Mirko Novosel me zvao u Lokomotivu, ali srce mi nije dopuštalo odlazak iz Zadra

Prošli tjedan, točnije 23. ožujka proslavio je 67. rođendan. I to u društvu Ivice Šurjaka, rođenom na isti datum, s time da je legendarni nogometaš Hajduka godinu dana stariji.
– Želio sam upoznati Šurjaka i biti s njime za naš rođendan. S obzirom na mjere u kojima živimo nije to bila velika fešta, ali jest događaj koji ću dugo pamtiti. Našli smo se u Stobreču, bilo nas je nekoliko i svi smo se prisjetili vremena u kojima su zadarska košarka i splitski nogomet bili sportski i društveni pojam – kaže Čedomir Ćiro Perinčić nekad odličan u obrani, igrač sa skok-šutom kakav se može uzeti kao ogledni primjer izvođenja tog košarkaškog elementa, igrač sjajne skočnosti koja je iznosila 84 cm (samo je Dražen Dalipagić imao više, 90 cm), izuzetni igrač pa je, kako sam kaže, 20 metara u letećem startu mogao prijeći za 1,9 sekundi… Zanimljivo, košarka nije bila Perinčićev prvi izbor.
– U ranoj mladosti, kao i 90 posto mojih vršnjaka, trenirao sam nogomet. Igrao sam u napadu i dobro mi je išlo.

Ivo Učo Pulanić
Nakon nogometa uslijedila je atletika.
– Kada sam imao 12 godina nastupio sam na krosu za osnovne škole gdje sam osvojio treće mjesto. To su zapazili atletski treneri, posebno Romano Meštrović koji me pozvao u ASK Zadar. Prihvatio sam poziv i počeo s atletikom, a kao disciplina koja mi je najviše odgovarala pokazala se dionica na 800 m.
Atletika se trenirala na mjestu gdje je danas parkiralište uz dvoranu Jazine.
– Ta je činjenica najviše utjecala da sam završio u košarci koja je u Zadru bila puno više od sporta. Nema onoga tko nije želio gledati utakmice u Jazinama, a mjesta je bilo za najviše četiri, u nekim situacijama pet tisuća ljudi. Kada sam trenirajući atletiku vidio sav taj šušur i uvjerio se što košarka znači mojim sugrađanima, htio sam pogledati jednu utakmicu. To mi je i uspjelo i našao sam se na tribinama na utakmici Kupa prvaka početkom 1968. godine protiv mađarskog Honveda.
Ono što je tada vidio bilo je…
– Zadivljujuće. Krcata dvorana, sjajna igra Zadra, atmosfera koja se s ničim ne može usporediti. Jedino što sam tada mogao poželjeti bilo je to i da ja budem košarkaš. Bila je to ljubav na prvi pogled i od toga dana sanjao sam kako ću jednog dana zaigrati na parketu Jazina.
Nije prošlo puno da se želja i ostvarila.
– Počeo sam s basketom na otvorenim terenima na Ravnicama. Ivo Učo Pulanić, trener juniora Zadra, redovito je tamo dolazio i gledao djecu koja su igrala. Imao sam 14 godina kad je u ljeto 1968. došao do mene i pitao me želim li doći na trening juniora.
Bio je to poziv koji se ne odbija.
– Vrlo brzo sam napredovao u košarci, a velika prednost bila mi je eksplozivnost i skočnost. Nakon samo godinu i pet mjeseci treniranja s juniorima postao sam član prve momčadi za koju sam debitirao u Skoplju 9. studenoga 1969. protiv Rabotničkog, a prve koševe postigao sam u drugoj seniorskoj utakmici u Beogradu protiv Radničkog. Imao sam samo 15 godina i osam mjeseci i sigurno sam najmlađi igrač koji je nastupio za prvi sastav Zadra.

