Gotovo 70 posto mladih ni s kim ne razgovara o neugodnim iskustvima

U sklopu Šestih dana medijske pismenosti održao se i skup »Kako podržati mentalno zdravlje učenika u virtualnom i medijskom okruženju« u sklopu kojeg su predavanja održale socijalne pedagoginje Nastavno-kliničkog centra Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Sabina Mandić, Sanja Radić Bursać i Lucija Lamešić te je spomenuti bio usmjeren prema širenju znanja stručnjaka iz obrazovnog sustava o utjecaju medija na izgradnju zdrave slike o sebi te važnosti brige o mentalnom zdravlju kod djece i mladih.

Bilo je riječi i o rizicima virtualnog okruženja s posebnim naglaskom na neprihvatljive oblike ponašanja i elektroničko vršnjačko nasilje te prekomjerno korištenje interneta i razvoj štetnih psihosocijalnih posljedica. Nakon održanih izlaganja, predstavljeni su edukativni materijali koji su nastali kao dio projekta »Biti svoj – Biti u ravnoteži u virtualnom i medijskom okruženju« čiji je nositelj bio Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

– Kada govorimo o djeci, Svjetska zdravstvena organizacija nedavno je izdala priopćenje kako djeca do treće godine života uopće ne bi trebala imati pristup digitalnim sadržajima, a kod onih malo starijih, taj pristup trebao bi biti strogo ograničen i kontroliran.

Navedeno proizlazi iz činjenice o postojanju brojnih dokaza da pretjerana izloženost uređajima i digitalnim sadržajima može dovesti do problema s vidom, s održavanjem pažnje i koncentracije djece i slično, kazala je Sabina Mandić, dok Sanja Radić Bursać dodaje kako, s druge strane, kada govorimo o mladima, odnosno adolescentima, situacija je ipak malo drugačija.

Razvojni zadatak

– Tijekom adolescencije mladi imaju razvojni zadatak sazrijevanja te ovladavanja brojnim biološkim, psihološkim i socijalnim promjenama, kao i novim vještinama i životnim kompetencijama. Upoznavanje s promjenama vlastitog tijela i njegovo prihvaćanje kao dijela sebe, uspostavljanje i održavanje interpersonalnih odnosa, razumijevanje i nošenje s različitim emocijama, stvaranje sustava vrijednosti, oblikovanje stabilnog identiteta i zdrave slike o sebi i slično predstavljaju važne procese tijekom adolescencije koji se mogu ostvarivati u realnom svijetu, no i biti uronjeni u virtualno okruženje.

Mladi su primarni korisnici društvenih mreža, interneta i tehnologija koje su isprepletene s njihovim stilom života te su, ujedno, najprijemčiviji za prihvaćanje tehnološkog razvoja i svih promjena koje dolaze. Stoga, možemo reći kako na odrastanje i razvoj mladih mediji utječu na različite načine te njihovo djetinjstvo ili adolescencija se opisuje kao multimedijalno, svjedoči Radić Bursać dodajući kako, u domaćem kontekstu, zaista imamo dosta recentnih i relevantnih istraživanja koja nam govore o navikama i obrascima funkcioniranja mladih u virtualnom okruženju.

Tako podaci ESPAD-a navode kako srednjoškolci, tj. 30 posto učenika i 34 posto učenica radnim danom koristi društvene mreže dva do tri sata, dok vikendom 23 posto učenika i 33 posto učenica provodi više od 6 sati na društvenim mrežama.

– Novo te zaista kvalitetno i sveobuhvatno istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu govori kako je korištenje digitalnih uređaja zastupljenije kod starijih učenika, tj. srednjoškolaca u odnosu na osnovnoškolce, pa tako 35,6 posto učenika srednjih škola u tipičnom radnom danu koristi ih više od četiri sata, a da ono nije povezano s izvršavanjem školskih obveza.

Također, podaci ukazuju da djevojke više koriste digitalne uređaje. Pri tome treba naglasiti kako su neke nacionalne studije, kao što su IDIZ, projekt deSHAME, CSI, potvrdile da djeca i mladi u Hrvatskoj provode više vremena ispred ekrana digitalnih uređaja u odnosu na razdoblje prije pandemije, objašnjava Radić Bursać.

