“Nisam mogao dočekati da Everest dođe k meni, pa sam ja otišao njemu”

– Trebalo mi je jedno deset minuta da dođem sebi. Jer, bio je to toliko jak trenutak da su mi krenule suze na oči. Poslije smo još puno puta ugledali tu planinu, ali onaj prvi dojam bio je kao da me netko opalio šakom. Napokon ostvaren životni san, rekao je Aleksandar Gospić
Naporno je. Teški su koraci, sve ti je teško. Teško ti je zavezati vezice na gojzericama. Samo zbog tog malog detalja se zapušeš. No  kada te prođe ta muka, onda ponovno želiš ići, opisuje svoje iskustvo  susreta sa kultnom planinom Everest zadarski fotograf i putnik Aleksandar Gospić.
S planinskog masiva Himalaja on se vratio nedavno, no sjećanje je  još uvijek živo, kao da je tek bilo jučer. Iza njega su susreti s mnogim  planinskim krajolicima od Mt. Blanca pa do Patagonije. Ipak Everest je  nešto o čemu je sanjao cijeli život. Odrastao je na knjigama Stipe  Božića i Viktora Grošelja, prve jugoslavenske ekspedicije na Everest  1979. godine, koja se popela tada neosvojenim zapadnim grebenom.  Sve Božićeve knjige Gospić je pročitao, kao i knjige od Darka Berljaka.
– To je nešto sa čime sam odrastao. No valjda su se  trebale poklopiti  okolnosti. I evo, poklopile su se sad, kaže Gospić.
Susret sa Everestom za njega je stoga bio jako emotivan.
– Trebalo mi je jedno deset minuta da dođem sebi. Jer, bio je to toliko  jak trenutak da su mi krenule suze na oči. Poslije smo još puno puta  ugledali tu planinu, ali onaj prvi dojam bio je kao da me netko opalio  šakom. Napokon ostvaren životni san. Jer, kad vidiš tu piramidu u daljini, ne možeš vjerovati koliko je to ogromno. To su dimenzije koje su  me zapanjile. Velebit mi sada, koliko god velik i masivan bio, izgleda jako maleno, ističe taj planinar.
Tri puta je teže od Velebita
A tako nekako ide i razlika u naporu između tisuću metara uspona  na Velebitu i tisuću metara uspona na Himalaji.
– Tri puta je teže i sve tri puta dulje traje. Ono što na Velebitu hodaš  jedan sat, na Himalaji ćeš hodati tri sata. Penjao sam se na dva vrha od  skoro pet i pol tisuća metara svaki. Vidiš vrh nadohvat ruke, ali nikako  doći do njega…  Vidiš ljude gore, nikako do njih… Napraviš deset koraka, pa staneš. Hvataš zrak pa onda ponovno.
Neki su u grupi bili su puno bolji od njega, a neki lošiji, kazuje.
– Ali Slovenci… Oni nisu normalni. Koju formu imaju! S nama je bio  jedan trkač planinskih utrka. I njemu je bilo teško, ali opet je bolji od  svih. Pojedini Slovenci bi satima prije nas došli na vrh. I onda tako konačno dođeš ponosan na vrh, da biti oni kazali ‘mi se već dva sata smrzavamo ovdje’, prisjetio se taj Zadranin.
U pohodu do Everestovog baznog kampa s Gospićem je sudjelovalo  je petnaestak ljudi i vođa ekspedicije Uroš Sever. Profil ljudi bio je različit, od godišta pa do zanimanja, a najstariji član imao je 67 godina.
– On je bio najsporiji. Ali divio sam mu se kako je sebi znao odrediti   ritam. Samo je slijedio jedan polagani korak i to bi bilo to. Taj dio ja nisam znao napraviti. Stao bih slikati i onda bi mi grupa pobjegla… Pa  bih ih pokušavao uhvatiti, pa bih umro. Početno se nisam znao ograničiti na taj spori ritam što bitno pri usponima na velike visine, pojašnjava taj planinar.
Aleksandar Gospić popeo se na najvišu visinu od 5550 metara, na vrh  Kala Pattar s kojeg se mogao lijepo vidjet bazni logor ispod planine Mt.  Everest. Od tamo je pokupio i nekoliko kamenčića za svoje prijatelje u  Zadru, no ni taj dio nije prošao bez napora.
Vratio se po kamenje
– Kada smo krenuli s vrha, sjetio sam se kako nisam uzeo kamenje za  prijatelje. I grupa je otišla, a ja sam gore ostao još 40 minuta da pronađem kamenčiće. Kada sam se konačno spustio pitali su me ‘dovraga,  gdje si?’. Pojasnio sam da sam tražio kamenje, na što su mi rekli da sam  kamenje mnogao skupiti i na nižim visinama, nitko ne bi znao. Istina,  ali ja bih znao…, kazao je Gospić.
Granit je inače speficifičan kamen, dodaje, drugačiji od vapnenca koji prevladava u Hrvatskoj i koji nastaje taloženjem školjki. Granit nastaje duboko u zemljinoj kori pod velikim pritiscima i puno je čvršći od  vapnenca, pojašnjava Gospić.
– Evo ovaj kamenčić bio je dugo pod zemljom, kuhao se neko vrijeme, i onda se Indija velikom brzinom zabila u Aziju, nakon čega je sve  to skupa izletjelo prema gore. I sad tko zna koliko milijuna godina se  ovaj kamen penjao i penjao Himalajom, gledao na Mt. Everest i onda  sam došao ja, pokupio ga i odnio u Zadar, kazuje Gospić koji je u 13  dana te pustolovine prohodao sveukupno 155 kilometara, te 10 i pol kilometara uspona i silazaka.
