NK ZADAR U sve dirajte, ali u Hrvoja ne!

Postoji li za čovjeka ljepši i emotivniji trenutak u životu od rođenja  djeteta? Postoji li na svijetu veća ljubav od one roditelja prema djetetu?  Postoji li za bilo koje ljudsko biće teži i tužniji trenutak od smrti vlastitog djeteta. Složit ćete se, ne postoji.
U svijetu u kojem živimo svatko od nas svakoga dana vodi neke svoje  borbe. Privatne, poslovne, na sportskom borilištu, u uredima ili negdje  drugdje. Sve je to dio života, u kojemu se svatko na svoj način pokušava izboriti za ono što želi ili smatra ispravnim.
I samim time normalno je da dolazi do sukoba mišljenja, neslaganja  među ljudima, manjih ili većih rasprava sa manjim ili većim posljedicama. Nikada nisu svi zadovoljni, nikada nije sve idealno i u konačnici  nikada nisu svi u pravu. Jednostavno, ne mogu biti.
Tako je i u sportu. Pobjede, porazi, veselje, razočaranje, ljutnja…  Sport je jedan veliki koloplet emocija, kako na terenu, tako i van njega.  Nažalost, ni u sportu nije sve idealno ni pravedno. Naročito kada o  ishodu ne odlučuju izravno sportaši, već netko treći, tko koristi dane  mu ovlasti i ponaša se kao da ima apsolutno pravo odlučivati o tuđim  sudbinama. Dok zapravo, njegova bi primarna zadaća trebala biti skrbiti o tim sportašima, o njihovoj sigurnosti, budućnosti, o njihovim  životima.
Život je, složit ćete se, iznad svega. Ljudski život nema cijene. I sve te  borbe, ovakve i onakve, ne znače apsolutno ništa naspram ljudskog  života. Posebno mladoga, a sportaši su uglavnom mlade osobe. Svjedočili smo, nažalost, mnogim tragedijama i na sportskim terenima i to  su trenuci kada sve staje. Kada sve drugo postaje nebitno i svi se barem  na trenutak zamislimo i zapitamo o smislu i biti života.
Hrvatski nogometni savez u petak je izdao jedno od najsramotnijih  priopćenja u svojoj, a i hrvatskoj sportskoj povijesti. Ne zato što je stao  u obranu svoje djelatnice ili zato što se u konkretnom slučaju spori s  Nogometnim klubom Zadar. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, reakciju i svatko ima pravo birati način na koji će voditi svoje borbe.
Ali nitko, BAŠ NITKO na ovome svijetu nema pravo reći ili napisati  jednom ocu nešto takvo o uspomeni na njegova preminulog sina. Napisati da gospodin Svetko Ćustić “ne bira sredstva pa čak ni uspomenu  na svog preminulog sina” za autora teksta i onoga tko ga je odobrio  znači samo jedno – dotaknuti moralno i ljudsko dno! Pogotovo ako se  zna da isti taj HNS u 11 godina od najveće tragedije na hrvatskim stadionima nije napravio APSOLUTNO NIŠTA za uspomenu na pokojnog  Hrvoja. Osim ako netko ne misli da je polaganje cvijeća jednom godišnje na mjestu njegova stradanja dovoljno.
Druga rečenica u navedenom priopćenju možda je još i strašnija i  sramotnija, a sigurno u potpunosti lažna. “Postupak (licenciranja) je  transparentan i jasan te se svake godine provodi sukladno svim pravilnicima HNS-a – kako 2008., tako i ove godine.” Prvo, postupak nije  transparentan, jer da jest onda bi se o njemu trebalo znati apsolutno  sve. A Nogometni klub Zadar spreman je sutra objaviti kompletnu dokumentaciju dostavljenu u ovogodišnjem postupku licenciranja i to  činiti svake sljedeće godine, ako će to učiniti i svi ostali klubovi Prve i  Druge HNL. Ili jednostavnije, sve to može objaviti i sam Savez. Čemu  nešto tajiti? Tek onda bi sve bilo transparentno.
Nastavak rečenice komentira sam sebe. Ako danas, nakon svega što  se dogodilo pa i sudskog postupka koji je utvrdio odgovornost Hrvatskog nogometnog saveza za smrt Hrvoja Ćustića, netko u Savezu smatra da je postupak licenciranja za tu tragičnu sezonu (2007./2008.) proveden sukladno pravilnicima, onda u našem nogometu imamo mnogo  veći problem nego što mnogi misle.
Hrvatski nogometni savez je u toj sezoni izdao licencu za igranje Prve HNL na stadionu na kojemu je mladić od 24 godine izgubio život  IGRAJUĆI NOGOMET i to je činjenica koju nitko nikada neće moći izbrisati. Ali, vjerujte, Nogometni klub Zadar je posljednji koji želi da se  uvijek iznova vraćamo na tu temu. Stoga nam dopustite da, ako već vama ništa nije sveto, barem mi čuvamo uspomenu na Hrvoja onako kako on to zaslužuje.
A to nije samo polaganjem cvijeća 3. travnja svake godine, nego svime onime što svakoga dana radimo u klubu da bi 500 mladih sportaša  imalo što bolje uvjete. I da bi svi oni i sve buduće generacije nastavile  čuvati uspomenu na Hrvoja. Baš kao što je čuvaju njegovi bivši suigrači, a danas hrvatski reprezentativci Luka Modrić i Danijel Subašić,  koji su krenuvši upravo iz Zadra proslavili našu zemlju u cijelom svijetu.
Nažalost, odgovor na pitanje zašto se Nogometnom klubu Zadar godinama unatrag uredno izdavala licenca za Prvu HNL, unatoč nedvojbeno lošijim uvjetima nego danas, a sada, kada i sami ljudi iz HNS-a  svjedoče tome da se gotovo svaki mjesec događaju pozitivne promjene  i pomaci (2018. godine na Stanovima su odigrane i dvije utakmice pod  okriljem UEFA-e i FIFA-e), klubu se ne dopušta igranje Druge HNL, vjerojatno nikada nećemo dobiti.
To je borba koju ćemo dalje voditi pred drugim institucijama i  spremni smo prihvatiti njezin ishod kakav god da bio. I kakav god da  bio, znat ćemo da smo dali sve od sebe i sutra ćemo moći svakome pogledati u oči. Ali nikome, BAŠ NIKOME, nećemo dopustiti da se poigrava s Hrvojevim imenom. Pa tako ni autoru jučerašnjeg HNS-ovog pamfleta i onome tko ga je odobrio. Uvažena “gospodo”, u sve dirajte, ALI U  HRVOJA NE! (nkzadar.hr)