Junior i senior
Odigrao je Perinčić čak četiri završnice juniorskog Prvenstva Jugoslavije, 1970. u Slavonskom Brodu, potom u Domžalama, pa ponovno u Slavonskom Brodu 1972. i konačno 1973. u Zadru.
– Juniori su tada bili do 19 godina, što je bilo i ispravno: kasnije je ta granica spuštena na 18 godina, što je mnoge potencijalno sjajne igrače koštalo karijere. Mislim da je sada opet vraćeno na 19 i to je dobro. Na završnici u Zadru smo bili favoriti, ali smo izgubili u polufinalu od Kvarnera iz Rijeke i osvojili treće mjesto. Utakmica protiv Kvarnera je uslijedila samo 20 minuta nakon što sam igrao za prvi sastav protiv Bosne i kao glavni igrač juniora bio sam preumoran i nisam mogao odigrati ono što sam u normalnim okolnostima radio bez poteškoća.
Iz vremena juniorske košarke pamti se 1972. godina kada je Jugoslavija, s Perinčićem u sastavu, sa svih sedam pobjeda bila juniorski prvak Europe na natjecanju održanom u Jazinama. Perinčić je imao 9.7 koševa po utakmici te i uz Mirzu Delibašića i Dragana Kićanovića vodio domaćina natjecanja do zlatne medalje.
– Mirko Novosel je na mene računao i na kadetskom prvenstvu Europe koje je 1971. odigrano u talijanskoj Goriziji gdje je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju. Međutim, poziv koji je stigao u klub nikad nisam dobio u ruke pa nisam ni znao da me Novosel želio u reprezentaciji. A bio sam jedini kadet koji je tada igrao za seniore u Prvoj ligi. Mogu samo pretpostaviti da u klubu nisu željeli da me netko tamo snimi i ponudi mi odlazak u drugu sredinu pa mi zato nisu ni rekli da me izbornik traži.
Novosel je Perinčića želio dovesti u zagrebačku Lokomotivu.
– Nije bilo lako odbiti taj poziv, ali srce mi nije dopuštalo odlazak iz Zadra. Košarkašku budućnost vidio sam samo u mom grad i mom klubu, premda sam jako cijenio Novosela koji se potvrđivao kao sjajan trener i koji mi je jasno rekao da mogu računati na mjesto u reprezentaciji ako dođem u Zagreb.