Ako se, pak, usmjerimo na rizike u virtualnom okruženju, rezultati inozemnih, ali i nacionalnih istraživanja ukazuju na njihovu visoku zastupljenost među populacijom osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Kada je riječ o hrvatskim trendovima, Mandić prezentira da recentne domaće studije ukazuju na činjenicu da je oko 7 posto mladih u dobi od 9 do 17 godina imalo iskustva da se netko prema njima ponašao povredljivo ili neugodno u virtualnom okruženju, a oko 5 posto njih da su se, na takav način, ponašali prema drugima.

– Važno je naglasiti da su mladi svjesni sveprisutnosti nasilja u virtualnom okruženju, što potvrđuju i rezultati nedavno objavljenog izvještaja Instituta za društvena istraživanja gdje gotovo polovina mladih cyberbullying smatra dosta velikim ili izrazitim problemom u generaciji. Kao jedan od težih oblika elektroničkog nasilja je ono seksualno, pri čemu rezultati nekolicine nacionalnih istraživanja provedenih u posljednje tri do četiri godine ukazuju na činjenicu da je otprilike 10 posto mladih (uglavnom adolescenata) slalo vlastite fotografije i video- uratke drugima, od čega njih oko 4 posto osobama koje ne poznaju.

Također, slanje takvih materijala uglavnom je »motivirano« nagovorom, ucjenom ili prisilom, a o neugodnim iskustvima koja su doživjeli, gotovo 70 posto mladih ne razgovara ni s kim. Ako se usmjerimo na podatke oko ovisnosti o internetu u najširem smislu, istraživanje na uzorku zagrebačkih srednjoškolaca provedeno prije otprilike godinu i pol dana, ukazuje na činjenicu da nešto malo manje od 1 posto učenika zadovoljava kriterije za visoku razinu ovisnosti, no gotovo 30 posto njih ima ozbiljne probleme povezane s prekomjernim korištenjem interneta, kao što su problemi sa snom, narušen školski uspjeh, konflikti s prijateljima i obitelji itd.

Kada pogledamo ove rezultate, mislim da je stvarno jasno da je ovo problematika s kojom se naši mladi svakodnevno susreću i mi odrasli trebamo poticati otvorenu komunikaciju i pružiti im sva potrebna znanja i vještine kako da se uspješno nose sa svim izazovima koje donosi tehnologija i virtualno okruženje, tvrdi Mandić.

Produžena ruka

Digitalni mediji naša su, mcluhanovskim rječnikom rečeno, produžena ruka s mnoštvom kako pozitivnih, tako i negativnih aspekata te se postavlja pitanje zašto ih koristimo u tolikoj mjeri.

Brojni segmenti našeg života i funkcioniranja »prebacili« su se u virtualni prostor, pa tako komuniciramo s nama dragim ljudima preko društvenih mreža i produbljujemo odnose; poslovne, školske ili akademske zadatke često obavljamo na daljinu, stručno se usavršavamo putem webinara, video-lekcija ili e-tečajeva, čak i vježbamo i relaksiramo se uz pomoć raznih aplikacija, a djeca odlaze nekim članovima svoje rodbine u posjet uz video-pozive i tako dalje.

Radić Bursać govori kako je važno imati na umu kako je svako naše ponašanje, pa tako i korištenje interneta, motivirano nekom psihološkom potrebom koju nastojimo, u određenom trenutku, zadovoljiti.

– Prilikom boravka u virtualnom okruženju, gotovo da ne razmišljamo o tome zašto nam to iskustvo treba te što nam ono u određenom trenutku pruža. Kao da to činimo automatski ili na nekom »autopilotu«.

Zanimljivo je da u brojnim studijama adolescenti navode kako internet najčešće koriste s ciljem učenja i informiranja te izvršavanja školskih obaveza, socijalizacije i komunikacije s vršnjacima, zatim zbog zabave i izbjegavanje dosade te ugode, opuštanja i poboljšanja raspoloženja, odnosno kao način nošenja s problemima i neugodnim emocijama. Također, to ima veliki utjecaj i na razvoj identiteta i slike o sebi.

Istraživanje kolegice Mandić koje je provedeno sa zagrebačkim srednjoškolcima govori da učenici najviše koriste internet kao strategiju nošenja sa stresnim situacijama, način poboljšavanja raspoloženja te s ciljem socijalne prilagodbe tj. konformizma.

