Foto: Željko KARAVIDA
– Svakom svom portretiranju nastojao sam prići studiozno, a nedvojbeno je da na relaciji portretirani – fotograf struji određena energija * Portret je utkan u početke fotografije i vječan je makar kako se mijenjala tehnologija – kaže Karavida
Željko Karavida u zadarskoj fotografiji djeluje nekoliko desetljeća. Prva njegova samostalna izložba bit će pod egidom Portreti. Zašto?
– Nekoliko je razloga. Iako djelujem nekoliko deseteka godina nisam, stjecajem okolnosti, imao samostalnu izložbu, a kad sam s ljudima iz Narodnoga muzeja razgovarao o zamisli za samostalno izlaganje, došli smo do toga da u Galeriji umjetnina bude postavljeno 40 portreta. Prostor koji je takav kakav jest, govorim o izložbenom prostoru u cijelom Zadru, ne omogućuje retrospektivu koja bi ponudila potpuni presjek mojih fotografija i zato sam predložio portrete, što je Narodni muzej i prihvatio, a ja mu zahvaljujem – govori Karavida.
Fotoaparat ‘jede’ duh?
Portret je veoma zahtjevan izričaj. Mnogi nikad ne uspiju prijeći granicu uspješan/neuspješan portret. Što je vas privuklo portretu i zadržalo na njemu?
– Svojedobno kad su američke Indijance htjeli snimati, oni su odbijali uz obrazloženje da će im fotoaparat ‘pojesti’ duh. Mene u portretiranju ne zanima ambalaža, zanima me čovjek iznutra. Svakom svom portretiranju nastojao sam prići studiozno, a nedvojbeno je da na relaciji portretirani – fotograf struji određena energija. Mislim da nije pretenciozno reći da sam uvijek pokušao uloviti makar dio te energije i predstaviti je fotografijom. Portret kao takav ne govori samo o portretiranoj osobi ili više njih, nego i o autoru, ali o vremenu i običajima u kojima je portret nastao i o još koječemu. Portret je utkan u početke fotografije i vječan je makar kako se mijenjala tehnologija.
Je li slučajno što je jedna od vaših prvih fotografija – portret?
– Ha, tko bi znao! Radi se doista o portretu koji sam snimio još kao učenik osmog razreda osnovne škole. Na tom portretu je majka jednog mog prijatelja s kojim sam išao u razred. Ja sam snimao i prije, fotoaparat mi je uvijek bio blizu, a u jednom trenu mi se učinilo da bi ta gospođa bila zanimljiv motiv. Zamolio sam ju za snimanje, pristala je i tada sam bio zadovoljan. Aparat? Pa, bio je to jedan ruski Kijev…
Novinska fotografija – slobodno polje
U novinama, u Slobodnoj Dalmaciji, ali i u nekim drugim tiskovinama, radili ste 13 godina. Što je to razdoblje značilo za vaš fotografski put?
– Egzistencijalno mi je značilo dosta, ali i kao fotografu. Radeći s vrhunskim novinarima, od kojih su neki bili i urednici, izgrađivao sam se. Novinska fotografija meni je bila slobodno polje. Imao sam sreću što sam u Slobodnoj Dalmaciji odmah u početku od Abdulaha Seferovića imao veliku potporu. Nije bilo mog pitanja a da on nije imao odgovor, bilo da je riječ o tehnologiji, bilo o nečem drugom. Tijekom tih 13 godina nastalo je dosta portreta od čega će neki biti i na izložbi.
Kakav je tad tretman fotografije bio u novinama?
– Govorimo o početku devedesetih prošloga stoljeća, to je bitno. Fotografija je imala svoj status, a k tomu sam ja krenuo putem koji je značio fotografiju kao sastavni dio teksta u smislu dopunskog ili čak i posebnoga komentara. Osim u Slobodnoj Dalmaciji objavljivao sam i u Poletu, u Radničkim novinama, u Večernjem listu, u Vjesniku, Sportskim novostima…poslije i u Zadarskom listu povremeno i bez obzira na motiv i potrebu teksta, pokušao sam svojom fotografijom čitatelju dati još jednu ili više dimenzija.
Što je cinizam u fotografiji? Što ironija, više ili manje zamjetna?
– To je komentar. Tako smatram oduvijek. I ne samo cinizam ili ironija.
Kako danas gledate na novinsku fotografiju?
– U pravilu je svedena na popunjavanje prostora ili na manipulaciju. Nažalost!
Što je u fotografiju donijela digitalija?
– Svašta. Digitalna tehnologija na svoj je način oslobodila golemi potencijal. Ona omogućuje gotovo svakom da ‘pritišće botun’ i onda u toj čak i nekontroliranoj poplavi uradaka od svega ne vidimo – fotografiju. Ima odveć banalnosti i svega drugoga.
