Otkupljivači srezali cijenu lubenica

Prva berba je još nekako išla, ali sada je previše jeftina. Devedeset lipa, to je ništa, samo se jadni ljudi deru i rade, a nema od toga ništa. Ako kupiš sadnice i dok sve drugo središ, preostane ti sasvim malo, rekao nam je Toma Jurjević
Lubenice širom Zadarske županije ili su pobrane ili će se to dogoditi vrlo skoro. Povrće koje se obično uživa kao voće udomaćeno je širom ovih prostora, koji uz dolinu Neretve predstavljaju jedno od glavnih područja na kojem se lubenice, popularno znane i kao čentruni, uzgajaju. Poljoprivrednici nam kažu da je i za lubenice kao i sve drugo ove godine dosta djelovala suša, no kada se i ona uzme u obzir, urod nije loš. Teškoće nastaju kada započne otkup. Uzgajivači su prilično razočarani jer se lani s lubenicama dala postići mnogo bolja cijena, uglavnom oko kunu i pol, a spominje se i neke “sretnike” koji su ostvarili i dvije i pol kune po kilogramu. Danas se o tome ne može niti sanjati. Trenutačna otkupna cijena lubenice na veliko je devedeset lipa s tendencijom daljeg pada.
Dvije prikolice čentruna
Svaka sezona je drugačija. Ne može biti isto kao i lani, kaže nam Pavao Sakić iz Tinja, kojemu ispred kuće zatičemo dvije prikolice pune čentruna.
– Da je kunu dobro je. Skidam kapu. Ali događa se i da ih nitko neće. A što onda? Bacit vagon lubenica i mir u kući, ako nema druge. Ali kažem vam, dok ona prelazi kunu ili je tu oko kunu dobro je, pogotovo kada se uzme u odnosu na krumpire, a i sadnice su skupe, nastavlja Sakić i dodaje:
– Dajemo i mi po kunu, ali ne možeš doći na red da u osam dana prodaš dvije tone.
U razgovoru s ljudima u Tinju, može se čuti da su za ovakvo stanje na tržištu dobrim dijelom krivi uvoznici.
– Ja ne žalim za onim bivšim sustavom, ali prije ovog nesretnog rata, bilo je veće tržište: Slovenija, Bosna, Srbija, svugdje se išlo. K tome su bile na ovome području tri otkupne postaje i to velike: zadarske Plodine, danas propale, Nova Zora, Sv. Filip i Jakov, propala i pogon Pakoštane, isto propalo. Sada otkupljuje Agrofructus, nije ni on malešan, ali manje je tržište, veli Pavao Sakić koji je kao i svi veći proizvođači jednostavno osuđen na prodaju na veliko. Prodaju na malo može organizirati netko tko ima nekoliko stotina kilograma, kaže nam, dok onaj koji ima trideset do četrdeset tisuća kilograma nema što tražiti u takvom načinu prodaje, čak i kada bi imao dovoljno rodbine organizirane da zajedno rade.
Važnost pravovremene berbe
Kada se lubenica ubere, može se održati do desetak dana da bude dobra za uporabu. Ima, naravno, “trikova” da se lubenicu uberu ranije i da postupno zriju u podrumu ili garaži te da ih se tada i mjesec dana može razvoziti po tržnicama. Ali tako ubrani primjerci nikada ne postižu onu slatkoću koju ima čentrun ubran tek koji dan prije potpune zrelosti.
U proizvodnji lubenica ima i novosti, kao što je kalemljenje na tikvu koje je kod nas započelo u Opuzenu i proširilo se i do Ravnih kotara. Ima uzgajivača koji su to prihvatili, ali nisu svi zadovoljni pa tako ni naš domaćin u Tinju koji se nije priklonio tom načinu uzgoja:
– Evo vidite ovoga, ovaj nije kalemljen na tikvu, jer taj ima deblju koru. I ne puca ovako kao ovaj kad ga rižeš. Nekidan su dovezli dva vagona takvih i rižeš ga, brate, isto ki spužvu, veli Pavao Sakić. Ipak, lubenice kalemljene na tikvu imaju svojih pristaša jer daju i do triput veće prinose, a otpornije su i na oboljenja, kažu nam u Tinju, u kojem smo posjetili i Tomu Jurjevića koji također nije zadovoljan ovogodišnjim otkupnim cijenama ovog proizvoda.
Koja je realna cijena?
– Prva berba je još nekako išla, ali sada je previše jeftina. Devedeset lipa to je ništa, samo se ljudi jadni deru i rade, a nema od toga ništa. Ako kupiš sadnice i dok sve drugo središ, preostane ti sasvim malo, rekao nam je Toma Jurjević, a o tome koja bi bila realna cijena kaže:
– Po mom mišljenju to bi se trebalo kretati oko dvije kune. Najminimalnije kunu i pol, da bi nešto ostalo proizvođaču i da bi tako bili zadovoljni. Inače, nema od posla ništa. Primjerice ja platim jedno gnojivo, pedeset kilograma, četiri stotine kuna, a prije si za četiristo kuna mogao uzeti tristo kila gnojiva, istaknuo je Jurjević, a s lubenica se u Tinju lako prijeđe i na teme o uzgoju drugih vrsta povrća.
– Ja se od “Oluje” bavim uvijek kiselim kupusom, odnosno ribancem kupusom. Dvije i po do tri kune bio odmah devedeset i pete, a danas je nekad ispod kune i pol. A razumite koliko je drugo išlo sve gori, a ove cijene ostale iste i manje. I stoga ne možemo pratiti, naša proizvodnja pratiti cijene gnojiva i zaštitnih sredstava. Ljudi tu najviše gube, stari više ne mogu, a mladima se to više ne mili raditi kada nije isplativo, ističe Jurjević koji je svoje stajalište podkrijepio i primjerom:
– Uložiš u te čentrune dvadeset tisuća kuna i dobiješ isto toliko ili u najboljem mogućem slučaju trideset, a cijela obitelj na tome radi. To se već dogodilo s krumpirom. Neki ljudi neće moći ni pokriti troškove, kazao je Toma Jurjević.

