Način studiranja koji se od našeg razlikuje za više stepenica

Sorbonna je jedan stari fakultet koji je zadržao isti onaj izgled koji je imao u 13. stoljeću. To su dvorane i amfiteatri u drvetu, klupe u kojima su sjedili mnogi poznati učenjaci, ljudi pišu na koljenima. To je jedna posebna i drugačija atmosfera. Predavanja su, naravno, bila uglavnom samo na francuskom i bila su jako zanimljiva, u svakom slučaju bilo je potpuno različito od onoga na što sam navikla ovdje, ispričala je Ines parišku priču
– Što se izostanaka i potpisivanja tiče prilično su strogi i drže se pravila. Onaj tko ne dolazi ne može izići na ispit. Još jedna od stvari koja me se dojmila jest to što se očekuje da svi sudjeluju na predavanjima i studenti tu obavezu ispunjavaju, kazala je Martina o Grazu

Martina Lučić i Ivana Biuk  studentice su Sveučilišta u Zadru. Ivana, koju prijatelji zovu  Ines, studira francuski i ruski,  a Martina francuski i njemački. Ines radi kao hostesa i  tko voli kazalište često je može  navečer vidjeti u Hrvatskom  narodnom kazalištu Zadar na  poslu, dok Martina piše svoj  blog i voli misticizam. Iako se  to na prvi pogled ne bi reklo,  djevojke imaju jednu zajedničku stvar. Osim što obje studiraju francuski, i jedna i druga iskoristile su priliku i  uključile se u program razmjene studenata. Tako je Ines  neko vrijeme boravila na pariškoj Sorbonni gdje je pisala  diplomski rad, a Martina je  semestar provela na  Karl-Franzens Universität u  Grazu. Za sve one koji informacije o razmjeni studenata traže na Googlu i internetskim forumima popričali smo s Ines i Martinom  koje su s nama rado podijelile  svoja nezaboravna iskustva.
– Moj prvi korak k Francuskoj bio je dolazak u Ured  za međunarodnu sradnju u  Rektoratu Sveučilišta u Zadru. Tamo sam otišla raspitati  se surađujemo li s kojim  sveučilištem u Francuskoj gdje  bih mogla otići na razmjenu  studenata na jedan semestar.  Tada sam bila druga godina  diplomskog studija zahvaljujući čemu nisam imala puno  obaveza na faksu osim pisanja  diplomskog rada i bilo mi je  jako zgodno otići van, usavršiti  jezik i pisati diplomski rad,  prisjetila se Ines početka ostvarenja svog cilja. Naime,  Ines su u Uredu za međunarodnu suradnju obavijestili o  suradnji Sveučilišta u Zadru s  pariškom Sorbonnom te je  ona krenula u sakupljanje potrebne papirologije koja ju je  kasnije odvela do Pariza. Nakon što je internetom u Sorbonnu poslala svoju fotografiju i ispunila njihovu prijavu  nakon dva tjedna na kućnu  adresu stigao je pozitivan odgovor i – voila, priča je započela.
Stipendija samo za  troškove
Martina je u Graz otišla  također preko Ureda za  međunarodnu suradnju, ali  zahvaljujući Erasmus programu koji je zaživio, za razliku  od Ines dobila je i stipendiju.
– Nakon jednog ispita profesorica mi je predložila da se  prijavim na stipendiju za razmjenu studenata. Kad sam  izišla s ispita ugledala sam  plakat, skupila papire i prijavila se bez nekog prevelikog  razmišljanja. Najsmješnije od  svega je što čitavo ljeto nisam  znala jesam li dobila stipendiju ili nisam jer sam u potpunosti zaboravila na to. U  osmom mjesecu išla sam sasvim slučajno pogledati mailove i vidjela potvrdan odgovor, razgovarala sam sa svojima i odlučila se upustiti u tu  pustolovinu, ispričala je Martina koja je u Grazu na razmjeni provela cijeli semestar  slušajući predavanja i polažući  ispite. Stipendija koju je dobila iznosila je 220 eura mjesečno. Polovicu tog iznosa davalo je Sveučilište u Grazu, a  drugu polovicu Sveučilište u  Zadru. Iako se ne radi o malom iznosu Martini je to bilo  dovoljno tek da pokrije mjesečne troškove studentskog  doma i osiguranja.
