Petak, 22. studenog 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Joja Ricov: Imao sam viziju slobodnog svijeta i slobodne države

01.11.2010. 23:00
Joja Ricov: Imao sam viziju slobodnog svijeta i slobodne države


Mene su pitali, kad sam još za Jugoslavije bio na svojim velikim turnejama po Europi, Americi i Australiji hoćemo li imati svoju hrvatsku državu samostalnu, a ja sam odgovarao: ‘Hoćemo. A kao odgovor kakva će ona biti leži na nama.’ Ako mi budemo dragulji bit će draguljna, a ako budemo ‘govna’ bit će ‘govnena’ Hrvatska
Namjeravali su od mene napraviti velikoga čovjeka kako su tada govorili, međunarodnoga diplomata. Samo sam trebao raskrstiti s ‘tim svojim Bogom’
Kad su počele navirati misli, a bilo je to vruljanje u meni, kada su se začele moje “Srpanjske lamentacije” ja sam se dovijao kako doći do mogućnosti da misli koje su mi navirale ostavim zabilježene. Nisam imao drugih sredstava i u posve pohabanom, narušenom drvenom podu Savske ceste 60, ćelije 29 izvukao sam mali čavlić i počeo pisati na papiru škarnicla te svoje stihove. Kasnije, na Grguru, sam ih odgonetavao mjereći na svjetlu prema sjeni koja je padala ono što je tamo bilo zabilježeno. Moja knjiga “Moj antifašizam” sva je odjevena u te papire pa su ljudi mislili da je to nekakav mramor na kojem sam pisao, no nije bio mramor nego najobičniji papir od škarnicla
Joja Ricov jedan je od najproduktivnijih hrvatskih književnika koji je na svom putu za pravo stvaranja prošao kroz pravu kalvariju. Ricov je rodom iz Kali s otoka Ugljana, a iza sebe ima opus od preko četrdeset objavljenih djela raznovrsne umjetničke i književne riječi. Ovaj pjesnik, likovni i književni kritičar, esejist, dramski pisac, publicist, antologičar, prevoditelj, fonetik i predavač slavistike zbog svoje domoljubne riječi i želje da govori glasno i istinito o sudbini svoga naroda bio je progonjen i zlostavljan od strane talijanskih okupatora, nacista te nadasve jugoslavenskih komunista.
Osim u stručno-umjetničkim krugovima ovaj autor relativno je nepoznat jer je zbog svojih opredjeljenja bio prešućivan te ni jedna njegova knjiga (pjesme, kritika i drama) nije nigdje prikazana ili predstavljena. U novije vrijeme književna kritika i povijest književnosti posvetili su svoju pažnju i ovom autoru. Prošlog tjedna posjetio je i grad Zadar koji je uvelike obilježio njegov život. Na “Večeri u knjižari” Joja Ricov je kao gost u knjižari Verbum ispričao priču o svom životu i kako je unatoč nedaćama uspio sačuvati svoju pisanu riječ. Tom prilikom svoju priču ispričao je i za naš list.
Zavolio književnost u sjemeništu
Zbog svoje književnosti često ste bili proganjani i zlostavljani, ipak vi ste joj uvijek ostali vjerni. Kako je započela vaša ljubav prema pisanoj riječi?
