MEGAROMAN »Divovi i bunari« u travnju u knjižarama

Strašio me i zbunjivao taj starozavjetni Bog sve dok ondje, na rubu djetinjstva na kojem sam umjetnost milosrđa osjetio dahom života, nisam napokon dokučio kako sve u Bibliji ima dublje značenje i kako svi događaji i likovi i mjesta predstavlju stanja svijesti u svima nama, kaže Čakić u svom predgovoru.
»Divovi i bunari«, roman od tri dijela a svaki dio u trinaest tomova, životno je djelo Branimira Čakića, koje će se naći u rukama čitatelja u travnju mjesecu slijedeće godine.
Spoj tekstova i crteža ovog svestranog umjetnika, ili kako sam za sebe kaže »duhovnog tragača«, mogao bi čitatelja na prvi pogled podsjetiti na univerzum Gospodara prstenova, međutim u sadržaju Divova i bunara, krije se sasvim druga priča.

Potraga običnih ljudi
-Riječ je o priči koja je, više od svega, duhovna potraga običnih malih ljudi s kojima se svatko može poistovjetiti; i tek popratnim crtežima, kojima je cilj osnažiti ugođaj, podsjeća na vizualne elemente Tolkinove trilogije. Međutim, tu ništa nije stvar fikcije. Djelo je prožeto motivima iz vlastitog života i mogućih prošlosti, jer bez njih nema ni temelja ni strukture, ističe Čakić, te nadodaje kako je nemoguće pisati o nečemu što ne osjeća svojim i što sâm nije proživio.
Baš svaki fragment priče zauzima svoje mjesto u srcu kao neizbrisiv dio Branimirovog sjećanja.
-Svaki lik je rađen prema ljudima koje poznajem ili sam ih poznavao, s naglaskom na junake hitrije od poziva u pomoć, i veći dio priče smješten je na Mediteran. Djelo prati preosjetljive ljude s kojima se može poistovjetiti svatko kome je stalo i do puža i do drveta, odnosno svi osjetljivi na tuđu patnju, objašnjava autor.
Tematski, priča nije vezana za jedan lik. Ona se proteže kroz više tisuća godina, te je na mjestima metaforički pisana.To znači da divovi nisu onih oblika ni značenja kako ih čitatelj zamišlja, već je riječ o duhovnim divovima, dok bunari predstvljaju put, pa se jednostavno zaključuje kako autor čitatelja kroz stranice romana uči duhovnoj potrazi koja je nužno potrebna svakom čovjeku.

Tri polazne točke
-Budući da je riječ o duhovnom traganju, nije upitno tko se može naći u ovoj knjizi, nego je pravo pitanje kome će biti drago vidjeti ono što je u ogledalu. Prema tome, svatko se može naći na stranicama romana, ali mnogima neće biti drago jer čitatelja stavlja na mnoga varljiva raskrižja duhovnog sazrijevanja, istaknuo je Čakić.
Postoje tri polazne točke koje autor pojašnjava kao nužnost i izvore iz kojih je djelo nastalo. Jedna je umor od života u svijetu stradanja. Druga je neukrotiva energija mladosti i žudnja za misterijem bez kojeg nema ljepote otkrivanja i miline prepoznavanja, dok treća, iz koje crpi najviše, sažima krhotine najranijih sjećanja, priznaje Čakić, te nadodaje:
U mom slučaju ja sam po svojim sjećanjima stalno kopao pa ih nisam zaboravio. Primjerice, kad sam imao dvanaest godina intenzivno sam razmišljao o razdoblju kad sam imao četiri ili pet. Na taj sam ih način sačuvao od zaborava i fokusirao misli na vremena dok sam osjećao više bitnoga, a znao manje nebitnoga. Kroz život sam se uporno vraćao istim lokacijama, a za njih su vezani isti mirisi, iste boje i ista glazba. Na tim mjestima zabljesnuli su me fragmenti motiva, poput odaje s dva bunara blizanca, koje sam poslije slagao poput kockica mozaika. I na taj sam način krojio roman za koji jedva čekam dan kad će biti objavljen, priznao je Branimir.

Intuicija duha
Megaroman koji se stvarao cijeli život u rukopisu autora, pisan je po intuiciji duha, kako objašnjava Čakić.
-Ja sam ovo djelo stvorio više kao neki medij, jer sebe ne smatram toliko pametnim da bih sve to tako dobro posložio. Trebao mi je cijeli život za ovo djelo jer sam putom morao učiti. Intuciju duha nije moguće pratiti ako nisi načitan, jer ju je stilski vrlo teško posložiti. Vjerujem da sam učeći, sebe izgrađivao i u konačnici stvorio roman koji već sada ima svoju publiku koja ga je čitala u fragmetima, tako da sam siguran u budućnost Divova i bunara, zaključio je Čakić. (Nikolina MOJIĆ)