Krizma ili zbogom Crkvo

Nerijetko se i u svećeničkim kuloarima čuje kako je sakrament krizme ili potvrde zapravo izlazak iz Crkve, rastanak s Crkvom do neke druge daleke prilike povratka. Bitna krizma tako se uobličuje u svoju suprotnost. Po svojoj vokaciji potvrda je svijesno, zrelo i odgovorno prihvaćanje krštenja, sakramenta kojim smo mi kršćani obilježeni na počecima svog života na planetu Zemlji.
Onda kada je vrijeme da se po ovom sakramentu oživotvoruje kršćanstvo, nastaje opći bijeg iz Crkve. Zašto je tome tako i zašto se ništa ne poduzima?
Možda zato što se nama Crkvi oduzima važan argument iz ruku, a taj je: baratati s velikim brojem krštenih u Crkvi koji se koristi, ne kako bi se živjelo kršćanstvo, nego kako bi se od kršćanstva stvarala ideja moći nad drugima u društvu. Ja vidim problem u ovome: bilo bi dobro krizmu ne vezati uz sakrament vjenčanja, nego da slobodno klizi u slobodi koju će pojedinac kršćanin slaviti onda kada to u punoj slobodi i zrelosti odluči. Vjenčanje u Crkvi izabiru, ona i on koji su oživjeli ljubav kojoj je poticaj dala zaljubljenost i odluka uma da prihvaćaju u punini raznovrsnosti drugu osobu. To se događa često u svoj svojoj prirodnosti. Sakrament krizme slavi ona ili on kada u slobodi uma prihvati djelovanje Duha Svetoga u sebi i u cijelom svemiru. Vjera je svjesno oživotvorenje Božjeg djelovanja kako u meni tako i u svemiru.
Tu više nije bitan broj koliko nas je, nego kvalitetno djelovanje Duha Svetoga u nama i po nama. Tu živi ambijent vjere i ljubavi u slobodi Djece Božje. Taj potez čini Crkvu ozbiljnom činjenicom koja živi iz Evanđelja koje je Isus Krist. Na potezu je sakramentalna vlast u Crkvi, a to su biskupi u zajedništvu s rimskim biskupom, papom u Duhu Svetomu.
Više neće biti bitni darovi kumova, veliki objedi uzvanika, skupe marke haljina i odijela nego radost, mir i ljubav Duha Svetoga. I divni lahor spoznaje vjere koja se pretače u otmjeni stil življenja.