Nacionalna studija Instituta za društvena istraživanja govori kako 62 posto učenika pozitivnim ili izrazito pozitivnim procjenjuje utjecaj vlastitog korištenja digitalnih tehnologija na informiranost o trenutnim zbivanjima, a njih 37,7 posto na kvalitetu prijateljskih odnosa.

Također, 20,7 posto učenika procjenjuje da slobodnije izražava što misli i osjeća u online okružju u usporedbi s realnim okruženjem, tvrdi Radić Bursać, naglašavajući kako bi se prava ravnoteža, u kontekstu 21. stoljeća, odnosila na balansiranje između prednosti i nedostataka.

– Uz brojne, već spomenute prednosti interneta, poput dostupnosti i brze izmjene informacija, učenja i razvoja novih kompetencija kao što je digitalno ili medijsko opismenjavanje, lakšeg savladavanja svakodnevnih (školskih i radnih) obveza, mogućnosti komunikacije i proširivanja socijalne mreže, sudjelovanje u zabavnim i opuštajućim aktivnosti i dr., u online prostoru prisutni su i brojni rizici.

Ključni nedostaci odnose se na sveprisutnu anonimnost, mogućnost zlouporabe osobnih podataka i računalnih prevara, postojanje i širenje dezinformacija i lažnih vijesti, prikriveno oglašavanje, postojanje stereotipnih prikaza i promocija nerealnih standarda ljepote, no i na učestalost izloženosti sadržajima kojima se promoviraju različiti »nezdravi« i rizični oblici ponašanja pa sve do izloženosti elektroničkom nasilju.

Stoga je važno da koristimo i uživamo u svim prednostima i pozitivnim aspektima virtualnog okruženja, no da osvijestimo i rizike unutar istoga te razvijamo osobno i društveno odgovorno ponašanje. Također, dodatni aspekt tog balansiranog korištenja odnosi se i na prepoznavanje motiva ili psiholoških potreba koje pokušavamo zadovoljiti u virtualnom prostoru, a zatim da im pokušamo pronaći alternativu u realnom svijetu i/ili te potrebe zadovoljiti na funkcionalnije i zdravije načine.

Primjerice, ako mlada osoba na neki način bježi u online aktivnosti kako bi izbjegla suočavanje s neugodnim emocijama ili sukobima, važno ju je osnažiti i podržati u usvajanju vještine rješavanja problema ili nošnja sa stresnim situacijama. Ili, ako osoba osjeća nelagodu, sram, anksioznost i sl. prilikom komunikacije i u odnosima uživo, značajno bi bilo pružiti joj podršku u razvoju socijalnih vještina. Kolegice i ja zaista naglašavamo i promoviramo važnost digitalnog, medijskog i socijalno-emocionalnog opismenjavanja djece i mladih, pojašnjava.

Uloga roditelja

Na pitanje koja je, u cijeloj priči, uloga roditelja/skrbnika i odgojno-obrazovnih djelatnika u području prevencije ili reagiranja na spomenute probleme koje donosi digitalno okruženje, Lucija Lamešić odgovara kako im, socijalnim pedagozima, roditelji ili djelatnici iz škola često kažu kako učenici znaju više ili da su kompetentniji u tom području te da im je teško »držati korak« s njima, no to, napominje, nikako odraslima ne bi smjelo biti opravdanje ili izlika za nedjelovanje.

– Izrazito je važno da prije svega i sami budu osviješteni o utjecaju digitalnih medija na različite aspekte razvoja i funkcioniranja djece i mladih, odnosno da budu upoznati sa svim pozitivnim, ali i negativnim aspektima o kojima su kolegice Mandić i Radić Bursać ranije govorile. Isto tako, djecu i mlade potrebno je poučavati upravo tome kako se sigurno i odgovorno ponašati u virtualnom okruženju.

Izrazito je važno da odrasli, bilo da su u roditeljskoj/skrbničkoj ulozi ili u onoj odgojno-obrazovnih djelatnika, prije svega ne polaze iz pozicije »kritičara« – kako su digitalni mediji nužno loši, već da pokušaju razumjeti koji su motivi iza boravka u virtualnom okruženju. Ako odrasli zauzmu poziciju razumijevanja i brige umjesto kritiziranja, imat će veću mogućnost izgradnje odnosa povjerenja s djecom i mladima te će im potencijalno predstavljati one osobe kojima se mogu obratiti u situacijama doživljavanja neugodnih iskustava ili izloženosti neprimjerenim sadržajima.

