‘Njihova je zasluga što smo sposobni razlikovati dobro od zla’

– Rasli smo zajedno i u dobru i u zlu… u nastojanjima da bismo podigli ovaj grad… Pod njihovom rukom rasle su generacije naših najmlađih i dostojnih građana – rekao je na oproštaju Julijan Padelin, predsjednik SO Zadar
/nastavak teksta objavljenog 4. listopada/
Dana 12. listopada 1972. (tri dana poslije Vulinovićeva zločina) održana je u Okružnom javnom tužilaštvu konferencija za novinare. Narodni list izvijestio je da su govorili Zdravko Dragić, okružni javni tužilac, te Ladislav Judnič, istražni sudac. Izneseni su brojni detalji, pa je javnost doznala da je ubojica Vulinović odbio branitelja, te da je za Vicu Vlatkovića kazao:
– Ubio sam ga samo zato što sam ga mrzio. Mogao sam ga ubiti i noću, u parku, ali to nikad nitko ne bi znao. Napravio sam to danju da postignem maksimalni efekt.
Uslijedilo je za ubojicu pitanje, efekt u čemu. Odgovorio je:
– Da se vidi, da se zna, da se o meni piše, da mi slika izađe u novinama.
Nadalje, istakli su Dragić i Judnič, Vulinović je kazao da mu se nije sviđao način na koji je taj profesor predavao povijest, da se ne kaje, da ga je ubio s predumišljajem, dok Gojka Matulinu nije imao namjeru ubiti, zaključio je Narodni list izvješće s Dragićeve i Judničeve konferencije.
Gimnazija zatvorena sedam dana
U javnosti su reagiranja bila burna, oštra. Nije bilo moguće naći nekoga tko nije bio zgrožen Vulinovićevim nedjelom. U Zadru se tih dana govorkalo o nekom pismu koje su, navodno, na nekoliko adresa anonimno uputili susjedi Vulinovićevih iz Ulice Alfonsa Banine (danas Jakova Gotovca) gdje je Milorad živio s roditeljima. Na Kalelargi se čak mogao čuti i dio sadržaja toga pisma. Prema glasinama, navodno su se ubojičini roditelji ponašali kao da ništa nije bilo, a čak se pronijela i tvrdnja da je Miloradova majka sačekala sina pred kućom, kad je on predvečer 9. rujna došao, te ga upozorila da ga čeka milicija. Bilo je i drugih pojedinosti, o navodnoj stalnoj svadljivosti Vulinovićevih, itd.
U Gimnaziji i u Zadru pripremljeno je sve za ispraćaj i za pokop ubijenih profesora Vlatkovića i Matuline. Škola je bila zatvorena sedam dana, crna zastava spuštena na pola koplja. U auli, na odru, ležahu žrtve sumanutog Vulinovića, a oproštajne govore držahu Šime Dunatov u ime škole, Marinko Burčul, sekretar omladine… Govorio je i Julijan Padelin, predsjednik Skupštine općine Zadar.
– Rasli smo zajedno i u dobru i u zlu… u nastojanjima da bismo podigli ovaj grad… Pod njihovom rukom rasle su generacije naših najmlađih i dostojnih građana. Njihova je zasluga što smo mi sposobni razlikovati dobro od zla. Njihove žrtve trebaju u nama probuditi odlučnost da razlikujemo dobro i zlo i da se suprotstavimo svakom nasilju koje se može pojaviti.
Miškov: Gubitak primjernih drugova
Anđelko Miškov, direktor gimnazije, između ostaloga rekao je:
– Ako bilo koga možemo iznijeti kao primjerne drugove, vrijedne nastavnike i odgojitelje koji su pazili na razvoj, rad, na razvijanje pozitivnih osobina omladine, onda možemo njih… Svoj našoj djeci, svima nama, ostat će duboko usječen udarac gubitka i nikad više nećemo čuti glas ni stručno mišljenje, kao ni savjete, naših dragih, neprežaljenih drugova…
Na komemoraciji su govorili Veseljko Velčić, onodobni republički sekretar za prosvjetu i kulturu, Julijan Padelin, pa Zlatko Jurković, direktor Republičkog zavoda za unaprijeđenje obrazovanja. Socijalistički savez objavio je oštru osudu Vulinovićeva suludog čina, reagirala je i omladinska organizacija.