– Književnost sam zapravo zavolio u istom ovom sjemeništu u Zadru, ali pravi interes pobudila je u meni teatarska aktivnost s kojom sam započeo već u svojim gimnazijskim danima u Zadru. Prvi nastup bio mi je, kao mladom glumcu, u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tako sam se s tim istim kazalištem negdje 1950-ih pojavio i na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara s jednom predstavom u režiji gimnazijskog profesora hrvatskog jezika Šime Dunatova. On je mene silno zavolio po mojim zadaćnicama, uvijek upozoravajući na izraziti književni talent. Taj talent naročito je došao do izražaja za vrijeme prvih progona koje sam doživio s UDBOM pred samu maturu. Na maturi sam napisao zadaću na temu jedne Cesarčeve publikacije, a bila je napisana tako da je kasnije kružila svim jačim političkim i društvenim institucijama u Zagrebu. Kad je došla inspektorica iz Ministarstva prosvjete u Zadar tražila je najbolju zadaću na maturi. Moj profesor odgovorio je da se radi o zadaći maturanta koji se nalazi u velikoj nemilosti te je isključen iz omladinske organizacije. Nakon što je pročitala tu moju zadaću ustala je pred zborom tih profesora u moju obranu nazvavši me već gotovim piscem kojem treba otvarati sva vrata. Tako sam ja polako krenuo u literaturu. 1952. godine uspio sam objelodaniti u Zadarskoj reviji jedan uradak i to prvu pjesmu pod naslovom “Nikada”.
Svoj prvi pravi progon doživjeli ste od strane talijanske vlasti u Zadru. Izbacili su Vas iz sjemeništa, zašto?
– Iz sjemeništa me izbacio sam tadašnji nadbiskup zadarski monsinjor Pietro Doimo Munzani pod jednom čudnom optužbom da sam ja ‘ateist i komunist’. Nazvao me gnjilom jabukom koju ne smije ostaviti u toj košari sjemeništa jer će pokvariti i ono malo zdravih što ih on ima unutra. Ja sam ga u tim danima doživio kao inkvizitora i, bačen na cestu, došavši u moj zavičaj ponovno sam nastavio ono što sam započeo kao dječak iz hrvatskoga otpora zavojevaču 1941. godine kada sam bio kurir u mojim rodnim Kalima.
Nakon što ste izbačeni iz sjemeništa pridružili ste se hrvatskome otporu u svom rodnom mjestu. Kakva je dalje bila Vaša sudbina?
– Nisam podnosio tu zavojevačku politiku koja je čak i u mojoj crkvi Sv. Lovre u Kalima imala svoju riječ. Bila je to glagoljaška crkva stoljećima gdje se glagoljica ugasila zadnja u domovini i svijetu. Mi smo čak i tamo morali moliti na talijanskom jeziku, tu gdje smo do jučer glagoljali bogoslužje. Tu je nastao taj silan otpor i ja sam se onda potpuno uključio u taj narodnooslobodilački pokret moga kraja koji ja zovem hrvatskim otporom talijanskom zavojevaču s četničkim slugama, martolozima moga doba.
Nakon oslobođenja od talijanske vlasti došli su komunisti. Ni oni vas nisu voljeli?
– Komunisti su me progonili jer nikada nisam komunistički pisao. Pisao sam kao antitotalitarist, demokrat koji je pred sobom imao viziju jednog slobodnog svijeta, slobodne države a to nisam mogao imati unutar Italije kojom je drmao diktator Benito Musolini. Taj moj otpor iskazivao se kroz moj angažman u pozadinskim redovima mojih otočkih partizanskih formacija te sam pisao parole, izrađivao plakate i slično. Tako sam se našao u tom korpusu naše čeljadi koja je ustala 1941., ali nikada kao komunist. Uvijek su na mene vršili pritisak da prijeđem u njihove redove, ali ja sam to odbijao. Namjeravali su od mene napraviti velikoga čovjeka kako su tada govorili, međunarodnoga diplomata. Samo sam trebao raskrstiti s ‘tim svojim Bogom’. To mjesto kasnije je zbog moje neposlušnosti dobio Budimir Lončar, Budi, kako su ga zvali.
Prvi put ste uhićeni 1947. godine pod optužbom za ubojstvo. O čemu je zapravo bila riječ?