Naposljetku, nemojmo zaboraviti kako u poučavanju djece i mladih različitim vještinama prvo moramo poći od sebe. U ovom kontekstu to bi značilo kako je potrebno da i mi kao odrasli osvijestimo vlastite navike i obrasce funkcioniranja u virtualnom okruženju, jer ne smijemo zaboraviti da smo upravo mi, odrasli, modeli djeci i mladima. Ako su navike i ponašanja odraslih u virtualnom okruženju štetni i narušavajući za njihovo svakodnevno funkcioniranje, te ako digitalnim medijima damo veći značaj od onog kakvog u realnosti treba imati, teško je, zapravo nerealno, očekivati od djece i mladih da će njihove biti sasvim suprotne, izjavila je Lamešić.

Istraživanje je pokazalo da svaka treća mlada osoba, zbog sadržaja na društvenim mrežama, osjeća stres, usamljenost, zavist ili nižu razinu samopouzdanja, što ne znači da je svoj djeci i mladima, koji imaju narušenu sliku o sebi ili teškoće mentalnog zdravlja, potrebna, recimo, psihoterapija, dapače.

– Važno je osigurati im podršku, biti osoba od povjerenja, osnaživati njihove potencijale i jake strane te socijalno-emocionalne kompetencije i slično, a to mogu činiti i roditelji i odgojno-obrazovni djelatnici kao što su učitelji, nastavnici, razrednici, stručni suradnici. Preventivni rad i briga o mentalnom zdravlju koje, u suvremenom kontekstu, definiramo kao stanje dobrobiti u kojem pojedinac prepoznaje vlastite sposobnosti i potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, produktivno raditi i doprinositi zajednici u kojoj živi, od velikog nam je značaja.

Kada govorimo o djeci i mladima, mentalno zdravlje uključuje njihovo skladno funkcioniranje u obiteljskom i školskom okruženju, vršnjačkim i drugim važnim odnosima, u krugu susjedstva i lokalne zajednice te omogućavanje punoga potencijala mentalne dobrobiti. Kod onih učenika gdje teškoće ili problemi mentalnog zdravlja traju duže ili su izraženijeg intenziteta te narušavaju njihovo psihosocijalno funkcioniranje u različitim životnim okruženjima, potrebno je potražiti stručnu pomoć i podršku koja se može dobiti u okviru zdravstvenih ustanova i ustanova socijalne skrbi, savjetovališta na razini lokalnih zajednica ili u organizaciji civilnog sektora i tako dalje, napominje Radić Bursać.

Medijska pismenost, istaknut će Mandić, izuzetno je važna, i kao predmet u školama i kao tema kojoj se apsolutno treba posvetiti više pozornosti. Govorimo o jednoj od generičkih, ključnih kompetencija, te se smatra neophodnom za funkcioniranje u ovom modernom, digitalnom dobu i izuzetno brzo mijenjajućem društvenom kontekstu. Lamešić dodaje da, kada govorimo o nužnim promjenama, prvo trebamo spomenuti i rezultate nedavno provedenog istraživanja koje dodatno potkrepljuje važnost promjena i uključivanja medijske pismenosti kao predmeta.

– Podaci najnovijeg istraživanja Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu govore kako učitelji razredne nastave i Hrvatskog jezika često smatraju da im nije pružena zadovoljavajuća (formalna) razina obrazovanja za poučavanje, odnosno da sami nisu dovoljno educirani i medijski pismeni da bi mogli učenike educirati o sadržajima iz područja medijske pismenosti. Uz svjesnost o važnosti kompetencija digitalne i medijske pismenosti, učiteljima razredne nastave i hrvatskog jezika prema istom istraživanju jednu od najvećih prepreka predstavlja izrazito ograničeni broj satnice (od svega 10 posto) koji se, u okviru hrvatskog jezika, može posvetiti tim temama.

Uzimajući u obzir postojeća ograničenja u vidu nedostatnog obrazovanja te mogućnosti poučavanja učenika, potrebno je naglasiti važnost da se, prije svega odgojno-obrazovnim djelatnicima, ponudi mogućnost te ih se potakne na dodatno obrazovanje i stručno usavršavanje o temama iz područja digitalne i medijske pismenosti. Imajući na umu obilježja modernog, digitalnog doba u kojem živimo te izrazito promjenjivog društvenog konteksta, moramo istaknuti kako je medijska pismenost neophodna za snalaženje u opisanim okolnostima.