– Stipendija mi je pokrivala  jednokrevetnu sobu u domu  koju sam plaćala 209 eura, a  ostatku bih pridodala još jedno 5 eura pa bih imala austrijsko osiguranje koje je pokrivalo sve. Što se tiče prehrane, prijevoza i ostalih životnih  troškova to sam sve sama  plaćala, kaže Martina. Cijena  doma iznosi otprilike kao i  cijena garsonijere u Hrvatskoj,  no Martina nam je otkrila kako se ne radi o običnoj domskoj sobi nego o dvokatnim  stanovima s pet soba, četiri  jednokrevetne i jedne dvokrevetne. U stanu je također i  kuhinja, a ono što je Martinu  posebno oduševilo jest perilica za suđe pa u stanu nije bilo  svađe oko toga tko će prati  suđe poslije ručka. Dom u  kojem je bila smještena bio je  jedan od jeftinijih, a sobe  koštaju i do 300 eura dok su  stanovi mnogo skuplji.
Za razliku od nje Ines je u  Pariz otputovala prije Erasmus programa. Ipak, njezina  želja za odlaskom na studij u  drugu zemlju bila je toliko  jaka da joj nije smetalo što je  sve troškove morala pokrivati  sama. Ono što ju je pokretalo  bila je želja za učenjem, jasan  cilj koji je zacrtala pred sobom. On joj je pomogao i da  prebrodi strah zbog činjenice  da u Pariz ide potpuno sama, u  grad gdje će na ulici čuti samo  strani jezik.
– Dobila sam kontakt od  dvije djevojke iz Zagreba i  Zadra koje studiraju na Sorbonni ili pišu diplomski rad  već duže vrijeme pa sam znala  da se mogu nekome obratiti  ako mi nešto zatreba. U Pariz  sam otišla pisati diplomski, ići  na predavanja i usavršavati jezik. Bilo mi je, naravno, u  početku malo nezgodno jer  sam išla sama i bilo me malo  strah, ali to je brzo prošlo,  rekla je Ines.
Nakon što je došla na Sorbonnu, Ines se uvjerila kako  nije pogriješila kad se odlučila  na razmjenu. Odmah joj je  bilo jasno zašto je Sorbonna  sinonim za kvalitetu obrazovanja.
Sorbonna – sinonim  za fakultet
– Sorbonna je jedan stari  fakultet koji je zadržao isti  onaj izgled koji je imao u 13.  stoljeću. To su dvorane i amfiteatri u drvetu, klupe u kojima su sjedili mnogi poznati  učenjaci, ljudi pišu na koljenima. To je jedna posebna i  drugačija atmosfera. Predavanja su, naravno, bila uglavnom  samo na francuskom i bila su  jako zanimljiva, u svakom  slučaju bilo je potpuno različito od onoga na što sam  navikla ovdje, ispričala je Ines  koja se iznenadila ne samo  razinom predavanja nego i odnosom studenata prema studiranju.
– To je međunarodno  Sveučilište i dosta je stranih  studenata. Tamo nisam doživjela prazne predavaonice, one  su uglavnom bile pune. Predavanje ne traje sat do sat i pol  nego puna dva sata, a pauza  između traje samo pet minuta.  Pauza se nekad produži na  deset minuta, ali ne zbog toga  što studenti imaju potrebu zapaliti nego u pauzi uglavnom  dolaze  na  katedru  postavljati profesorima pitanja  vezana uz predavanja ili predmet. Odnos studenata i profesora je baš onakav akademski kakv i treba biti Ono što  sam čula od studenata koji  polažu ispite je da su ispiti  uglavnom esejskog tipa koji  traže mišljenje, kritičko zaključivanje i povezivanje  naučenoga. To je stvarno način  studiranja koji se od našeg  razlikuje za više stepenica,  opisala je svoje iskustvo Ines  koja je napomenula kako je  osim odnosa profesora i studenata na predavanjima jako  dobar odnos studenata i njihovih mentora. Tako se na Sorbonni često mogu vidjeti studenti u razgovoru sa svojim  mentorima, a mail je najobičnija vrsta komunikacije te  odgovor kao i obavijesti stižu  redovito i brzo.