– To je bila izlika UDBE koja je likvidirala jednog čestitog komunista, rodoljuba koji je živio u Americi. On je tamo radio sa Zlatkom Balokovićem u antifašističkoj fronti i skupljao pomoć te je obilato slao u domovinu. Kad je došao, razočaran je otvoreno izustio na američki način: ‘Pa nije ovo ono radi čega smo se mi tukli u Americi i pomagali svojoj zemlji. Ovo je crni fašizam.’ Sutra dan trebao je otputovati no oni su ga dokrajčili u uvali koja vodi prema Poljani dok su istovremeno da zametnu trag gdje će se pravi zločin odigrati bacili bombu na Dvorinu u Preku. Tako smo onda mi mladi momci s omladinskim predstavnicima iz Kali bili uhićeni i dovedeni u Tribunal. Tamo sam odgudio devetnaest dana u teškim ispitivanjima. Počelo je na Muraji, trajalo je po cijele noći, a ništa se nije odnosilo na pokojnika. Željeli su iz toga dovesti na svjetlo dana cijelo okružje ljudi i ambijenata u kojima sam se kretao.
Vaše drugo uhićenje odvelo vas je 1959. na četiri mjeseca u zatvor u Zagreb, a potom dvije godine a Grgur?
– Neposredno po mom povratku s Trećeg festivala jugoslavenske poezije od Doma sindikata u Beogradu do Ohrida gdje sam nastupao u ekipi hrvatskih književnika dočekali su me u Zagrebu i uhitili. Tamo sam dobivao velike aplauze. Kada su me uhitili odmah sutradan po dolasku u Zagreb u crnoj limuzini rekli su mi: ‘A imali ste velike aplauze i to najveće od svih pjesnika Jugoslavije. Već tamo htjeli smo vas hapsiti zato što ste vi glas sviju opozicionih generacija Jugoslavije i što su vam sa jednakim oduševljenjem pljeskale i seljačke radne brigade i studentske, učeničke, bosanske, srpske i hrvatske.’
Eto tu je počela moja povijest robijaša koji je odležao u Savskoj cesti četiri i pol mjeseca, a nakon toga deportiran na Grgur, zajedno ulisičen s profesorom Ivom Livljanićem.
Svoje misli nastavili ste bilježiti i u zatvoru. Kako ste to uspjeli izvesti s obzirom da vam nisu dali papir i olovku?
– Kad su počele navirati misli, a bilo je to vruljanje u meni, kada su se začele moje “Srpanjske lamentacije” ja sam se dovijao kako doći do mogućnosti da misli koje su mi navirale ostavim zabilježene. Nisam imao drugih sredstava i u posve pohabanom, narušenom drvenom podu Savske ceste 60, ćelije 29 izvukao sam mali čavlić i počeo pisati na papiru škarnicla te svoje stihove. Kasnije, na Grguru, sam ih odgonetavao mjereći na svjetlu prema sjeni koja je padala ono što je tamo bilo zabilježeno. Moja knjiga “Moj antifašizam” sva je odjevena u te papire pa su ljudi mislili da je to nekakav mramor na kojem sam pisao, no nije bio mramor nego najobičniji papir od škarnicla.
Izbjegao sjekiru
Vaš život bio je u opasnosti i za vrijeme boravka u zatvoru, ali i u logoru. Dok su vas u zatvoru trovali tabletama na Grguru su vas pokušali i ubiti.