Dvije sjajne sezone
Premda junior Perinčić je već tada bio jedan od oslonaca seniorskog sastava Zadra. Tako je u sezoni 1971./72. postigao 13.6 koševa po utakmici. Sezonu kasnije kao 19-godišnjak s 480 koševa bio je drugi strijelac kluba, iz Giergie koji je postigao 507 poena. Uslijedilo je za mnoge zlatno razdoblje zadarske košarke.
– U ljeto 1973. u Zadar se iz Amerike vratio Krešimir Ćosić i to je bio zamašnjak za cijeli klub. Krešo je donio pravu košarkašku revoluciju s kojom smo postali momčad koja je u dvije godine od 52 utakmice u ligi izgubila samo pet, četiri u prvoj, i jednu u drugoj sezoni. Vodio nas je prof. Lucijan Valčić i zahvaljujući njemu i onome što nam je prenio Krešo igrali smo košarku koja je bila ispred svog vremena.
Danas nestvarno izgledaju rezultati Zadra u jednoj od najjačih ligi u Europi, a to znači i na svijetu.
– Bilo je minimalno šest klubova koji su konkurirali za titulu. Tri sastava iz Beograda, Partizan, Crvena zvezda i Radnički koji je bio prvak 1973. Pa Jugoplastika koja je nepravedno izgubila polufinale Kupa prvaka 1972., onda Olimpija i Zadar. Ne treba zaboraviti ni Bosnu koja se počela uzdizati kad ju je preuzeo Bogdan Tanjević. Imali su Mirzu Delibašića, potom Žarka Varajića, Ratka Radovanovića i bilo je jasno da će brzo biti dio vrha jugoslavenske košarke. Nije bilo lako ni pobijediti Borca u Čačku gdje je stolovao sjajni košgeter Radmilo Mišović ili u Skoplju protiv Rabotničkog kojeg je vodio legendarni Lazar Lečić, a igrali su Blagoja Georgievski, braća Janko i Mitko Lukovski, Andonovski, Bocevski.. U takvoj konkurenciji mi smo nizali pobjede. Ne znam koliko to današnje generacije mogu razumjeti, ali to su bila vremena u kojima se pisala povijest zadarske košarke.
Čudo na čudima bila je sezona 1974./75. koju je Zadar osvojio s omjerom od 25 pobjeda i jednim porazom, u 4. kolu od Jugoplastike u Splitu. Tako je Zadar u jednoj sezoni imao čak 21 pobjedu zaredom.
– Zbog uigranosti i kemije koja se stvorila u momčadi bili smo još bolji nego godinu dana ranije. A na tribinama je svaku utakmicu bila ludnica. Naježim se kad razmišljam o tim vremenima.
Uz jedan važan podatak.
– Svi smo bili Zadrani. Dobro je poznato da je jedini »stranac« bio Zdravko Jerak koji je živio u Debeljaku. Imali smo i Douglasa Richardsa, Amerikanca kojeg je Krešo doveo, ali on nije igrao Prvenstvo Jugoslavije nego samo Kup prvaka.
Iz 1975. pamti se i polufinale Kupa prvaka, drugo u povijesti kluba. Kao i 1968. u borbi za finale bolji je bio Real Madrid.
– Imali smo niz velikih europskih pobjeda, ali Real je stvarno bio nešto posebno. Nažalost izgubili smo od njih. Bez obzira na to vjerovali smo da će za Zadar biti još prilika.
Ipak, to se nije dogodilo.
– Valjda sve što je moglo biti loše uslijedilo je u sezoni 1975./76. Krešo Ćosić je otišao u vojsku, a Mišo Ostarčević u Ameriku. Otišao je i trener Valčić i sezonu smo završili sa samo 11 pobjeda i čak 15 poraza. Igrali smo Kup prvaka i borili se za ostanak u Prvoj ligi.

Student
Usporedno s košarkom Perinčić je bio i student Više turističke škole na Filozofskom fakultetu u Zadru. Nakon što je studij jedno vrijeme stavio po strani, knjizi se vratio 1979. godine.
– Do tada sam imao 26 položenih od ukupno 32 ispita i želio sam završiti studij. Kako sam ujutro trebao ići na predavanja nisam mogao biti na treninzima u sezoni 1979./80. Nažalost, u tom dijelu se nisam mogao dogovoriti s trenerom Pinom Giergiom. Sljedeće sezone odlazim na odsluženje vojnog roka na kojem sam proveo godinu dana. Nakon povratka iz vojske zamolio sam klub da me stavi na transfer listu. Međutim, prijavili su me za sezonu 1981./82. koja je bila i moja posljednja u dresu Zadra.
Činilo se da bi Perinčić sljedeće sezone mogao prvi put zaigrati u inozemstvu.
– Sve je bilo dogovoreno s njemačkim Hagenom, ali prije potpisivanja ugovora u klub se javio Amerikanac koji je igrao godinu prije za njih. Pristao je vratiti se u Hagen za dvostruko nižu plaću od one koja je trebala biti u mom ugovoru. Pitali su me prihvaćam li taj iznos, a ja sam im se zahvalio na tome i otišao u Cibonu gdje me pozvao Mirko Novosel. Cibona je tražila krilo nakon što su Mihovil Nakić i Zoran Čutura bili na odsluženju vojnog roka. Te sezone u Ciboni, s kojom sam 1983. osvojio kup, je bio i Krešo Ćosić koji je bio na zalazu karijere.
Nakon Cibone Perinčić konačno odlazi u inozemstvo, u švicarski gradić Morges smješten na Ženevskom jezeru između Lausanne i Ženeve. Tamo je igrao 1983./84. i 1984./85., kada je bio i trener momčadi. Konačno 1985. u 31. godini s prosjekom od 31 poena u švicarskoj ligi završava karijeru.
– U Zadar sam se vratio 1985. kada je za trenera došao Vlado Đurović i preuzeo momčad koja je postala prvak Jugoslavije u slavnoj 1986. Želio sam odigrati još jednu sezonu za Zadar, što mi nažalost nije omogućeno, kao ni oproštajna utakmica. U međuvremenu sam diplomirao i zaposlio se u turističkoj agenciji. Smatrao sam da uz posao koji imam mogu dati doprinos i kao trener u mlađim uzrastima Zadra. Četiri godine sam nudio pomoć i znanje da budem pomoćni trener bilo koje mlade selekcije u klubu. Ipak, ni za tu moju želju nije bilo razumijevanja sve do 1989. kada sam jednu sezonu odradio u Školi košarke. Tako sam nakon Švicarske prvi put počeo s trenerskim poslom.