S time se slažu i brojni drugi stručnjaci iz područja medijske pismenosti, definirajući je jednom od funkcionalnih vještina kao što su digitalna i građanska. Također, u potpunosti se možemo složiti da je satnica posvećena poučavanju tema vezanih uz medijsku pismenost zaista ograničavajuća te je potrebno iste uvrstiti kao sastavne dijelove u okviru školskih kurikuluma. Navedeno podržava i više od 50 posto učitelja obuhvaćenih spomenutim istraživanjem, koji predlažu da se medijska pismenost poučava kao zaseban predmet, zaključuje Lamešić.

Za kraj, naše su se sugovornice složile kako nije realno očekivati da ćemo prestati s korištenjem profila na društvenim mrežama, ali je važno koristiti ih odgovorno, odnosno voditi računa o svim pozitivnim stranama i prednostima, ali i rizicima koji dolaze s njihovom upotrebom te brinuti o vlastitoj subjektivnoj dobrobiti i dobrobiti drugih ljudi. Stoga je važno, u radu s djecom i mladima, a posebice u preventivnom angažmanu, posvetiti se temi digitalnih medija i brizi o mentalnom zdravlju.

Kako su Lamešić, Mandić i Radić Bursać naglasile – značajno je poticati učenike na analizu i kritičko promišljanje o sadržajima kojima su izloženi i koje prate te o utjecaju spomenutog na njihovo samopoimanje i funkcioniranje. Tako možemo, barem u određenoj mjeri, pridonijeti ostvarivanju pozitivnih razvojnih ishoda djece i mladih.

Brojni edukativni materijali dostupni online

Naše sugovornice izradile su izvanrednu, zanimljivu i zabavnu radnu bilježnicu koja se može pronaći i na internetu a, kada je riječ upravo o literaturi, naše bi sugovornice svakako izdvojile brojne edukativne materijale – priručnike, brošure i infografike, koji su dostupni na portalu medijskapismenost.hr, a namijenjeni su i roditeljima i odgojno-obrazovnim djelatnicima te drugim zainteresiranim stručnjacima.

Neki materijali su popraćeni i kvalitetnim video-lekcijama. Također, dio njih mogu i samostalno koristiti učenici osnovnoškolske i srednjoškolske dobi. Značajan broj informativnih i psihoedukativnih materijala može se pronaći i na mrežnoj stranici Nastavno-kliničkog centra ERF-a, no i kod niza drugih relevantnih institucija ili organizacija kao što su Centar za sigurniji internet, Ženska soba, Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu, Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i druge.

Obrazovanje za sve izazove

U okviru studija Socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, obrazuju se mlade generacije budućih stručnjaka koji, između ostalog, u velikoj mjeri rade upravo u odgojno-obrazovnim ustanovama poput osnovnih i srednjih škola te učeničkih domova.

– U okviru brojnih kolegija tijekom studija obrazuju se o problemima u ponašanju mladih u virtualnom okruženju, pri čemu se poseban naglasak stavlja upravo na cyberbullying, ovisnost o internetu u najširem smislu, učinkovitim preventivnim i tretmanskim psihosocijalnim intervencijama ovome području i slično.

Drugim riječima, našim studentima koji će danas-sutra biti u direktnom kontaktu s djecom i mladima, dajemo potrebna znanja i vještine o virtualnom okruženju, njegovim prednostima i rizicima te načinima kako uspješno spriječiti pojavu problema, a ako do njega i dođe, na koji način reagirati i savladati ih.

Naravno, važno je imati na umu kako je ovo »brzo mijenjajuće« područje, stoga svake godine nadograđujemo ishode učenja. Tako da bih svakako zaključila da su, barem naši studenti, u korak s vremenom i svim izazovima digitalnog doba, ispričala nam je Sabina Mandić, dok Sanja Radić Bursać dodaje kako, na ERF-u, imaju i predmet Preventivne kampanje čije su nositeljice izvanredne profesorice Miranda Novak i Josipa Mihić i u sklopu kojeg dolaze gosti predavači koji svojim izlaganjima pokrivaju brojne aspekte vezane uz medije i medijsko opismenjavanje, dodatno osnažujući i stvarajući uvjete za razvoj profesionalnih kompetencija socijalnih pedagoga.