– Trovali su me tobože lijekovima da poprave našu situaciju izazvanu trovanjem u hrani. Mi nismo mogli provjeriti tu našu hranu, ali ja sam osjetio velike tahikardije i bradikardije koje su bile vrlo neugodne, a prouzrokovane tim trovanjima u hrani. Kada je došao liječnik ja sam mu se potužio na svoje stanje a on je naručio lijek od kojeg se moje stanje pogoršavalo. Kada me drugi put posjetio ja sam se potužio na još lošije stanje a on je duplirao dozu. Onda sam počeo sve te lijekove bacati u ‘kiblu’ koja nam je služila kao zamjena za nužnik. Na taj način izbjegao sam smrt koja je morala doći naprasito i naglo jer su u meni pucale vene. Moje “Srpanjske lamentacije” pokazuju izrazite znakove tih poremećaja koje sam osjećao. Na Grguru sam doživio da su čak odredili i ubojicu koji je trebao izvršiti taj zločin sjekirom u skupini radnika koji su sa mnom među robijašima čistili šumu prema Rabu. Jednoga jutra taj se razbojnik približio pod izgovorom da mi pomogne. Kad je podigao oružje u jednom trenu bljesnula je ta sjekira od sunca i ja sam automatski u trzaju zbog odbljeska glavom trznuo unazad, a on je ravno presjekao ispred mene granu crnike gdje je bio moj vrat. Kriknuo je: ‘Oprosti Ricove pobjegla mi sjekira!’ Ostao sam iznenađen kasnije razmišljajući o tome je li to bila slučajna pogreška tog kriminalca koji me trebao dokrajčiti.
S Grgura Vas je izvukao talijanski nobelovac Salvatore Quasimodo. Da se zauzme za Vas zamoljen je i Miroslav Krleža, no on nije napravio baš ništa?
– Ne, nažalost on je glembajski zatajio. Dragi prijatelj Quasimodo po dobitku Nobelove nagrade svugdje u intervjuima po svijetu isticao je moje ime. Govorio je kako iza željezne zavjese ima jednog dragog prijatelja koji je sjajan prevoditelj i kritik njegova djela, koji čami u Titovim logorima, a on ne zna zašto. Kako je često to govorio, jugoslavenska diplomacija upozoravala je u Beogradu kako se često spominje ime Joja Ricov koji se nalazi u Grguru, a nije suđen. Kada je Quasimodo postavio pitanje sa svojom peticijom iza koje je stajao vrh talijanske kulture i umjetnosti Tito se zamislio te je tamo poslao svoga najboljeg policajca koji je bio ministar u saveznoj vladi za izvršenje kazne. To je bio bio stanoviti Vladimir Popović. Kad me došao ispitivati pokazao je veliko poštovanje prema meni te pred tim banditima rekao kako uz sve što je o meni u dosjeima pisalo nitko nije vidio moje visoko čovještvo. Nakon što sam otišao od njega na ulazu u logor dočekao me je nekadašnji dopredsjednik hrvatske vlade Duško Brkić i zanimalo ga je tko me to došao pohoditi iz Beograda. On mi je rekao ime onoga koji me posjetio i rekao mi je da njegov dolazak znači da su se za mene pokrenula velika zvona u inostranstvu te ću sigurno uskoro van. Tako je i bilo. Mjesec i pol nakon toga bio sam oslobođen iz Grgura uz najveće počasti bez ikakva pretresa. Dopis da me se uz najveće poštovanje pusti bez pretresa poslao je i potpisao Tito.
Vratimo se nakratko na Miroslava Krležu. Za Vas se kod njega založio naš enciklopedist Mate Ujević koji je k njemu poslao Vašeg brata.
– Kad je moj brat došao pred njega Krleža me okrstio kao vrlo naivnog čovjeka, a zatim je upitao mog brata je li gledao njegova Areteja. Moj brat mu je zbunjeno odgovorio kako nije stigao jer je upravo završio studij i ide u posjet svome bratu na Grgur. Sve što mu je Krleža na rastanku rekao bilo je da pogleda njegovog Areteja. Dakle, potpuno je zatajio. A te iste godine kad sam ja izišao van, kad se pročulo da sam na slobodu pušten na intervenciju Salvatorea Quasimoda i talijanskih velikana, zapravo da sam dobio tu milost i da je Tito nešto bio prisiljen napraviti za mene, te iste godine doživio sam da budu postiđeni ti moji kolege. Moja bista Tita kojega sam davno prije toga napravio u viziji “Titova naprijed” Vladimira Nazora zatekla se u Hrvatskom narodnom kazalištu kada je za Dan republike organizirana Akademija. Taj moj Tito stajao je uz rame Vladimiru Bakariću koji je tada govorio i sutra dan se pojavio na naslovnici Vijesnika pod naslovom ‘Joja Ricov: Tito’.
