»Nasuprot ogromnoj vojnoj sili, mi smo imali dva minobacača i plastične raketne lansere«

Davno je, davno to bilo. Sjećam se kad smo se na brzinu okupili kao dragovoljci s malo i ništa oružja i mene je uhvatila velika trta kad sam na Bilom brigu vidio tenkove. Nemate pojma koja je to trta bila. Međutim, malo po malo stasali smo iz velike grupe dragovoljaca u pravu vojsku. Ta vojska je, nakon obrambenih zadataka u Zadru, kasnije sudjelovala u oslobodilačkim akcijama, najprije u akciji Maslenica, potom u nekim sitnijim pa onda u Oluji. Najvažnije je u ovoj prigodi prisjetiti se onih koji su poginuli u ratu i onih koji su umrli u miru, rekao je Andrea Šegvić jučer na Gradskom groblju na obilježavanju 30. obljetnice osnivanja Gradskog bataljuna.
Uz paljenje svijeća, polaganje vijenaca i molitvu kraj Središnjeg križa, četrdesetak pripadnika i prijatelja Gradskog bataljuna te gradonačelnik Branko Dukić, prisjetili su se ovih dana prije 30 godina.
Gradski bataljun ja službeno nastao 20. listopada 1991. prisegom na Bilom brigu.
Šegvić je bio zamjenik zapovjednika, pokojnog pukovnika Šime Glavana, a među živima više nije ni zapovjednik 3. satnije, Mirko Žagar.
Kako je jučer istaknuto, ukupno je 9 pripadnika Gradskog bataljuna poginulo, 43 su ranjena. Imali su tri satnije, 1 bojnu, ukupno oko 700 ljudi sveukupno koji su držali crtu od Bokanjca sve do Ploče.
Zoran Veselinović, dozapovjednik satnije na Čubrijanu, nakon što je pokojni Mirko Žagar premješten u zapovjedništvo bojne.
– Čubrijan je bila najisturenija točka u obrani grada. Kad je 5. listopada na nas krenula JNA prema Bokanjcu s 32 tenka, 24 transportera i četiri kamiona, nije nam bilo lako. To je bila ogromna sila za nas koji nismo imali naoružanje i stvarno smo se prepali što će biti od ovog grada. Ali ova zadarska mladost je imala tako veliko srce da smo mi stali pred te tenkove. Kako smo ih uspjeli zaustaviti, to samo dragi Bog zna. Na groblju na Bokanjcu smo stavili lažne, plastične raketne lansere i pokrili ih granama tako da su oni mislili da mi imamo raketne lansere. A mi smo imali dva minobacača od 62 milimetra i jednom granatom smo uspjeli pogoditi kamion u kojem je bila municija. I to je danima poslije pucalo, gorilo, prisjetio se Veselinović nekih od brojnih uspomena.
– Međutim, kasnije smo saznali da njima nije bio cilj ući u grad, već osigurati izmještaj raketne baze Šepurine. Pa su se razlili po Bokanjcu preko Žodanovog puta, preko Mrkić stana prema Crnome. Jer su htjeli izvesti raketnu bazu preko aerodroma, rekao je Veselinović.
Kao samostalna postrojba bataljun prestaje postojati 31. prosinca 1992. godine, a od 1. veljače 1992. postaje 1. bojna 159. brigade HV-a s istom zadaćom, obrane grada Zadra, koju uspješno izvodi do preustroja HV-a u ljeto 1992. godine.