Jedrenje je sport koji se uvuče pod kožu

Mogu reći da se osjećam trenutačno jako ugodno među muškim kolegama i da se ponašaju fer prema meni. Nema razlika između mene i njih. Prihvatili su me apsolutno i ja sam danas samo jedan dio tog našeg jedriličarskog miljea, ne izdvajam se, osim možda što je moj glas koji oktavu viši pa se čuje malo prodornije na regatnom polju, kazala je Danijela Gluhan

Uz more i teški pomorački kruh obično se veže lik starijeg muškarca s bradom i lulom u ispranom plavom kaputiću. Tako je slično bilo i u jedrenju u Hrvatskoj, doduše bez lule, ali metafore su bile vrlo slične. Jedriličarke su bilo vrlo rijetke, tu i tamo pokoja. Početkom 90-ih u malim optimistićima počele su se pojavljivati kike i repići i neki novi modni detalji. Danas stasaju prve generacije hrvatskih seniorki. Broj varira kako u kojoj generaciji. Svakako najteže je zadržati djevojke u sportu i nakon kadetskog i juniorskog uzrasta. To nije boljka samo jedrenja već i mnogih drugih sportova. Hrvatski olimpijski odbor osnovao je Komisiju za skrb o ženama u sportu. Na održanim seminarima mogle su se vidjeti poražavajuće statistike o nazočnosti žena u strukturama sportskih zajednica, saveza, udruga, sudačkoj i trenerskoj organizaciji. U Hrvatskoj trenutačno na regatnim jedriličarskim poljima u gumenjaku možemo sresti slovima i brojkom jednu jedinu trenericu. I to u gumenjaku zadarskog Uskoka. Tridesetogodišnja Dubrovčanka Daniela Gluhan sedam godina je trenerica kadetskog pogona Uskoka, dakle jedriličara do 15 godina. Pod njenim vodstvom svake godine stasaju nove mlade nade, Uskok svake godine ima reprezentativca u Optimistu, a njeni puleni mahom su nastavili dalje uspješno jedriti i u starijim uzrastima. Gluhan je ujedno zadužena i za kondicijsku pripremu svih Uskokovih jedriličara, od kadeta do olimpijaca.
Gdje su bili vaši jedriličarski počeci?
– Moji su roditelji tamo 80-ih godina počeli graditi jedrilicu tipa Čiopa i ja sam pola svoga djetinjstva provela u Jedriličarskom društvu Orsan u Dubrovniku dok su oni gradili tu jedrilicu. Kad je gradnja bila gotova, naravno, išla sam s roditeljima na jedrenje, imala sam sedam godina tada. S njima sam naučila odakle vjetar puše. Mama i tata su nastupali na lokalnim regatama u Dubrovniku i ja sam se šlepala s njima. Inače, moja je majka od malih nogu u jedrenju pa je tako cijepila i oca i mene, jedino sestru nije uspjela. S 11 godina krenula sam s klasom Optimist, koji sam vrlo brzo prerasla, pa sam s 13 godina prešla u klasu Europa. Tu je već rat bio u tijeku, nismo baš mogli trenirati, ’94. sam imala jedan manji sukob u klubu i tu je moja jedriličarska karijera praktički završila. Završila sam srednju školu i otišla za Zagreb na studij.
Put u Zadar
Diplomirani ste kineziolog. Jeste li upisali taj studij baš kako biste se bavili trenerskim poslom u jedrenju?
– Na početku sam se malo tražila. Prvo sam upisala studij jezika, ali onda sam nakon prve godine jezika odlučila ipak promijeniti usmjerenje i upisala Kineziološki fakultet 1997. i ipak se vratila jedrenju, koji je bio sport kojim sam se i dalje htjela baviti.
Kako vas je put doveo u Zadar?
– Pa zaista splet okolnosti. Čudni su putevi Gospodnji. Svog zaručnika sam upoznala preko prijatelja, sreli smo se u Požegi. Njegovi roditelji imaju restoran na državnoj cesti D1 iznad Gračaca i mi smo ipak odlučili da nam je ljepše živjeti na moru, u Zadru, jer se u Lici nismo baš vidjeli. I tako smo kad sam završila studij doselili u Zadar. To je bilo 2002. godine. Jednog lijepog sunčanog dana u svibnju sam došetala do Uskoka, predstavila se i rekla da bih ja radila. I tako je sve počelo. Ovdje su me odmah zaista lijepo primili, uskoro sam preuzela Optimiste i tu sam i dan danas.
Je li teško ženama trenerima izboriti se za status među muškim kolegama?
