i slično. Dakle, može se kad se hoće.
TUŽAN POVRATAK NAJBOLJEG NA SVIJETU
Ivica Kostelić je postigao ogroman uspjeh i postao i  službeno najbolji skijaš na svijetu. Problem je u tome što taj  uspjeh nije toliko atraktivan za razularene navijačke mase.  Znate ono kada prođe kroz cilj s dvije tisućinke prednosti i u  zadnji čas preuzme vodstvo i pobjedi, a rulja je oduševljena.  Ne, ovdje se radi o strpljivom skupljanju bodova iz discipline  u disciplinu, a to našima nije toliko zanimljivo pa je na  dočeku na aerodromu bilo jako malo ljudi. I uzalud tv  reporteri govore o “stotinama navijača”, nije ih bilo. Nije bilo  dočeka na Jelačićevom trgu, svečanih parada i oduševljenih  masa, nego samo nekoliko desetaka najodanijih. Drugi dio  “svečanog” dočeka je bio u odajama premijerke, a to ovih  tjedana, u vrijeme prosvjeda, baš i nije najpopularnije mjesto  za druženje. A što je ono stariji Kostelić, koji i inače voli  davati društveno – političke komentare, htio reći dok je držao  govor, vjerojatno nije jasno ni njemu samome. Sve u svemu –  svečani doček za što brži zaborav.
[email protected]