Kobne posljedice necijepljenja

Alarmantno upozorenje Svjetske zdravstvene organizacije kako bi se nakon više desetljeća na europskom tlu ponovno mogla pojaviti dječja paraliza, opasno virusno oboljenje koje se najčešće javlja u epidemijama, zabrinula je ovih dana mnoge epidemiologe, ali i roditelje jer je riječ o bolesti koja u djece može izazvati težak invaliditet, pa i smrt.
Naime, dječja paraliza pojavila se nedavno u ratom poharanoj Siriji, gdje je 174 djece oboljelo od ove bolesti uslijed neprovođenja cijepljenja, zbog čega je u toj zemlji započelo cijepljenje čak dva i pol milijuna djece, a virus koji uzrokuje dječju paralizu detektiran je i u nekim dijelovima Izraela, praktično na vratima jugoistoka Europe.
Virus ulazi kroz probavni sustav
U Hrvatskoj je posljednji slučaj dječje paralize zabilježen 1989. godine, a Svjetska zdravstvena organizacija je 2002. godine Europu proglasila slobodnom od dječje paralize, što je u mnogim zemljama dovelo do slabljena kontrole, ali i pogrešno utjecalo na svijest ljudi kako ova bolest pripada prošlosti.
Iako hrvatske epidemiološke službe upozoravaju kako nema razloga za paniku, a Hrvatska je na europskoj karti rizika označena kao zemlja srednjeg rizika, (susjedna pak BiH kao zemlja visokog rizika), strah od pojave ove opasne bolesti je velik, osobito jer se u posljednje vrijeme i mnogi hrvatski, pa i zadarski roditelji odupiru obaveznom cijepljenju svoje djece od dječjih bolesti, među kojima je i dječje paralize. O medicinskim indikacijama dječje paralize, načinu prenošenja, ali i važnosti cijepljenja dr. Blanka Dundov Žic, spec. pedijatarije kaže:
– Dječja paraliza ili poliomijelitis je akutno infektivno oboljenje koje uzrokuje enterovirus polio. Iako ova bolest zahvaća poglavito djecu, pri čemu valja naglasiti necijepljenu djecu, ona može pogoditi i ostale dobne skupine, uglavnom mlade ljude, no tada je ipak riječ o osamljenim slučajevima, kaže dr. Dundov Žic, ističući kako virus polio u čovjeka ulazi uglavnom kroz probavni sustav, odnosno kroz usta i ždrijelo u probavni trakt. U ždrijelu može biti prisutan sedam dana, a u stolici i do tri mjeseca nakon što je osoba već izliječena.
Virus se sa zaraženog čovjeka na zdravog prenosi kapljičnim putem sa sluznice ždrijela i fekalno-oralnim putem jer se izlučuje stolicom. Osim dodirom, hranom i vodom, virus na čovjeka mogu prenijeti i kukci odnosno muhe.
– Iako i do 95 posto ljudi zaraženih poliovirusom ne razvije kliničku sliku već samo predstavlja opasan izvor zaraze, u slučajevima pojave poliomijelitisa javljaju se zdravstvene poteškoće. One mogu biti blage, ali i vrlo teške, koje uključuju trajni invaliditet ili smrt. Oboljela osoba može imati blaži oblik bolesti praćen simptomima poput mučnine, povraćanja, glavobolje, povišene temperature, ali i teži oblik s dramatičnim simptomima kada je zahvaćena leđna moždina i kada dolazi do kljenuti mišića odnosno oduzetosti ekstremiteta, najčešće nogu.
Ukoliko se razvije težak oblik polomijelitisa pacijent je životno ugrožen, dolazi do nemogućnosti gutanja i disanja, kada je disanje moguće održavati jedino uz pomoć respiratora. Manji dio takvih pacijenata preživi, a ostali se ili djelomično oporave ili ostaju trajni teški invalidi, navodi pedijatrica Blanka Dundov Žic, upozoravajući na pogubnu, no srećom još uvijek rijetku pojavu, kada roditelji odbijaju cijepljenje svoje djece, čak i protiv bolesti čije je cijepljenje obavezno, a među kojima je jedna od najtežih upravo dječja paraliza.
Kada i kako cijepiti djecu?
– Nevjerojatno je kako se neki roditelji mogu tako neodgovorno ponašati kad je u pitanju dijete jer necijepljenjem ugrožavaju tuđi život bez obzira što je riječ o njihovom djetetu. I nakon što im se objasni kako su cjepiva ne samo sigurna već i jedini način potpune zaštite od tako teške bolesti kao što je dječja paraliza, ostaju pri svome, kaže dr. Dundov Žic koja je u svojoj dugogodišnjoj pedijatrijskoj praksi imala nekoliko takvih slučajeva.
Do prije pet godina protiv poliomijelitisa se cjepivo primjenjivalo peroralno odnosno na usta kao tzv. živo cjepivo, a od travnja 2008. godine ovo cjepivo u Hrvatskoj se primjenjuje putem injekcije kao “mrtvo” inaktivirano cjepivo IPV u sustavu kombiniranog cjepiva.
Da bi bila zaštićena djeca ovo cjepivo dobivaju u različitim razdobljima života – prvi put u 2. mjesecu, zatim između 3. i 4. mjeseca, 5. i 6 mjeseca, te u prvom i u osmom razredu osnovne škole. Međutim, ta su razdoblja individualna i u nekim se slučajevima mogu pomaknuti i prilagoditi trenutačnom stanju organizma djeteta.
Inače, u Hrvatskoj je cjepivo protiv dječje paralize u obaveznoj redovitoj upotrebi od šezdesetih godina prošlog stoljeća, iako su ga neki roditelji samoinicijativno kupovali od 1956. kada se prvi put pojavilo u Jugoslaviji.
Kad je riječ o liječenju dječje paralize dr. Dundov Žic kaže da specifičnog lijeka nema, a liječenje je simptomatsko.
U Hrvatskoj je procijepljenost visoka, unatoč neodgovornim pojedincima, no opasnost od pojave, pa onda i epidemije ove bolesti nije posve zanemariva s obzirom na najnovija masovnija obolijevanja u Siriji. Mogućnost kontrole ove bolesti u Hrvatskoj je na visokoj razini, pa je takva i razina zaštite građana. No, i ovom prigodom treba upozoriti na potrebu cijepljenja, na što apelira i pedijatrica Dundov Žic, zaključujući:
– Roditelji trebaju dobiti sve informacije vezane uz cijepljenje koje je u obaveznom programu i cijepiti svoju djecu jer se na taj način sprječava nastanak bolesti od kojih je dječja paraliza vrlo ozbiljna jer može završiti teškom paralizom ili smrću.