Kako preživjeti pomorački ptsp

Pa dobro ima li ovome kraja? Dosta mi više i ledenog i efekta staklenika. Poplava i potresa, i svjetskih financijskih i meteoroloških kriza. Nastavi li se ovako, svi ćemo se u Šrekove pretvoriti ili u neka druga čudovišta. Ja sam prehlađena već treći tjedan za redom, nos mi izgleda veći od onoga u zelenog čudovišta što sam ga gledala za vikend. A što ću, više ne znam što bih sa sobom pa sam i crtiće počela gledati, što znači da je stanje i više nego alarmantno. A da ne kažem da sam se i po noći počela buditi jer mi se svako malo učini da evo potres ili samo što nije.
Bem ti Vakulu, i onoga tko mu da diplomu. Taj u zadnje vrijeme nije s prognoziranjem vremena na ti. Pa se svaki put krivo obučem i navučem, tako da sam više kod Prenđe u ordinaciji nego na kavi. Pa kad me pita:
– Mare, hoćemo na bolovanje?, a meni ravno slabo dođe još više.
– Ma na koje bolovanje?! Pa da mi i ovo zera crkavice smanji ili po mogućnosti me proglasi tehnološkim viškom. Neće moj doktore ni ćaća zauvijek navigavat.
A u zadnje vrijeme sam baš postala osjetljiva na ćaću. Otkad je svaki dolar počeo prevrtati po džepu, nešto mi nije dobro.
– Ajde bogati, stari, posta si ko Molijerov škrtac, rekla sam mu neki dan prije nego je otišao na vjerojatno zadnju turu brodom.
– A ti kao da ne vidiš koliko je opet dolar pa. Kakvo je stanje došlo, bilo bi najbolje i za mene i za vas da krepan na brodu. Jer, kad se iskrcam meni sve isto, a vama bi dobro došlo, bar bih vas finanicjski osigurao…
– Ajde ne lupetaj. Znaš i sam kakve su pomoračke frajle. Nećeš valjda dopustit da nam mater postane udovica u najboljim godinama. Još da porebambi i da u kuću dovede kakvu piletinu pod stare dane. Pa sjećaš se što je barba Tomina žena napravila. Nije se još ni ohladio, a ona dovela tipa doma.
– Je, imaš pravo Mare. Taman bi mi i to tribalo…
– Ma mislim, kad si mrtav jebe te se ko je s kim, ali misli na to da ostaneš živ. Nek ti bude motiv za doživit duboku starost.
– Imaš ti pravo, neće meni neki kurbari raskućit sve što sam ja krvavo ploveći steka…
Ma moj stari je kao kruh, samo je poprilično sjeban, kao i svi pomorci. Sad sam mu fino dala lajtmotiv za narednih pet morskih mjeseci u stilu: život je stari kučkin sin i stalno se raspravljam sa njim…
Pomorci su, onaj tko je živo s njima zna, posebna sorta. Ljudi od mora. To na kopnu i bez mora ne zna živjeti normalno. Bolest i ovisnost započne pod mlade dane, a pred mirovinu je već kronična i neizlječiva. Triba im po tri mjeseca da se aklimatiziraju i da shvate da mater i mi dok smo bili mali nismo posada, a taman kad se naviknu na obiteljski život – more zove. Pa ti more opet vrati stranca, pa kad se navikneš, onda ga uzme….
Ja sam tako svaki put kao klinka iznova upoznavala ćaću, a mater mi je, kad sam već bila odrasla, priznala da je njoj tako bilo i u postelji. Legneš sa strancem i ponovno ga otrkrivaš djelić po djelić tijela i duše. Taman kad se opustite i ponovno upoznate, njega dužnost zove. I tako desetljećima. Krvav je i to život, kojeg ne bi ja, unatoč zlatnom prstenju i parfemima s raznih kontinenata. Treba i to izdržati. I rodit i prebolit dječje bolesti i vožnje na hitnu usred noći i polaske u školu i roditeljske sastanke i ukore predisključenja… sama, dok se on topi.
Kad se stari iskrca i ode u mirovinu, nafrkali smo svi, a najviše mater. Trebat će izdržat pomorački ptsp, prebolit činjenicu da nema više navigacije i pod hitno kupit starome malo veći brod pa nek đira oko Kornata. Jer tim ‘ludim’ pomorcima živjeti se ionako ne mora, ali ploviti mora.