Što se studiranja u Grazu  tiče i ono se ponešto razlikuje  od studiranja u Zadru, pa se  tako bolonja u Grazu provodi  onako kako je zamišljena.
– Na većini predavanja bile  su male grupe od deset do  petnaest studenata, a jedino  nas je na psihologiji bilo čak  500 studenta. Naravno, na  drugom predavanju jedno polovica studenta nije se pojavila, ali opet se radilo o velikoj  brojci. Što se izostanaka i potpisivanja tiče prilično su strogi  i drže se pravila. Onaj tko ne  dolazi ne može izići na ispit.  Još jedna od stvari koja me se  dojmila jest to što se očekuje  da svi sudjeluju na predavanjima i studenti tu obavezu  ispunjavaju, kaže Martina, koja se oduševila funkcioniranjem bolonje s čijim usklađivanjem Sveučilište u Zadru još uvijek ima problema.  Predavanja je naravno slušala  na njemačkom na kojem je  polagala i ispite zahvaljujući  čemu je uspjela ostvariti glavni  cilj razmjene – usavršavanje  jezika. Martinu je prije polaska čekao veliki posao. Trebalo je odabrati predmete,  upisati ih i položiti ispite.
Sat vremena  za ući u knjižnicu
– Prvi uvjet mi je bio pronaći  predmete koji su ekvivalenti  predmetima koji se kod nas  slušaju u istoj godini i istom  semestru. Program svakog  predmeta bih isprintala te odnijela profesoru na pregled i  odobravanje. Odobrili su mi  sve, osim dva koja sam naknadno pronašla u Grazu. U  svakom slučaju sve je ispalo  dobro. Kako ovdje imamo pedagoški modus gore sam praktički studirala njemački, francuski i pedagogiju. Većinu  predmeta našla sam gore, a  dva – tri predmeta morala sam  promijeniti u dogovoru s  ECTS koordinatorom, ispričala nam je Martina. Od  deset položenih predmeta na  Sveučilištu u Zadru nisu joj  priznali samo jedan predmet  koji će morati ponovno polagati u Zadru.
Kako nije bila obavezna polagati ispite kao Martina, najviše vremena u Parizu Ines je  provodila za knjigom često se  koristeći knjižnicom. Imala je  tu nesreću da je odmah po  njenom dolasku Sorbonna pokrenula renoviranje svoje  knjižnice te je ona bila zatvorena. Sreća u nesreći bila je  što se umjesto knjižnicom Sorbonne morala koristiti velebnom pariškom knjižnicom  Saint Genevieve.
– Na knjižnici u Sorbonni u  to vrijeme je taman počela  renovacija. Taj program renovacije trajat će tri godine. U  prvo vrijeme bila je otvorena  njihova velika čitaonica koja je  ogromna, stolovi su drveni, na  njima su zelene svjetiljke, iza  svakog stola je utičnica za laptop, internet je besplatan na  fakultetu i sve je dostupno.  Nakon što su to zatvorili išla  sam u knjižnicu Saint Genevieve koja je najpoznatija po  tome što je najstroža knjižnica  u Parizu. Ima ogromnu čitaonicu i uvijek je puna. Tamo  dolazi jako puno studenata sa  svih fakulteta uz, naravno, ostale korisnike knjižnice. Red  za sam ulazak u čitaonicu čeka  se jedno sat vremena i uvijek  čeka od 50 do 100 ljudi. Literatura je na svim jezicima.  Kad dođete na red kompjuterski se naruče knjige koje se  čekaju dvadesetak minuta, sjedaš na svoje mjesto za stolom s  pristupom internetu i učiš. Za  vrijeme učenja posjetitelj ima pravo jednom dnevno na  pauzu od sat vremena i pravo na pauzu  od dvadeset minuta,  pojasnila je Ines kako se uči vani i koliko se učenje ozbiljno shvaća. Svoje  slobodno vrijeme od  učenja i predavanja  Martina je provodila  u šetnjama i izlascima. Otkrila je sve  dobre strane i nedostatke Graza.