A umjetnost?
– Srećom, postoje e-časopisi specijalizirani za fotografiju i srećom, nisu se dali podčiniti neukusu. Jedan od takvih e-časopisa je BLUR (www.blur-magazine.com, pr. a.) gdje čovjek može vidjeti sjajne fotografije različitih motiva.
S druge strane, digitalija omogućuje pohranjivanje i čuvanje goleme fotografske baštine i praktički svega što je u datom trenu snimljeno.
– To je prednost.
‘Moć uvjeravanja – sredstvo manipulacije’
Jednom ste pojavu digitalije usporedili sa svojedobnom pojavom tzv. idiot-kamera.
– Kad je Kodak osmislio i pustio u prodaju idiot-kamere bilo je mnogima i mnogima moguće snimati. Uopćeno, pojava novotarije donosi sa sobom širenje neke djelatnosti, pa i fotografije. Izvanrednu studiju o fotografiji kao takvoj napisala je Gisele Freund pod naslovom Fotografija i društvo. Knjiga je na izvorniku (Gisele Freund: Photographie et societe; Editions du Seuil, 1974.) objavljena prije gotovo četiri desetljeća., a kod nas 1981. Za mene je to svojevrsna Biblija o fotografiji i koga ovaj medij zanima, u knjizi će jednostavnim jezikom pisano naći sve. Autoričina raščlamba , njezina stajališta o fotografiji i društvu, vrijede i danas. Uz to i sve ostalo, knjiga nam otkriva i to da je manipulacija fotografijom uvijek bilo. Citirat ću iz te knjige samo jednu rečenicu: Budući da se obraća čuvstvima, fotografija posjeduje strahovitu moć uvjeravanja, koju mnogi iskorištavaju kao sredstvo manipulacije.
U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu postavljena je izložba Hrvatska fotografija okom Petera Knappa, a postav je prenesen iz Pariza (listopad, studeni 2012.), o čemu je hrvatska javnost opširno informirana. Međutim, na Knappovoj izložbi nema braće Brkan, Ante i Zvonimira, čime je svakako uskraćen i Zadar, ali je okrnjena i hrvatska fotografija.
– Ne bih ulazio u kriterij koji je imao Knapp, ali nedopustivo je da je zaobiđen opus braće Brkan, odnosno da nisu predstavljeni s nekoliko fotografija. Oni su geniji, njih su dvojica iz jednog malog grada i u uvjetima kakvi su bili, vrijednost fotografije podigli u nebesa. Apsurno je da su zaobiđeni u toj izložbi, a nedvojbeno je da im mjesto pripada odmah uz Tošu Dapca.
Vratimo se portretima koje će zadarska publika od ponedjeljka, 21. siječnja moći razgledati. Kako ste odabrali baš tih 40 portreta?
– Iz priličnog broja portreta koje imam tjednima sam radio izbor. Dovoljno je reći da sam pokušao tim izborom dati presjek, koliko je to moguće, a nadam se da će publika veoma rado posjetiti izložbu i ako ništa, prisjetiti se nekih naših dragih sugrađana ili se podsjetiti na njihov lik i djelo.
najnovije
najčitanije
Ostali sportovi
ATP Madrid
Danil Medvedev poput Jannika Sinnera predao polufinalni meč u Madridu
Ostali sportovi
EP u gimnastici
Pet hrvatskih gimnastičarki nastupilo u kvalifikacijama EP-a, Tina Zelčić najbolja 12.
Scena
"JANICA"
Preminula Manca Košir, zauvijek će ostati upamćena po liku Janice iz kultnog filma “Breza”
Hrvatska
BALER
Nema pogleda na more, ali ovi kvadrati su najskuplji u Hrvatskoj. Prosječna cijena? 4839€
Style
OBILNI UROD
Uzgoj voća na balkonu: je li moguće? Koje biljke odabrati?
Zadar
PREČKA ULICA
U Zadru palo stablo na automobile, vatrogasci i policija na terenu
Crna Kronika
NEPRISTUPAČAN TEREN
Na Viru osoba upala među stijene sa quadom, intervenirale sve službe
Zadar
EMOTIVNA PJESMA
Petar Strmota napisao emotivnu pjesmu u čast Franka Lisice: ‘Plače nebo, muka grlo steže sve jače…’
Zadar
TRN U OKU ZADAR
‘Sad je tamo potpuni kaos’: Zadrani se žale na gužve na vrhu Puta Bokanjca: ‘Zeleno je pet sekundi…’
Županija
OBAVIJEST