Ljubav prema košarci je najveći motiv

Trenutačno ne znam hoću li nastaviti igrati, ali ta je mogućnost još uvijek otvorena. Treniram, malo u teretani, malo košarku, tako da se održavam u solidnoj formi. Ako me netko pozove, ako nije daleko, zašto ne? Sve je još otvoreno, ali nisam opterećen time. Ako ponuda dođe dobro, ako ne, isto dobro
Početkom lipnja ove godine, jednu su vijest iz susjedne zemlje prenijeli gotovo svi hrvatski mediji. Košarkaši Krke osvojili su treći naslov prvaka Slovenije, a jedan od najzaslužnijih za to bio je Zadranin Davor Marcelić, koji je par tjedana ranije napunio 41 godinu. U odlučujućoj utakmici finala utrpao je Olimpiji u Ljubljani 24 poena, od čega šest trica iz sedam pokušaja. Ipak, nedugo nakon toga, klub iz Novog Mesta objavio je raskid suradnje s Marcelićem, pod izlikom pomlađivanja momčadi. Tako je to pojasnio Brane Kastelec, predsjednik Krke, koji je za Marcelića kazao da je karakteran sportaš, pobjednik i profesionalac, kakav se rijetko susreće, te da je svojim ponašanjem bio veliki uzor mlađima.
– Na treninge je uvijek dolazio prvi, a njegovi su refleksi pri ukradenim loptama i dalje brži od napola mlađih košarkaša – kazao je tada predsjednik Krke.
Zašto onda raskid suradnje?
– Iskreno, ni sam ne znam. Odlučili su se za nekakvo pomlađivanje, što ima smisla, ali ako se to želi kvalitetno napraviti, neophodan je spoj mladosti i iskustva. Jer samo s mlađim igračima, rezultati će teško doći, a Krka traži rezultate. Ljestvica je sada visoko, žele obraniti naslov prvaka Slovenije, biti dobri u NLB ligi, a igraju i Eurochallenge kup. Vidjet ćemo je li to bila greška ili nije – kaže Marcelić i još uvijek ne razmišlja o prestanku aktivnog igranja košarke.
Sve je otvoreno
– Nisam ništa našao. Zapravo, baš ni ne tražim. Trenutačno ne znam hoću li nastaviti igrati, ali ta je mogućnost još uvijek otvorena. Treniram, malo u teretani, malo košarku, tako da se održavam u solidnoj formi. Ako me netko pozove, ako nije daleko, zašto ne? Sve je još otvoreno, ali nisam opterećen time. Ako ponuda dođe dobro, ako ne, isto dobro.
Inače, Davor živi u Zagrebu sa suprugom i troje djece, dvojicom sinova i kćeri, koja je najmlađa i ove je godine krenula u prvi razred osnovne škole. Logično, svi imaju sportske afinitete.
– Stariji sin trenira košarku, a mlađi nogomet, tako da su se tu podijelili. Kćer bi svega pomalo, tako je to u tim godinama.
Odakle vama motiva s 41 godinom?
– Volim igrati košarku i volim se natjecati. Igram je od devete godine i još mi nije dosadila. Jednostavno, mislim da je ta ljubav prema košarci najveći motiv.
Ako je suditi po igrama prošle sezone, što se fizičke pripremljenosti tiče, ne bi trebalo biti problema odraditi još (najmanje) jednu sezonu.
– Imao sam sreće da nisam imao nikakve ozbiljnije ozljede i to mi je sigurno puno pomoglo da toliko produljim karijeru. Mislim da je tu, uz faktor sreće, dosta bitan i način treniranja, te genetski faktor. Kada se sve to spoji, onda je karijera ili dulja ili kraća.
32 godine u košarci
A sve je počelo još davne 1978. godine u školi košarke Zadar.
– U pretkadetima mi je trener bio Slavko Trninić, koji je zaista pravi stručnjak za rad s mlađim igračima. Kasnije sam radio i s Mišom Ostarčevićem i Ućom Pulanićem. S kadetskom momčadi sam osvojio prvenstvo Jugoslavije 1983. Nakon toga sam s juniorima dvaput zaredom, također, osvojio prvenstvo bivše države. Igrao sam jednu sezonu paralelno i za seniore, a onda sam, nakon završenog četvrtog razreda srednje škole, sa 19 godina otišao u SAD.
Četiri godine proveo je na sveučilištu Southern Utah.
– Već na prvoj godini sam bio u prvoj petorci, a mislim da sam još uvijek najbolji strijelac svih vremena na svom koledžu. Igrao sam dobro, pogotovo posljednje dvije sezone. Pratilo me čak i dosta skauta, međutim, nisam prošao na draftu i tada sam se vratio u Hrvatsku. Imao sam ponude Cibone i Splita, a kasnije se uključio i Zadar, no pošto je Cibona najduže bila u kontaktu sa mnom, odlučio sam se za njih.
Godine 1992. je, dakle, zapravo počela Marcelićeva europska karijera.