– U Grazu stvarno  svatko može pronaći  nešto za sebe, mjesta  za izlaske ima na  pretek samo što su  cijene dosta visoke.  Upad u svaki klub  naplaćuje se i do 3  eura, ali kad uđeš  nije toliko skupo.  Najviše sam izlazila  po Irish pubovima,  dobra je glazba i bude puno različitih  ljudi. Ne izlazi se samo subotom nego se  može izaći skoro svaki dan, opisala je  svoje slobodno vrijeme u Grazu Martina.
Iz svog iskustva  djevojke su ponijele  lijepe uspomene a  među njima i  mnoštvo novih poznanstava i prijateljstava. U šest mjeseci  koje je provela u  Grazu Martina je upoznala  mnoštvo ljudi s kojima je ostala u kontaktu.
Pozitivno iskustvo
– Sa mnom u domu je bila  djevojka na razmjeni čak iz  Azerbejdžana, družila sam se  s  ljudima iz Portorika, Australije, Finske, Engleske, Amerikancima, stvarno iz svih zemalja svijeta. Sjećam se kad je  bilo neko američko prvenstvo  svi američki studenti bili su  obojani i obučeni u dresove i  tako su trčali po domu do dva  sata ujutro. Svi ti ljudi koje  sam upoznala ostavili su dosta  utjecaja na mene, osobito ovi  koji su živjeli sa mnom. I sam  po sebi Graz je poseban, jedino što me malo smetalo je  snijeg koji je padao do trećeg  mjeseca. Cijelo to iskustvo bilo mi je jedno vrlo pozitivno  iskustvo, prisjeća se Martina.  Uz druženja s novim prijateljima Ines je najviše svoga  slobodnog vremena provodila  u knjižnici.
– Najljepši su mi bili boravci  u knjižnici jer to ne možeš  često doživjeti. Kad vidiš tu  masu studenata u tako velikoj  prostoriji, začudiš se i oduševiš  koliko ljudi zapravo ide u tu  čitaonicu. Knjižnica je uvijek  puna i jedva nađeš slobodno  mjesto, to mi je nekako ostalo  u najljepšem sjećanju, zaključila je Ines. Ipak među  lijepim iskustvima nisu joj ostala samo ona vezana uz fakultet i učenje. Za vrijeme  boravka u Parizu jedna od  najvećih vrijednosti koje je  stekla bilo je upoznavanje  mnoštva različitih ljudi.
– Na Sorbonni studiraju studenti iz svih zemalja. Bilo je  dosta stranaca, ali i dosta  naših cura, a ja sam se družila  i s jednima i drugima. Dosta  stranaca sam upoznala i vani  za vrijeme izlazaka, od Europljana, Amerikanaca pa do  Afrikanaca. S nekima sam ostala u kontaktu s nekima ne ali  bilo je to svakako jedno lijepo  iskustvo, zaključila je Ines. A  lijepo iskustvo u budućnosti  namjerava i ponoviti i to prvom prilikom. Naime na Sorbonni želi upisati master degree iz lingvistike u trajanju od  godinu dana. Bio bi to nastavak rada na području na  kojem izrađuje diplomski rad.  Kako studira i ruski jezik Ines  je jako zainteresirana i za  odlazak na usvršavanje na neko rusko sveučilište no za sad  još nije naišla na takvu priliku  na fakultetu, dok je samostalan odlazak preskup, no ne  sumnjamo da će Ines i to ostvariti.
