PJESNIK LISTONOŠA Da bi bija dobar u svome mistu zapravo moraš biti savršen

Pošćer, listonoša, poštar… pjesnik… i nadasve čovjek. Što čovjek? – Ljudina. Marin Fuzul. A što bi Marin Fuzul rekao o Marinu Fuzulu, za one koji te ne znaju i ne druguju s tobom kao ja?
– Više manje si reka sve. S ponoson uvik ističen da san bibinjski pjesnik i zadarski poštar. Za ovu priliku citirat ću stihove Thompsonove pisme. »Budi čovik to je dika budi roda svoga slika, ne daj na se ne daj svoje nemoj tuđe prokleto je. Gdje god da te život nosi uvik moraš znati ko si…«
Za Bibinje, Bibinj, slobodno se može reći misto od pisme, misto od klape, klapa, dalmatinsko misto, misto pjesnika. Misto ribara i težaka… Pa predstavite nam rodno Bibinje i s te strane, strane koja bilježi i Vas.
– Bibinje je jedno pitomo dalmatinsko misto puno ponosa i prkosa, dobri i vridni ljudi. Stihovi prijašnje Thompsonove pisme na neki način oslikavanju Bibinje. I zato san na svoje misto jako ponosan. A pisma i Bibinje jedno bez drugoga ne moru iman osjećaj da u svakoj kući ima baren jedan dobar pivač. Osim Tomislava Bralića i Ivice Sikirića Iće ima poveči broj jako dobri glazbenika kao i pjesnika. A mi kao vrsni čuvari tradicije i običaja znat ćemo sačuvati pismu i pjesništvo.

Čuvar svoga govora
Svako misto svoga kapa ima, a kapo od mista je kad se pjesme dotiče Ante Sikirić Krivin. Koliki je Antin utjecaj bio na tvoje pjesmovanje?
– Ante je vertikala ne samo bibinjskog nego i hrvatskog pjesništva uzor svim mlađin naraštajima pa tako i meni. Vertikalu koju svi mi pjesnici želimo dostići. Oduševljenje koju Ante izazove kad je na pozornici ritko koji pjesnik more postići. Ante svima nama stoji na raspolaganju pomaže nesebično i od srca na tome mu veliko fala, ali ja nekako malo više želin biti Marin Fuzul a malo manje Ante Sikirić što mislim da je i u redu.
Pišeš po domaći, po Bibinjski, čuvaš običaje, čuvaš domaću rič.
– Pišen na jeziku na kojem i razmišljan a to je moj materinji bibinjski jezik, znan se ja otisnuti pa pokoju pismu napišen i na standardnom jeziku ali ipak mi se rići lipše ulančavaju na mome teplon bibinjskom jeziku. Pa drago mi je čuti da san čuvar svoga govora. A ne samo kuće svoje.
Kad su te stihovi i rime pozvali sebi?
– Od mali nogu sićan se školski dana i pisanja sastava i pismica po slobodnoj volji neki od njih završili su u Modroj lasti, ti ćeš se toga sićati. A zanimljivo je da san iz toga uvik dobiva peticu a hrvatski jezik dvicu.
Kako oni koji te znaju, oni koje u poslu srećeš gledaju na tvoje pjesništvo?
– Više manje su mi potpora mnogi su i ponosni na mene. Većina njih imaju moj prvijenac Na krilima bure, kojemu si bio jedan od mojih recenzenata na tome ti još jednom zafaljivan. Lipa je spoznaja kad te ljudi zaustavljaju i s oduševljenjen komentiraju moje pisme.

