Ne odustaju od braka niti kad saznaju da su rod!

Teško je govoriti o razlozima zašto su se sklapali brakovi između rođaka. Neki kao razloge ističu očuvanje zemlje ili čistoću krvne linije, ali riječ je o pretpostavkama. Do sredine 20. stoljeća većina ljudi nije putovala, dakle nisu imali prilike upoznati bračnog partnera iz druge sredine. Međutim, kada sam radila jedno istraživanje, pokazalo se kako su mnogi Kaljani ženili djevojke iz drugih mjesta, tako da se ovakvi brakovi ne mogu nužno pripisati otočanima, kaže zadarska etnologinja Jasenka Lulić Štorić
Britanski prirodoslovac Charles Darwin, većini je poznat kao otac moderne teorije evolucije. No, u školi rijeko koji profesor kaže podatak da je Darwin bio i otac desetero djece rođene u braku s njegovom sestričnom Emmom Wedgwood. I sama Darwinova majka, Susannah Wedgwood, rođena je u braku između rođaka iz trećeg koljena, a Emminom ocu Josiahu II. bila je sestra.
Znanstvenika koji je popisao i istražio na stotine vrsta, godinama je mučio fenomen krvnog srodstva. Ne samo da je primijetio poremećaje parenja blisko srodnih jedinki u biljnom i životinjskom svijetu, Darwin je to vidio i na svojoj djeci. Troje njegove djece umrlo je prije nego su ušli u pubertetsku dob. Jedno je dijete umrlo od tuberkoloze, a drugo kao novorođenče (nepoznat uzrok smrti). Treće dijete, koje je umrlo od šarlaha, imalo je i određene tjelesne nepravilnosti. Troje od šestero preživjelih potomaka Charlesa i Emme imali su neplodne brakove. S druge strane, trojica njegovih sinova bili su vrlo inteligentni mladići, vrlo uspješni i priznati u društvu, a kraljica Viktorija proglasila ih je i vitezovima.
Iako je visoka smrtnost djece krajem 19. i početkom 20. stoljeća bila nešto sasvim “normalno” (djeca su svakodnevno umirala zbog zapuštenosti, gladi i bolesti), stopa smrtnosti u imućnoj obitelji Darwin, bila je iznadprosječna. Charles Darwin započeo je istraživanje na 25 obitelji u svojoj rodbini, koje su imale ukupno 176 djece, te je utvrdio kako je upravo srođivanje bilo uzrok smrtnosti djece ili njihovih zdravstvenih problema. Od britanskog je Parlamenta čak zatražio da se na popis stanovništva iz 1871. godine doda i pitanje o brakovima među rođacima.
Otok Susak
S druge strane, Crkva je po ovom pitanju svoj zakon provodila već stoljećima. Brakovi među rođacima nisu bili čudna pa čak ni nepoželjna pojava ni na našim prostorima, pogotovo u plemstvu. Ljudi danas o tome govore na podrugljiv pa čak i zloban način, pogotovo kada je riječ o stanovnicima dalmatinskih otoka, kod kojih je brak među rođacima bio nešto češća pojava nego u zaleđu ili priobalju. O ovoj problematici mr. sc. Jasenka Lulić Štorić, kustosica na Etnološkom odjelu Narodnog muzeja Zadar, kaže:
– Jako je teško govoriti o razlozima zašto su se sklapali takvi brakovi. Mnogi često znaju reći da su očuvanje zemlje ili čistoća krvne linije bili razlozi, ali riječ je o pretpostavkama. Gotovo do sredine 20. stoljeća većina ljudi nije putovala, dakle nisu imali prilike upoznati bračnog partnera iz druge sredine. Primjerice, kada sam radila jedno istraživanje, upravo se pokazalo kako su mnogi Kaljani ženili djevojke iz drugih mjesta, tako da se ovakvi brakovi ne mogu nužno pripisati otočanima, kaže zadarska etnologinja Jasenka Lulić Štorić, te dodaje:
– Ipak, ljudi su čak i tada znali da moraju poštovati i crkvene i prirodne zakone, pa se takvi brakovi nisu ni mogli baš jednostavno sklopiti. Mladenci su morali tražiti dozvolu Crkve koja je potom ispitivala postoje li zapreke za takav brak, kaže mr. sc. Lulić Štorić.