– Budući da nisam mogao igrati u Hrvatskoj, išao sam pola godine u Sloveniju. Igrao sam za Maribor i bio najbolji strijelac lige. Onda sam se vratio u Cibonu, gdje sam ostao sedam godina. Godinu dana sam igrao u poljskom Anwilu i tamo sam bio najbolji strijelac lige.
Uslijedio je povratak u Zadar na pola sezone te odlazak u Bolognu početkom 2002. godine.
– Došla je ponuda Fortituda. Razgovarao sam direktorom, koji me pitao što bi ja. Rekao sam mu da klub odluči, jer je meni i jedno i drugo dobro, a oni su onda rekli da bi me prodali. Nisu imali novaca, mi nismo ni primili plaće dva-tri mjeseca pa su tako skupili novac da plate druge igrače, a ja sam otišao u Bolognu.
Dakle, slična situacija u kakvoj se Zadar našao ove sezone, u slučaju Hrvoja Perića.
– Onda je ta odšteta bila oko sto tisuća eura, možda nešto manje.
Nedostaje trofej sa Zadrom
Nakon Italije, Marcelić je na jednu sezonu preselio u francuski Asvel pa ponovno natrag u rodni grad. Bila je to sezona 2003./2004., prva nakon osvajanja Goodyear lige.
– Tada sam imao dobru sezonu, bio sam hrvatski igrač godine. Šteta što nismo ništa osvojili te sezone. Zbog toga mi je jako žao. Imali smo momčad u kojoj su bili svi Zadrani, osim Meeksa.
Uslijedio je odlazak u Pau Orhez, opet na jednu sezonu.
– Tamo je bilo super. Igrali smo Euroligu i ispali u četvrtfinalu. Nakon toga sam se vratio u Cibonu. Trebalo je biti na dvije sezone, ali je bila samo jedna. Zvali su me tada iz Slovana, da im pomognem da ostanemo u regionalnoj ligi i to smo napravili.
Za sada, posljednja stanica u dugoj karijeri bila je Krka iz Novog Mesta, gdje je Marcelić proveo tri godine.
– Htjeli su za nekoliko godina ući u regionalnu ligu, a mi smo to uspjeli odmah poslije prve. Kruna je naravno bila osvajanje naslova prvaka Slovenije prošle sezone.
Kada podvučemo crtu, u riznici je dvanaest trofeja, osam prvenstva i tri kupa s Cibonom te prvenstvo sa Krkom.
– Nedostaje mi trofej sa Zadrom, ali mislim da je sada za to malo kasno.
I još nešto. Jedanaest sezona u Euroligi, s pet različitih klubova, time se ne može pohvaliti baš mnogo igrača.
– Čak i u Zadru smo igrali 2001., mislim da je to bila posljednja godina, kada je Zadar igrao Euroligu. Za europskog igrača je igranje u Euroligi najveće dostignuće, naravno, nakon NBA.
Puno desetljeće u reprezentaciji, od 1993., obilježile su Olimpijske igre u Atlanti, što je san svakoga sportaša.
– U tih deset godina sam uglavnom bio na kvalifikacijama pa bi onda redovito bio prekobrojan. Iako u Atlanti nismo napravili neki rezultat, to mi je ostalo u lijepom sjećanju. Bili smo sedmi, izgubili smo od Australije u četvrtfinalu, ali nastupiti na Olimpijskim igrama je stvarno nešto posebno.
Samo jednom Marcelić se nije odazvao reprezentativnom pozivu. Bilo je to 2003. godine, uoči Europskog prvenstva u Švedskoj, a izbornik je bio Neven Spahija.
– Prošao sam sve kvalifikacije, odigrao sve utakmice, ali tog ljeta nisam mogao ići u reprezentaciju. To je jedini put kada sam rekao da ne mogu.
Zadar i Cibona
Kako igrač, koji je rođen i košarkaški odrastao u Zadru, a najveći dio karijere je proveo u Ciboni, gleda na rivalitet ta dva kluba? Kako objasniti toliki broj odlazaka zadarskih igrača put Zagreba, od kojih je posljednji, Rok Stipčević, otišao na kraju prošle sezone?
– Meni je kao klincu bio san igrati za seniore Zadra, a ne za seniore Cibone. Pretpostavljam da bi i Stipčević najrađe igrao doma, jer je doma najljepše, ali vjerojatno na Cibonu gleda kao na korak naprijed u svojoj karijeri i mogućnost da napreduje, pošto će tamo igrati Euroligu.
Kako pamtite dočeke u Jazinama u Ciboninom dresu?
– Mislim da je bilo korektno. Bio sam spreman na neka skandiranja, ali to je sve bilo nešto sitno. Nisam nikada nikoga provocirao, tako da su i oni bili korektni prema meni.
Što se jednoga dana treba promijeniti da Zadar bude korak naprijed u odnosu na Cibonu, ili barem da ne bude obrnuto?
– Zadru nedostaje ta Euroliga i konstanta igranja u najjačem europskom natjecanju, koju ima Cibona. Mislim da je to glavni razlog. Cibona igra Euroligu dvadeset godina, a Zadar tu i tamo. Kada bi to u Zadru bilo malo češće, bila bi mnogo drugačija situacija – zaključio je Marcelić.