Potpora obitelji
Što kolege, ima li podbadanja, svojstveno našem svitu?
– Kolege kao kolege prvo su me upoznali ka Marina Fuzula pa tek onda ka pjesnika. Ima tu poštapalica tipa evo pisnik sad će on reći dvi tri pametne. Ali unatoč svemu ja san izuzetno ponosan na njih, a pogotovo na one koji više nisu s nama ili one koji su otišli u zasluženu mirovinu. A jesu li oni ponosni na mene to morate pitati njih, ali ja virujen da jesu.
Obitelj? Ne dočeka baš svaka obitelj pjesnika u dom raširenih ruku.
– Obitelj mi je velika potpora. Zapravo najveći krivac zašto san izletija iz kašete u korice je moja žena. Uvik mi je govorila Marine ovo što pišeš je pridobro da mi se mota po ladican izaći vanka s njiman, a ja bi joj reka ajde munjo di ću ti ja u pjesnike ja to radin onako iz gušta. Eto zafaljujuči njoj i čitavoj obitelji sad san tu di jesan. A da su pjesnici pomalo čudni jesu i teško je pratiti njihov ritam pogotovo onda kad su u stvaranju. Pisma je onda na prvon mistu sve ostalo pada u drugi plan.
Izuzetno kazuješ svoje pjesme, imaš tu boju glasa. Traže li od tebe u mistu, pri prigodama da kazuješ pjesme.
– Na kazivanje svojih pisama jako san ponosan. Inače san skroman čovik i ne volim samohvalu ali kad je kazivanje pisama u pitanju tu san u samom vrhu a to će potvrditi svi koji su me čuli. Nagrada koju san dobija na pjesničkoj manifestaciji Stijeg slobode u Kninu za najboljeg kazivača to potvrđuje. Za boju glasa zahvalan san dragon Bogu koji je u mene usadio taj dar. S time se čovik jednostavno rodi. A kako je korona zaustavila sve pa tako i pjesništvo sad san u fazi stvaranja. Naravno da me zovu u mistu kad god je prigoda za to, a ja se rado odazoven njima i svima ostalima koji me žele čuti.

Stihovi posvećeni domovini
Mladi si branitelj te domoljubljem prožete tvoje pjesme ne čude.
– Na taj dio mog života izuzetno san ponosan. Biti dionikom stvaranja države koju smo s nestrpljenjem iščekivali je velika čast. Ni škola me ni napravila čovikon kakav sam sad te mogu slobodno reći to je od mene napravija rat. Mnogi će reći kako rat more od nekoga učiniti čovika što tamo ima dobro? A ja ću reći ponos, zajedništvo, ljubav prema bližnjemu, spremnost život dati za svog kolegu suborca, su sveti činovi milosrđa. Još uvik mislin da domovini nisan da sve što san moga dati pa joj zato sada posvećuje moje stihove i pisme.
Dosta ti je pjesama uglazbljeno. Obraćam ti se stalno s ti, jer toliko smo si dobri da mi nekako drugo i ne ide. Neke od svojih uglazbljenih pjesama pjevaš i sam?
– Mnoge svoje pisme napisa san uz gitaru. Ljubav prema glazbi i pivanju gajin od djetinjstva. Vjerovatno su zato moje pisme lako uglazbljive zbog metrike i takta. Neke od njih su i snimljene uz veliku pomoć mog prijatelja i kolege Damira Fenricha glazbenog urednika mojih pisama. Kao što brod na pučini traži sigurnu luku tako i one traže izvođača koji će im pružiti topli dom. Da ponekad me pisma toliko ponese, da umisto recitiranja pismu zapivan.

Bibinje jako drži do pisane riječi
U svom stvaranju imaš li podršku mista, institucija… kako se u Bibinju gleda na pjesnike?
– Najteže mi je u svon mistu kazivati svoje stihove. Mahon su tu ljudi koje poznaješ s kojima prijateljuješ, pa ako se okine pokoja greškica bude bockanja poslije nastupa. Da bi bija dobar u svome mistu zapravo moraš biti savršen. Bibinje jako drži do kulture i pisane riči. Još jednon bi se zafalija institucijama mista jer bez njihove potpore teško da bi moj prvijenac Na krilima bure ugledao svitlo dana.
Ima li nešto što te nisam pitao a rado bi odgovorio na to?
– Na kraju bi se osvrnija na posa pošćera kojeg radin skoro pa dva desetljeća. U kojem sam s ljudima proša sve: od sriće, tuge, radosti i veselja, a najvažnije od svega povjerenje koje ljudi gaje prema meni i ja prema njima. Mogu slobodno reći da me posa poštara dodatno izgradija ka čovika i pjesnika. Mnogi moji stihovi su nastali za vrime marende na klupi. Jedan od njih je kad pored mene prođe zanosna lipota pa nastane stih. Mirisna jutarnja rosa a moje nadimaju se grudi U zanosnu leprša ti kosa čija li si ko li mi te ljubi. Na kraju veliki pozdrav svim mojim kolegama svim braniteljima i svim ljudima dobre volje živili i Bog vas blagoslovio.