Što kaže crkveni zakonik?
Branitelj ženidbenog veza pri Nadbiskupijskom sudu prvog stupnja Zadarske nadbiskupije, mr. don Zdenko Milić, kaže kako se Crkva po ovom pitanju drži propisa Zakonika kanonskoga prava koji se tiču zapreka krvnoga srodstva i zapreka tazbine ili svojte, zbog kojih se ne može sklopiti sakrament ženidbe. Naime, crkveni zakonik razlikuje ravnu i pobočnu liniju. Osobe koje potječu jedna od druge, bilo neposredno kao što su otac/majka-sin/kći ili posredno, znači djed/baka-unuk/unuka, srodnici su u ravnoj liniji, ondnosno ravnoj lozi.
Ako ne potječu jedni od drugih, ali imaju zajedničke roditelje, primjerice brat i sestra, ili nekoga zajedničkog pretka, te osobe su srodne u pobočnoj liniji. Prema Zakoniku, u ravnoj lozi nevaljana je ženidba među svim precima i potomcima, bilo zakonitim bilo naravnim, dok je u pobočnoj lozi nevaljana sve do četvrtoga stupnja uključivo. U ravnoj lozi srodni su u prvom stupnju otac/majka i sin/kći, u drugom stupnju srodni su djed/baka i unuk/unuka, u trećem stupnju srodni su pradjed/prabaka i praunuk/praunuka, a u četvrtome stupnju šukundjed/šukunbaka i prapraunuk i prapraunuka.
To znači da u ravnoj lozi nije moguća ženidba između oca i kćeri, majke i sina, djeda i unuke, bake i unuka, pradjeda i praunuke, prabake i praunuka itd., i to u svim stupnjevima bez granice. Naravno, brak ne mogu sklopiti ni braća i sestre, djeca dvoje braće, dvije sestre ili od brata i sestre, jer su srodni u 4. stupnju. Zapreka postoji i između tetke i bratića, tetke i sestrića, ujaka i sestrične, strica i sinovice.
Don Zdenko Milić napominje kako se u nekim slučajevima može dati oprost za sklapanje sakramenta ženidbe, ali nikako u slučaju ako se sumnja da bi stranke bile krvno srodne u nekom stupnju ravne loze ili u drugom stupnju pobočne loze. Znači, ukoliko postoji sumnja da su dvoje zaručnika brat i sestra, nikako im se ne može dati oprost, jer bi došlo do povrede prirodnog zakona. Oprost se daje samo kada postoji opravdan razlog (u nekim skučajevima kada se brak sklapa među članovima tazbine) i samo ako je isključena mogućnost sklapanja ženidbe s vlastitim potomkom.
Na pitanje je li se u svojoj praksi susretao s ovakvim slučajevima, don Zdenko Milić kaže kako su oni danas ipak rjeđi:
– Nekada su brakovi među rodbinom doista bili češći, pogotovo na otocima, no danas vrlo rijetko imamo neki slučaj kada zaručnici moraju ispitati postoje li zapreke za sklapanje sakramenta ženidbe. Mislim da su ljudi danas ipak puno svjesniji rizika za potomstvo, rekao je don Zdenko Milić.
Genetika i rizici
Dr. sc. Damir Letinić, pedijatar i predavač s područja humane genetike na Odjelu za psihologiju zadarskog Sveučilišta, kaže kako se u svojoj dugogodišnjoj praksi susretao s mnogim slučajevima brakova među rođacima.