Najdraži i najteži trenutak u karijeri

Koja je najljepša uspomena u dugoj karijeri Davora Marcelića?
– Nekako mi je najdraži kadetski naslov prvaka Jugoslavije sa Zadrom. Iako nisam igrao ništa, to je bio poseban doživljaj. Kao najmlađa i najniža momčad smo pobijedili Partizana u Beogradu. To mi je baš ostalo u sjećanju. Najbolji strijelac je bio Denis Pleslić, zatim su tu bili Vladan Alanović, Jakov Borčić, Roko Giergia, teško ih se sada svih i sjetiti. Bili smo Komazec i ja, ali nismo ništa igrali, jer smo bili najmlađi. On je bio tri godine mlađi od svih, ja dvije. Trener je bio Slavko Trninić.
A najteži trenuci u karijeri?
– Najteži trenutak mi je bio kada smo u Zadru izgubili finale kupa Krešimira Ćosića od Splita. To mi je dosta teško palo. Zatim, poraz od Litve dva razlike, u prvom kolu Olimpijskih igara u Atlanti 1996. Ta je utakmica dosta usmjerila daljnji tijek natjecanja. I kada je Cibona 1996. ispala od Olimpije u osmini finala Eurolige, u posljednjoj sekundi. Mislim da smo tada imali priliku otići na Final four. Olimpija je tada prošla Stefanelli i otišla na Final four. Tu svakako spada i poraz od Srba, na Europskom prvenstvu 1997. u Španjolskoj, kada nam je Đorđević zabio onu tricu u posljednjoj sekundi – prisjeća se Marcelić.

Reprezentaciji nedostajalo samo iskustvo

Je li poraz u osmini finala Svjetskog prvenstva u Turskoj za hrvatsku reprezentaciju samo još jedan u nizu neuspjeha ili je napravljen korak naprijed prema Europskom prvenstvu u Litvi sljedeće godine, u smislu pomlađivanja momčadi?
– Mislim da je najveći dobitak što su mlađi igrači dobili određeno iskustvo. Prije svega tu mislim na Bogdanovića i Tomića. Ovo je svima njima bilo zlata vrijedno iskustvo. Da su ga imali prije, mislim da bi Hrvatska ostvarila bolji rezultat u Turskoj. Kvaliteta nije sporna, nedostajalo je samo iskustvo. Samo tih nekoliko situacija na utakmici, koje rješavaš iskustvom, a ne talentom – mišljenja je Marcelić.
Bilo je dosta govora o prokletstvu, čak i od strane nekih igrača, s obzirom na konstantu ispadanja u eliminacijskim utakmicama na velikim natjecanjima za minimalnu koš razliku.
– Kada na isti način izgubiš toliko utakmica, toliko godina za redom, normalno je da dođu neke frustracije. Mislim da je tu dosta važan i faktor sreće, ali on će se sigurno okrenuti na našu stranu.

Joki treba vremena

Marcelić dobro poznaje Josipa Vrankovića, s obzirom da je igrao s njim i u Ciboni i u reprezentaciji. Je li Joke pravi čovjek za izbornika hrvatske reprezentacije, s obzirom na neveliko trenersko iskustvo?
– On pošteno radi svoj posao, kao što je igrao. Ne znam kakav je trener, ali vjerujem da je kvalitetan, budući da su ga izabrali za izbornika. Mislim da mu samo treba dati vremena i pravu priliku. Nema smisla sada nešto mijenjati.

Jupe je jako dobar trener za Zadar

Dugo, dugo se poznaju Davor Marcelić i Danijel Jusup, trener Zadra.
– Jupu znam već dvadeset godina, još dok je išao na DIF. Zvao me i u Poljsku i u Zadar. Mislim da je dobar trener, dobar čovjek i da radi svoj posao maksimalno, najbolje što zna i može. On je jako dobar trener za Zadar.
Kako gledate na današnju momčad Zadra?
– Teško je sada reći jesu li bolji ili lošiji nego prošle sezone. Znam da imaju problema s novcem pa nisu mogli dovesti neko zvučnije pojačanje i šteta što je Perić otišao. Ali mislim da mogu napraviti dobar posao, konkurirati za prvo mjesto u Hrvatskoj i biti među prvih pet-šet momčadi u NLB ligi. U svakom slučaju, želim im puno sreće u ovoj sezoni – kaže Marcelić.