 OD MARKE DO KUNE

– Nekad, prije rata, gledalo se da se povrće, voće, bilo koje, lubenica, mrkva, breskva, samo da se prodaje za marku. Ako bi bila jedna marka, bilo bi dobro. A danas smo došli da je i jedna kuna dobro, ističe Pavao Sakić.

 UDRUŽIVANJEM DO SKLADIŠNIH KAPACITETA

Poljoprivrednici u Tinju svjesni su da se u nove bitke za tržište i kupce, ne može sa starim metodama i načinima rada. Mjesto koje dosta daje na poljoprivredu, a nedavno je osnovana i udruga uzgajivača višnje maraške, trebalo bi možda učiniti i još jedan korak i zajedničkim sredstvima mještana, u vidu zadruge ili nekog drugog obila organiziranja, zajednički uložiti u skladišni prostor s hladnjačom. Na taj bismo način mogli biti konkurentni na mnogim tržištima i čitave godine, kazali su nam u Tinju.

 VODOOPSKRBA IZ BUNARA

Polja pod lubenicama u plodnoj ravnokotarskoj zaravni između Raštana, Tinja i Sikova, uglavnom su dobro opskrbljena vodom iz iskopanih bunara što omogućava kvalitetan uzgoj kako njih, tako i drugih kultura. No, problem uzgajivačima najviše stvaraju vrane koje su sklone uzimati tekućinu kljucanjem čentruna po poljima. Stoga je većina nasada opskrbljena posebnim plinskim topom koji u redovnim razmacima stvara galamu i tako tjera ptice.

 GDJE SU NESTALE TAMNE, OKRUGLE LUBENICE

Uzgajivače lubenica u Tinju upitali smo i kako je došlo do opće preorijentacije proizvođača s nekad raširene sorte tamnozelenih, okruglih plodova, na današnje sorte, drukčijih boja i duguljastoga oblika.
– To su bile sorte kojima se sjeme kupovalo u Italiji, uglavnom iz Trsta se donosilo, a na današnje sorte su se ljudi preorijentirali jer im je rentabilnije. Ovi su koliko-toliko ekonomičniji nije problem da uhvate dvadeset kila, dok kod ovih je već deset kila bila rijetkost, prosječno bi bili 6 do 7 kilograma. No, nekad se ljudi nisu ni obazirali na te krupne i bili bi time zadovoljni, a danas hoće velike, kažu nam u Tinju.