– Prije nego što kažem nešto o rizicima braka među rođacima, mislim da mi je dužnost reći nešto i o genetici. Naime, genetika zahvaća cijelu medicinu, ali ipak je područje pedijatrije i porodiljstva najzanimljivije jer se tamo najčešće otkrivaju posljedice. Kako je općenito malo pedijatara, onda se oni u većini slučajeva šalju na subspecijalizaciju, kao što su srčane, plućne ili bubrežne bolesti, a tek malo njih izabere genetiku. Nažalost, danas u Zadru nemamo genetičara osim mene, a ja sam u mirovini, kaže dr. Letinić i nastavlja:
– Bolesni gen će doći do izražaja samo ako su geni oboje roditelja bolesni. Recimo da je moj pradjed imao neku gensku osobinu za bolest. Njegov sin, odnosno moj djed, od njega je nasljedio 50% gena, a drugih 50% od svoje majke. Moj otac je od svoga djeda nasljedio 25%, a 25% od svoje bake, a ja sam nasljedio 12,5% gena od svog pradjeda. No, i moja rođakinja u trećem koljenu je nasljedila tih 12,5% pradjedovih gena i ako se međusobno oženimo, postoji veća mogućnost da i jedno i drugo prenesemo taj bolesni gen na potomka. To je rizik, kaže dr. Letinić i dodaje da su se ovakvi slučajevi često događali u prošlosti i to uglavnom zbog etničkih izolata.
– Mali otok ili udaljeno planinsko mjesto, gdje su ljudi živjeli od ribarenja ili malo zemlje, za mnoge su bili nepremostiva zapreka. Kakve su bile šanse nekom mladiću s otoka da upozna djevojku iz Škabrnje ili Prkosa, prije nekih 100 ili 200 godina? Vrlo male ili nikakve. Pa čak su se i europske monarhije održavale tako da su se ženili članovi kraljevskih obitelji, kaže dr. Letinić koji za primjer daje hemofiliju. Naime, hemofilija je više od sto godina bila pristutna u engleskoj kraljevskoj obitelji i međusobnim ženidbama proširila se na nekoliko kraljevskih kuća (stoga se često koristi naziv “kraljevska bolest”). Najpoznatiji bolesnik s hemofilijom bio je ruski carević Aleksej Nikolajevič Romanov, koji je imao teški oblik bolesti i za kojeg su govorili kako je bolest naslijedio od svoje prabake, britanske kraljice Viktorije.
Iako je genetika od vremena Gregora Mendela do danas znatno napredovala, a gotovo sve Nobelove nagrade iz područja medicine zadnje desetljeće dobivaju upravo genetičari, ova je znanost još relativno mlada i neistražena. Nažalost, društvo i danas vrlo malo zna o genetici tako da je edukacija itekako potrebna.
– U inozemstvu postoje predbračna genetska savjetovališta. No, kod nas je jako teško osnovati savjetovalište takvog tipa. Dvije osobe koje znaju da u obitelji imaju bolesnika, pogotovo psihičkog bolesnika, trebali bi doći u savjetovalište. Ne samo da se može utvrditi koliko su udaljeni, nego se može dobiti i odgovor kolika je mogućnost da i njihova djeca i unuci naslijede određenu bolest. Ljude treba upozoriti na rizik. Možda će dijete dvoje bliskih rođaka biti sasvim zdravo, no bilo bi dobro da se ono jednog dana oženi ili uda što dalje od svoje sredine, kako bi se smanjili rizici. Prije 30-ak godina sudjelovao sam u izradi karte sljepoće i visoke kratkovidnosti na području Hrvatske. Na tri lokacije na zadarskom području, iz etičkih razloga ne mogu navesti o kojim je lokacijama riječ, postoji iznadprosječna kratkovidnost i to upravo u obiteljima nastalim iz rodbinskih brakova. Tijekom svoje prakse u zadarskoj Općoj bolnici, susreo sam brojne obitelji koje su dolazile po savjet, jer su postojale sumnje da su u rodbinskim vezama. No moram priznati, nakon što su saznali da su u rodbinskoj vezi, nitko se od njih nije pokolebao da sklopi brak, rekao je dr. Damir Letinić.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU ZADARSKOG LISTA