– Kada se podijeli na dane, to ne ispada puno. No uspon je prvih dana bio manji zbog aklimatizacije. Obično bi se po dolasku na planirano  mjesto radio aklimatizacijski uspon od 400 metara, nakon čega smo se  vraćali spavati. I onda se slijedeći dan opet radi po 400 metara uspona.  Kada smo se aklimatizirali i došli na pet tisuća metara, već su počele  jako teške ture, koje su trajale po deset sati, pa bi tako u tri dana prešli  preko pet tisuća metara visinske razlike. To je bilo uistino teško, ističe  taj Zadranin. Ipak, patnju je očekivao i na nju se, kaže, pripremio. Uspon na 4800 metara  visok Mt. Blanc otprije nekoliko godina, dao mu je  uvid što bi ga moglo dočekati na Himalaji.
Nema ništa bez patnje
– Nema druge, jednostavno se moraš pomiriti da ćeš patiti. Ali to je  patnja radi višeg cilja. Većina ljudi i ne doživi takve vidike jer nije  spremna patiti. Ljudi nisu spremni patiti ni da dođu do Sv. Brda na Velebitu, a kamoli do ovako nečeg. Planinarenje nije užitak u svakom trenutku i mi to znamo. Planinarenje je patnja u mnogim trenucima. Ali  vrijedi pogleda. No, ako nisi spreman uložiti u tu patnju nećeš ništa ni  vidjeti, kazuje Aleksandar.
Nije mu se tako ponekad dalo ići na aklimatizacijske uspone, ali što  je tu je.
– Dođeš u tu njihovu lođu, raspremiš se i sad opet trebaš krenuti prema gore. A ne da ti se. Hoćeš leći. Ali jednostavno moraš. I poslije shvatiš da je to bilo za tvoje dobro, iako ti se nije dalo, pojašnjava.
A smještaj na pet tisuća metara visine je nešto na što bi se mogli  ugledati i drugi turistički stručnjaci, kaže.
– Smještaj na Himalaji je izuzetan. Jest, bilo je hladno u sobama, jer  su grijani samo prostori u kojima se objeduje, ali zato se u domu na pet  tisuća metara jelovnik proteže na nevjerojatnih šest stranica. Kod nas  na Zavižanu imaš cestu do doma i praktički ne možeš  naručiti ijedno  jelo. A tamo se sve nosi na leđima do objekata. Tijekom cijelog uspona  susrećeš vojsku ljudi koja nosi te terete. U nekim situacijama je izgledalo kao da na mrava staviš šljivu. Tolike terete su nosili i svaka im čast na  trudu. Pritom je hrana fantastična, od dhalbata do curryja, prisjetio se  Gospić, dodajući kako za Everest regiju kažu da je to najbogatiji  dio Nepala, jer u nju dolazi mnoštvo planinara. U Namcha Bazaru (do kojeg  ima dva dana hoda od zračne luke u Lukli) svaki svjetski proizvođač  planinarske opreme ima svoju trgovinu s originalnom opremom. No cijene su iste kao i u Europi. A takve su cijene i u planinarskim domovima.
Punjenje mobitela pet eura
– Piva je šest eura, jela su od sedam do 10 eura. Punjenje mobitela je  pet eura. Lova samo leti, kazuje Gospić.
Rezultat svega toga jest da kuće lokalnog stanovništa izgledaju jako  lijepo. Slične su kamenim kućama u Dalmaciji, imaju plave ili zelene  prozore, kao i vrata. Ipak,  njihova unutrašnjost jako je skromna, a i same Šerpe skroman su narod, dodaje. Šerpe tako prijevoje po snijegu i  vjetru prelaze u najobičnijim tenisicama, bez dereza. Pitao ih je zašto si  ne kupe bolje, da bi mu odgovorili kako ne mogu jer sav novac odnose  svojim obiteljima.
Nepal je u potpunosti zemlja kontrasta, a mi živimo u jednom sterilnom svijetu, ističe Gospić, kojeg je, kaže, najviše šokirao Katmandu i  sve što taj grad nosi.
– Naputovao sam se na puno strana svijeta, ali ništa prljavije od Katmandua nisam vidio.  Tamo je toliko prašine, prometa, rijeka ljudi…  Ulice su prepune žica, to sve visi sa stupova… Ceste su širine poput ovih  naših u Varoši, samo su dvosmjerne. Dakle, ne može proći ni jedan auto, a kamoli dva. Ali nekako očito prođu.  Automobili se mimoilaze na  pet centimetara. Mislim da sam jako dobar vozač, ali ne bih se tamo  usudio voziti. Tamošnji vozači su doktori za promet, kazuje ovaj fotograf, kojem doživljaja  nije nedostajalo ni pri samom slijetanju na Himalaju, u zračnu luku Lukla. Da bi se do nje došlo, ali i otišlo, potrebno  je prijeći preko grebena visokog  tri i pol tisuće metara.
– U jednom trenutku imaš osjećaj da ćeš se avionom zabiti u greben  jer letiš svega sto metara iznad njega. Da bi te nakon toga dočekala  provalija od 1500 metara. Uz sve to, kako je često puhala južina, propadali smo zbog termala i mogu reći kako je sve to izgledalo dramatično,  kao i samo slijetanje. No opet, ako ne riskiraš nećeš ništa vidjeti. Ako se  zatvoriš doma pod stakleno zvono, nema ništa od toga. Ja sam 40 godina  čekao da Everest dođe meni, a na kraju morao ja otići k njemu,  zaključio je Gospić.