– Ubojica nikako ne može pripadati organizaciji kao što je SOJ (Savez omladine Jugoslavije, pr. a.). Ubojica je uhvaćen i bit će mu suđeno. Po zakonu. Mrtvi, međutim, ne mogu se vratiti. Ni zakonom. Glas dvojice omiljenih profesora nepovratno se izgubio…
Vještaci: Psihopatska ličnost
U veljači 1973. podignuta je optužnica, izvijestila su glasila. Općinsko javno tužilaštvo objavilo je da je Vulinović bio podvrgnut psihijatrijskom vještačenju kod dr Zlatna Vineka i Ivana Košuljandića u KPD bolnici Zagreb. Oni su dali mišljenje da je ubojica psihopatska ličnost. Ističe se da se za ovakva nedjela osobama između 18 i 21 godine ne može izreći smrtna kazna. Na kraju uobičajena rečenica: Suđenje se očekuje uskoro.
U cijelom postupku, dakako, bilo je puno radnji koje je trebalo obaviti da bi se dobila što potpunija slika svih mogućih okolnosti, te Vulinovićev profil. Socijalna služba provela je svoj dio posla i utvrdila, između ostaloga, da ubojičini roditelji nisu imali primjedaba na ponašanje i postupke dvojice ubijenih profesora. Vještaci su, pak, utvrdili da je Vulinovićev izraz lica prazan, mimika siromašna, a govor monoton. Uočili su njegove nebulozne ideje, te utvrdili da se prema deliktu odnosi hladno, a da učinjenom nedjelu pridaje izniman značaj. Suočen je i s ocem kojemu je u ožujku, pola godine prije, ukrao pištolj. U konačnici, zaključeno je da je Vulinović u vrijeme zločina bio pod utjecajem neodgovarajuće želje za vlastitom afirmacijom, te da su mu sposobnosti shvaćanja nedjela bile bitno smanjene.
Početkom veljače 1973. podignuta je optužnica. Narodni je list izvijestio da je Glišo Dmitrović, zamjenik okružnog javnog tužioca, u optužnici istaknuo da je riječ o teškom i unaprijed smišljenom zločinu za koji ne može biti opravdanja niti sažaljenja, da se radi o ordinarnom kriminalnom činu motiviranom Vulinovićevom željom da se istakne… Javnost je, također, izvješćena da je ubojica na glavnoj raspravi nedjelo priznao u cijelosti, da je razumio optužnicu, da je saslušano šest svjedoka, da su angažirani vještaci, te da se rado o psihopatskoj osobi sa šizoidnom slikom kod koje traje proces s tendencijom razvoja u šizoidnu psihopatiju. Doznalo se i za Vulinovićev odgovor na postavljeno mu pitanje je li odgovoran.
– Pitajte je li društvo odgovorno za moj postupak – odgovorio je.
Sudac: Izopačenost motiva
Temeljem zakona, obrazložio je Šime Fabulić, sudac, Milorad Vulinović kriv je zato što je s umišljajem učinio više ubojstava, odnosno kazneno djelo protiv života i tijela. Krivica je utvrđena, piše Narodni list, kao i da je riječ o donekle bolesnoj osobi, ali da ne postoje takve olakšavajuće okolnosti koje bi nalagale izricanje lakše kazne. Sudac Fabulić primijetio je i ovo:
– Kod zločina koji je počinjen vidjljiva je izopačenost motiva i način izvršenja.
Vulinoviću je odmjerena kazna od 14 godina strogog zatvora.
Nakon niza godina iz krugova bliskih pravosuđu saznalo se da je Vulinovićeva žalba odbijena kao neosnovana, te da je odbijen zahtjev ubojičina branitelja da se Vulinović na izdržavanje kazne uputi u instituciju za duševno oboljele. Također, odbijen je i njegov zahtjev da kaznu izdržava u Lepoglavi, pa je upućen na Goli otok gdje je tijekom izdržavanja kazne, prema navođenju ljudi iz njegove bliske okoline, prebačen na poslove knjigovođe. Nekoliko Vulinovićevih molbi za pomilovanje ili za ublažavanje kazne bilo je odbijano, a na koncu mu je 1984. odobren uvjetni otpust do 9. veljače 1986.
Nedugo nakon što je Vulinović pušten s izdržavanja kazne, obitelj se odselila iz Zadra.