Nedjelja, 16. lipnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

18 C°

Nisu nas tukli Draganovi vojnici, nego bivši susjedi

Autor: Siniša Klarica

02.04.2010. 22:00
Nisu nas tukli Draganovi vojnici, nego bivši susjedi


Nismo te noći oka sklopili, jer je svako malo netko dolazio kod nas u ćeliju, izvlačili su nas vani, kako bi nas mogli tući, svjedoči Željko Zdunić iz Zemunika Gornjeg


U svojim sjećanjima na uzničke dane u kninskom zatvoru, prije nekoliko godina nam je govorio Željko Zdunić iz Zemunika Gornjeg.
Zdunić je 18. ožujka 1993. zajedno sa svojim suborcima iz 7. domobranske pukovnije Damirom Rogićem i Stjepanom Županom te specijalcem Mladenom Kapićem, bio zarobljen u Škabrnji i to baš od strane postrojbe na čijem čelu je bio kapetan Dragan.
– Ujutro oko 8.30 sati nakon granatiranja uslijedio je ponovni četnički napad na Škabrnju. Bio sam zajedno sa svojim suborcima na stražarskom mjestu br. 2 iznad škole u Škabrnji. Odjednom, niti 50 metara od nas vidjeli smo četnike kako napreduju. Borba je trajala sat, sat i pol, a u međuvremenu Mladen Kapić je preko radio-veze pozvao naše zapovjedništvo zatraživši pojačanje. No, pojačanje nije dolazilo, a već tada smo imali trojicu mrtvih. Poginuli su Ivica Klarin, pokojni Erak, Stanko Bilaver, a u bedro je bio ranjen Zoran Bašić, koji je kasnije iskrvario. Kad smo vidjeli da nam pojačanje neće stići, sklonili smo se u jedan podrum, kojeg su vrlo brzo opkolili. U podrum su bacili dvije bombe, koje nas na sreću nisu ranile te su stali vikati: “Mi smo vojska kapetana Dragana. Predajete se i nećemo vas pobiti!” Prvi je izašao Kapić, zatim i svi ostali.
Događaje koji će kasnije uslijediti, Zdunić će pamtiti cijelog života. Neprijateljski vojnici odmah su ih svezali telefonskom žicom i prebacili u štalu škabrnjanskog kovača pok. Šime Karduma, gdje su se zadržali nekih sat vremena.
– Zaista, u tom trenutku nas nitko nije niti udario. Čak su nam dali vode, nakon čega je njihov zapovjednik desetine naredio prebrojavanje svojih vojnika. Tada su shvatili da je im jedan vojnik nedostaje te su ga ubrzo pronašli mrtvog. Mi zarobljenici morali smo ga u nekakvoj deki nositi oko dva kilometara do njihovih kamiona u Biljanima Donjim, gdje su nam ponovno vezali ruke, ali i stavili povez preko očiju da ne bismo vidjeli gdje idemo. Ubrzo smo se našli u njihovom obučnom centru Alfa u Bruškoj. Čim smo stigli, skinuli su nas do gola i dali nam za obući SMB uniformu bivše JNA, da bismo zatim, jedan po jedan, bili odvedeni osobno kapetanu Draganu na ispitivanje. Ispitivao nas je o našim položajima, snagama, a ja se sjećam da sam samo govorio: “Ne znam!” Začudo, tada nas niti kapetan Dragan niti netko od njegovih, nije tukao. U jednom trenutku, on se okrenuo svojima i rekao da ne smiju tući zarobljenike koji idu u zatvor u Knin te da mi više vrijedimo živi jer na drugoj, hrvatskoj strani, ima sigurno jako puno zarobljenih Srba.
Međutim, u Bruškoj nisu bile samo postrojbe kapetana Dragana. Bilo je tu i starih “komšija” koji su jedva dočekali da Draganovi obave posao pa da oni stupe u “dejstvo”.
– Nismo te noći oka sklopili, jer je svako malo netko dolazio kod nas u ćeliju, izvlačili su nas vani, kako bi nas mogli tući. Tijekom ispitivanja u Bruškoj udarao me Zoran Erceg zvani Šugi iz Zemunika Gornjeg. Nešto kasnije u zatvoru u staroj bolnici u Kninu, scenarij se promijenio. Ušli bi nam u ćeliju, zavezali oči, a onda bi nas tukli, po glasu, sve poznati ljudi. Tako sam prepoznao također bivše susjede, Zorana Subotića Jovinog i bivšeg nastavnika tjelesnog odgoja u Zemuniku, Đorđa Đoku Ercega. Ispitivali su nas o ubojstvu Subotićeve žene i brata Mirka, ali sve dok ne bismo od batina ostali bez svijesti. Kad bih došao svijesti, sve te svoje susjede mogao sam prepoznati gledajući ih kroz rešetke zatvora kako se šeću Kninom.