A vratila bi se i Martina koja  nije ni najmanje zažalila zbog  svoje odluke i odlaska u Graz
– Cijelo to iskustvo bilo mi je  nešto jako pozitivo. Lijepo je  vidjeti kako to vani funkcionira i općenito kad se nađeš u  jednoj takvoj situaciji gdje ne  možeš pričati hrvatski već njemački, ti puno znači, prvo za  jezik, a drugo upoznaš puno  ljudi. Sve u svemu mislim da  mi je tih par mjeseci na neki  način promijenilo život, zaključila je Martina priču iz  Graza, a slijedeća priča mogla  bi biti napisana vrlo brzo i to  na poslijediplomskom iz  književnosti. Za sad Martina  razmatra svoje opcije, ali nakon diplome želi otići u Pariz  na neko vrijeme i ispitati situaciju i mogućnosti na licu  mjesta. Za sad su planovi pronaći stančić i posao s kojim će  plaćati poslijediplomski studij,  a uz takvu volju i upornost  nema sumnje da će Martina  uspjeti.

Francuzi, kava i hrana

Francuski kafići uvijek su predstavljeni kao izrazito minijaturni, a  Francuzi kao osobe koje više od svega paze na obroke i nikad ne žure  dok jedu. Iskoristili smo priliku da iz prve ruke saznamo je li to istina.
– Kafići su im stvarno maleni kao što se prikazuju u filmovima. To je  inače problem s tim pronalaskom mjesta u Parizu. Dosta prostora je  zauzeto, a najam je prilično skup. Bila sam u kafićima u kojima je prolaz  između stolova tako uzak da se stolovi moraju pomicati jer između njih  nema toliko mjesta da jedna osoba može proći. Sve je jako sitno i  simpatično, stvarno je taj francuski štih o kojem se govori. Po gradu ima  dosta mjesta gdje se prodaju brusqueti i sendvići. Ta francuska hrana  zapravo je jedna priča za sebe. Kod njih postoji i nešto što se zove caffe  bar-restoran, koji je i jedno i drugo. Od ujutro do podne pije se kava, a  od podne do dva je ručak i ne možeš doći i naručiti kavu jer se tada ruča.  Zatim opet pauza za kavu do večere i onda je opet večera. Francuzi su  poznati i po tome što imaju dnevne formule za ručak. Recimo predjelo,  glavno jelo i desert za petnaestak eura ako ne i manje tako da dosta ljudi  jede vani, otkrila je Ines sve tajne francuske kuhinje.

Studente treba privući

Iako je Sveučilište u Zadru sveučilište s dugom tradicijom ipak ne  uspijeva u većoj mjeri privući strane studente. Ipak kako smo saznali  upravo razmjena studenata jedna je od djelatnosti s kojima će se  Sveučilište pojačano baviti u budućnosti. Ines daje neke savjete kako to  i ostvariti.
– Možda bi trebali raditi na reklami jer strani studenti inače ne mogu  saznati za naša sveučilišta niti će se bez dobre reklame u njima probuditi  želja da dođu u zemlju kao što je Hrvatska, treba im ponuditi nešto.  Iskreno za suradnju između našeg i njihovog Sveučilišta nisam znala  dok nisam čula od nekog drugog, rekla je Ines

Graz – Zadar

Na boravak u Grazu Martina se lako priviknula jer ju je podsjetio na Zadar, a neke predrasude su je i dobro nasmijale.
– Graz me jako podsjeća na Zadar zato jer ima jako puno studenta kao ovdje. Ali, tamo su to studenti iz različitih zemalja i čuješ različite jezike. U domu u kojem sam živjela bili su većinom naši balkanci. Tamo nas zovu đursun što mi je uvijek bilo jako smiješno. To im je neka pogrdna riječ za nas, kao što imaju i za Turke pogrdnu riječ. Ponekad sam imala osjećaj kao da živim u nekoj vrsti geta