Trener
Osim s mlađim kategorijama Perinčić je bio i trener seniorskih momčadi.
– Zbog teške ozljede sinova Ivana i Hrvoja, koji su 1996. otišli na operaciju u Ameriku i velikih troškova koji su uslijedili za našu obitelj, odlučio sam napustiti mjesto voditelja omladinskog pogona KK Zadra i otići za trenera seniorskog sastava Brotnja iz Čitluka gdje me pozvao Božo Miličević. Kasnije sam kratko vodio Šibenku, a 2001. na preporuku Pina Giergie otišao sam za trenera na Kosovo gdje sam u Prištini dobio odličan ugovor. Košarka je na Kosovu bila u ekspanziji i u jednom trenutku tamo je radilo čak sedam hrvatskih trenera. S Prištinom sam 2002. osvojio Kup i prvenstvo i to s omjerom 22-2. Sljedeće sezone trebao sam preuzeti Dukađini iz Peći, najbogatiji kosovski klub, ali zbog neke »psine« koja je puštena u javnost do toga nije došlo i vratio sam se u Zadar gdje sam s Borik Puntamikom bio treći u A-2 ligi jug. Premda sam odlučio da se više neću vratiti na Kosovo, 2003. ipak odlazim u Trepču, koja je tada, kao i danas bila podijeljeni grad, a »granica« je rijeka Ibar. S Trepčom sam osvojio Kup Kosova, a u polufinalu doigravanja protiv Prištine odlučivala je jedna lopta koja je donijela pobjedu našim suparnicima. Sljedećih pola sezone sam vodio Kastrioti i nakon toga završio trenerski posao na Kosovu.
Zadnji klub koji je vodio bile su drugoligaš Jazine.
– Trenirao sam ih od 2009. do 2012. i odlučio da je vrijeme za povlačenje nakon 44 godine u košarci.
Bile su to lijepe godine, a veliki dio tih uspomena bit će objavljen u Perinčićevoj knjizi pod naslovom 40 godina Jazina.
– Najveći dio posla je već odrađen i očekujem da ćemo na ljeto imati promociju.
Tako govori Ćiro Perinčić, čiji su sinovi Ivan i Hrvoje ostavili značajan košarkaški trag. Nakon karijera opterećenih ozljedama obojica se danas bave trenerskim poslom. Ivan je pomoćni trener Zadra, a Hrvoje radi u mlađim uzrastima ABC-a. Ćirina sestra Sonja svojevremeno je bila košarkašica Zadra i Jugoplastike, a nastupala je i za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije…