Godinama prešućivan
Godine 1997. dobili ste međunarodnu nagradu ‘Zlatna partenopa’. U demokratskoj Republici Hrvatskoj vaše ime i velika nagrada potpuno su prešućeni, a vi ste i dalje ignorirani?
– Odgovor treba potražiti kod te medijske mafije koja vlada u Hrvatskoj. Po ljudima koji su u vodstvu hrvatskih stranaka, koji imaju koliko toliko još nacionalne otkucaje u svome programu, ja nikada ne bih bio prešućen, ali ovdje jesam. Medijima je javljeno da se prenese vijest da će biti podijeljena ta nagrada s titulom Vitez umjetnosti za 1997. godinu, no to je potpuno prešućeno u Hrvatskoj. Kada je Krleža 1968. godine dobio sličnu nagradu onda je Kaštelan putovao na Siciliju da je preuzme u ime bolesnog Krleže i sve stanice u Jugoslaviji brujale su o toj nagradi. Jednako tako zatajili su me kada mi je dodijeljena međunarodna nagrada ‘Europa arte’ sa žirijem Pariz-Zurich-Milano još 1964. godine za likovnu kritiku. Ista stvar dogodila se i kada sam 1966. na natječaju za 40. obljetnicu Radio Zagreba dobio prvu nagradu pod pseudonimom Gluhonijemi. Moja radio drama zvala se “Kanarinac”. Objavili su je pod dramu nepoznatog autora a druga nagrada Galilejevo uzašašće proglašena je najboljom.
Kao čovjek koji je preživio mnoge totalitarne vlasti i bio sudionik nekoliko režima pod kojima se našla naša država, kako biste ocijenili današnje stanje nezavisne i demokratske Republike Hrvatske?
– Naše stanje nastavak je duge tradicije jugoboljševičke ere. Mentalitet naše čeljadi nije se mogao izmijeniti Domovinskim ratom jer su čitave generacije ostale zatrovane od djetinjstva pa nadalje tom epohom totalitarizma u našim stranama s tobožnjim natruhama socijalizma s ljudskim licem. Možete zamisliti kakvo je to ljudsko lice bilo s tim scenama robijaša koje sam vam opisao, komunista koji su postali nepodobni. I sam sam bio sudionik u tom otporu i bio sam čak i član revolucionarne trojke u onome ratu dok me nisu uhitili Nijemci i zatvorili u koncentracijski logor Musapstan u Zadru. Ovo naše stanje je jedno epidemijsko stanje kroničnog opstruktivnog komunjarskog mentaliteta koji izbija, koji se razlio u sve hrvatske stranke više-manje, poglavito kod sinova bivših komunista koji nastavljaju put svojih otaca. Nećemo sad spominjati imena glava koje stoje na vrhu hrvatske države danas, ali to su naši momci, naša čeljad, mi nemamo drugih ljudi s kojima možemo upravljati svojom državom. Prema tome na poštenju tih naših suvremenika, tih građana neovisne demokatske Republike Hrvatske stoji sudbina ovog naroda. Mene su pitali, kad sam još za Jugoslavije bio na svojim velikim turnejama po Europi, Americi i Australiji hoćemo li imati svoju hrvatsku državu samostalnu, a ja sam odgovarao: ‘Hoćemo. A kao odgovor kakva će ona biti leži na nama.’ Ako mi budemo dragulji bit će draguljna, a ako budemo ‘govna’ bit će ‘govnena’ Hrvatska.
Kakvo je sad stanje, jeste li zadovoljni afirmacijom svoje književnosti u javnosti?
– Zadovoljan sam jer sam počeo čitati tekstove eseja o mom književnom djelu. Dakle vremena su se ipak promijenila. Zadnji esej pojavio se u knjizi “Hrvatsko pjesništvo- pjesnici 20. stoljeća” iz pera Branka Branimira Bošnjaka gdje ima lijep i velik dio o mome književnom djelu pod naslovom “Jobov krik”. On je napisao iznenađujuće lijep tekst i dao mi je toliko mjesta da sam ja ostao iznenađen. Telefonski mi je rekao da pročitam esej kako bih vidio u kojem se nalazim društvu kojem pripadam oduvijek pa ću vidjeti kakvo ću iznenađenje biti za hrvatsku kulturnu javnost radi nepravdi koje sam doživio u životu. Da ne govorim s kakvim je oduševljenjem o meni pisao Cvjetko Milanja pod naslovom “Buntovnik s razlogom” o mojoj knjizi “Job s drugima” kao i mnogi drugi. Tako da ipak imam razloga za zadovoljstvo.


Pravo na riječ


– Upravo je providonosno što sam prošlog tjedna govorio u Verbumu jer verbum znači riječ. Cijeli sam se život borio za riječ koju su mi uvijek otimali i radi koje su me svi progonili, koju sam neprekidno i svuda ispaštao. Zato sam nastup u Verbumu doživio kao providonosni Božji dar u gradu koji u svome imenu nosi ugrađen semantički slog ‘dar’, osvrnuo se Joja na svoj prošlotjedni nastup u knjižari Verbum u Zadru.




Ručak s Tinom Ujevićem


– Prve svoje pjesme ja sam objelodanio u zajedničkoj zbirci osmorice naslovljenoj “Jesenas i danas”. Pamtim drag, gotovo blagoslovljen trenutak kada sam bio počašćen Tinovim pozivom na ručak s njim, koji je on platio da me nagradi što sam u toj restauraciji “Pula” jedini od osmorice upravo otisnutih pjesnika odgonetnuo, njegovu kao zamku postavljenu zagonetnu izreku na latinskome jeziku. To je bio ujedno i moj posljednji zalogaj s Tinom. Uz Tina te Alfirevića moji prijatelji među književnicima u Italiji bili su Salvatore Quasimodo, uz još neke druge talijanske književnike, a u Hrvatskoj prvenstveno Nikola Šop koji mi je tri puta pružio krov nad glavom i zalogaj, potom Boro Arlović, Jure Kaštelan, Petar Šegedin, Ranko Marinković i mnogi drugi, prisjetio se Joja svojih slavnih prijatelja s kojima je nekad dijelio prijateljstvo, krov nad glavom i zalogaj.


Koridor smrti


– Vi ne znate, ali to je bilo jezovito što se sve događalo. Bilo je sa mnom tih robijaša tzv. informbiroovaca koji su dovođeni na Grgur i godinama ostajali tamo pa premještani na druge lokacije. Oni su tamo doživjeli strahotne progone. Ja nisam imao prilike vidjeti i taj oblik mučenja, ali bio je jedan starac koji mi je pričao kako su ga dovodili uz takozvani koridor smrti. To je bilo pakleno krštenje za novajlije na Grguru. Stvorio se koridor batinaša s lijeve i desne strane koji su toga robijaša koji je dolazio tukli čime god su imali i nisu svi uspijevali živi izaći. Ovome su osim toga, a nije bio jedini kojemu se to dogodilo, uranjali glavu u ‘kiblu’ punu izmeta i urina i dovodili druge koje su prisilili da uriniraju i vrše veliku nuždu po njemu, a onda bi ga digli i ispitivali ‘Jesi li revidirao?’. Dakle, je li obračunao sa svojom prostaljinskom orijentacijom ili nije, a ako nije proces bi se ponavljao, prisjetio se Ricov nekih jezovitih scena kojima su ljudi bili izloženi na Grguru i Golom.