Juniorska trilogija
Posebno teška bila je ratna 1991. godina.
– Iz mlađih uzrasta KK Zadra tada su otišli skoro svi treneri, a Danijel Jusup je postao pomoćnik Slavku Trniniću, treneru prvog sastava koji je zbog rata prebačen u Opatiju. Od čovjeka za kojeg nije bilo mjesta u klubu postao sam trener koji je mogao birati koju mladu selekciju preuzeti. Odlučio sam se za kadete koje je prethodno selekcionirao Jusup i odmah smo 1992. bili drugi na Prvenstvu Hrvatske. Uspješni smo bili i 1993., kada su odigrane dvije završnice kadetskog PH budući da se tada odlučilo promijeniti dob za pojedine mlađe kategorije. Na oba ta natjecanja bili smo treći. Kada sam postao trener kadeta radio sam za 0 kuna, potom 1992. za 150, a 1993. i 1994. za 300 njemačkih maraka.
Daleko najveći uspjesi mlađih kategorija Zadra u samostalnoj Hrvatskoj su tri vezane titule juniorskog prvaka Hrvatske, 1994., 1995., i 1996. Sve tri završnice odigrane su u Jazinama gdje je na finalima bila puna dvorana. Pravo sportsko čudo u gradu koji je godinama živio u ratnom okruženju.
– Prve godine sam bio pomoćnik Uči Pulaniću, a druga dva puta sam samostalno vodio juniore. Ponosan sam na činjenicu da je iz tih juniorskih selekcija Zadar dao deset mladih reprezentativaca. Čak 13 igrača je potpisalo profesionalni ugovor sa Zadrom, a neki, poput Ivana Zrilića i Tončija Jeraka i za druge klubove. Trenirali smo pod stalnom prijetnjom rata i pobjeđivali Split i Cibonu, koji su imali po pet juniorskih reprezentativaca. Nezaboravna su i finala pred više od tri tisuće gledatelja. Javnost se iz tih generacija sigurno sjeća braće Tomislava i Jure Ružića, mojih sinova Ivana i Hrvoja, Domagoja Vidakovića, Branimira Longina, Marina Pestića, Jurice Žuže, Milijana Ćustića, Martina Vanjaka, Marija Dundovića, Marka Žorža… I onda kada sam 1997. godine, na temelju svih odličnih rezultata koje sam imao kao voditelj omladinskog pogona, zatražio plaću od pet tisuća kuna dobio sam odgovor da to ne može jer imaju trenera koji će raditi za 400 maraka, odnosno današnjih 200 eura.

Pobjeda protiv SR Jugoslavije
Prisjetio se Perinčić još jednog detalja.
– Kada sam 1995. godine mjesec i pol prije Oluje bio trener juniorske reprezentacije Hrvatske na Olimpijadi za mlade u Bathu u Engleskoj, u borbi za brončanu medalju bili smo bolji od SR Jugoslavije. Tako sam ja prvi hrvatski trener koji je igrao protiv, a onda i pobijedio Jugoslaviju. Hrvoje Perinčić je bio najbolji igrač, a dobro su igrali Branimir Longin i Jurica Žuža.

Perinčićevi uspjesi
1972. juniorski prvak Europe s Jugoslavijom
1974., 1975., prvak Jugoslavije sa Zadrom
1975. polufinale Kupa prvaka sa Zadrom
1983. pobjednik Kupa Jugoslavije s Cibonom
42 koša 1976. godine u utakmici Kupa prvaka protiv talijanskog Mobilgirgija iz Varesa
1989. europski veteranski prvak sa Zadrom, najbolji igrač i strijelac EP-a

Reprezentacija
Konkurencija za mjesto u reprezentaciji Jugoslavije je bila velika.
– Bilo je 12 igrača, od toga samo tri krila. Dva mjesta zasluženo su bila rezervirana za Damira Šolmana i Dragana Kapičića, a u borbi za treće mjesto »izgubio« sam od Dražena Dalipagića. Nije mi žao zbog toga budući da je Dalipagićeva kvaliteta bila neupitna i mogao sam mu samo stisnuti ruku i reći: čestitam. To se potvrdilo i 1978. na Svjetskom prvenstvu u Manilli gdje je Dalipagić proglašen najboljim igračem natjecanja. Reprezentacija je bila opterećena i nacionalnim ključem pa je svaka republika davala određeni broj igrača. Mislim da sam u tome loše prošao i da je za mene moglo biti prilike i na nekim velikim natjecanjima. Za Jugoslaviju sam 1975. igrao na Univerzijadi i na Interkontinentalnom kupu, a imam i 30-ak nastupa za vrlo jaku B selekciju.