– Govorim za sebe – u početku je to bilo jako teško, no sada se čini smiješno. Neki rezultat te čini, recimo, ravnopravnim, a vjerojatno sve zavisi kako se postaviš. Mogu reći da se osjećam trenutačno jako ugodno među muškim kolegama i da se ponašaju fer prema meni. Nema razlika između mene i njih. Prihvatili su me apsolutno i ja sam danas samo jedan dio tog našeg jedriličarskog miljea, ne izdvajam se, osim možda što je moj glas koji oktavu viši pa se čuje malo prodornije na regatnom polju ha ha.
U nekim sportovima žene se tuže na diskriminaciju, je li tako u jedrenju?
– Ja ne mogu reći da sam diskriminirana. Naprotiv, ponekad se osjećam i zaštićena. U jedrenju u Hrvatskoj je malo žena koje se ozbiljno bave jedrenjem, tako da nekako i mi u klubovima kad se pojavi neka talentirana djevojčica posebno se s njima bavimo kako bi ostale u sportu. Evo, baš smo se nedavno dobro nasmijali na jednoj regati. Naime, u jedrenju se u mlađim uzrastima jedri u mješovitim flotama. Dakle, dječaci i djevojčice jedre zajedno, tako da cure konkuriraju i za ukupni poredak i za žensku konkurenciju. Stoga se zna dogoditi da neka talentirana cura uzme pehar i u ukupnom poretku i u ženskoj konkurenciji. Bila je jedna generacija cura prije par godina koje su redovito uzimale pehare i za ukupni poredak pa su se dečki počeli buniti da su oni diskriminirani i tražili da se posebno nagrađuje i samo muški poredak! Tako da bismo skoro mogli reći da cure u jedrenju imaju i malo povlašteni položaj. Šalu na stranu, ženski poredak se posebno nagrađuje jer ipak nema puno cura koje mogu jedriti ravnopravno s dečkima i pošteno je da one imaju svoj poredak izdvojen i posebno nagrađen, motivacije radi.
Dovoljno je teško biti žena trener, a tek mama trener?
– Trenutačno nije lako biti mama i trener jer je beba stara tek 9 mjeseci i traži svoje vrijeme i pažnju, a ovaj posao donosi svoje i također traži puno vremena i predanosti da bi se odradio kako treba. S obzirom da su moji u Dubrovniku, a tatini u Gračacu, nemamo ni baka servis. Ali, evo, svi skupa nekako žongliramo, dogovaramo se.
Velika odgovornost
Trener u jedrenju mora imati svakojaka znanja, između ostalog mora znati voziti kombi s prikolicom punom brodova, odnosno na moru hitno popraviti motor na gumenjaku ako nešto zašteka, plastificirati rupu na brodu… Kako se snalazite s time, recimo opet onako po rodnoj podjeli tradicionalno muškim zanimanjima?
– Sve se nauči, a ono što ne znam tu su muškarčine u klubu koji će mi pomoći, ha ha. Moram priznati da je vožnja za mene najteži dio moga posla, ne samo zato što je naporno voziti satima, pogotovo nakon nekoliko dana regate i mora, nego zato što je to velika odgovornost. U kombiju vozim tuđu djecu i stoga je to najzahtjevniji dio mog posla. A na moru smo doma!
Je li teško raditi s djecom?
– I nije. Zabavno je, svako dijete je novo otkriće. Istina da čovjek kada radi s djecom mora se brinuti o puno više stvari nego kad radi s odraslima, od pranja zubi pa sve do rezultata, pogotovo s onim najmanjima, jer neka djeca kreću na regate već u dobi od osam – devet godina, kao što je primjerice, evo, sad naš Lovre Marfat. Putujemo uzduž obale, od Rovinja do Dubrovnika, djeca u natjecateljskom pogonu godišnje odrade oko 20 regata, znači oko 20 vikenda su van kuće, regata počinje u četvrtak, završava u nedjelju. Na regatama sam im ja mama i tata, u proljeće i jesen kad dodamo na regate još i treninge skoro da provedu više vremena sa mnom nego s roditeljima. Djeca to vraćaju na način na koji odrasli ne mogu i zato je lijepo s njima raditi.
Dobre i loše strane zanimanja trener u jedrenju?
– Dobre strane su stvoriti nešto od nekoga u sportskom obliku. Izvući njegove najbolje osobine i pomoći nekome u odrastanju, biti dio njegova sportskog života i pomoći mu da kroz sport doživi uspjeh, ali i da nauči da u životu postoje i porazi te kako ih nadvladati i postati boljim i jačim. Jedrenje nauči dijete samopouzdanju, hrabrosti i nauči ga kako samostalno donositi odluke, jer bez obzira što sam ja u gumenjaku na moru dijete u regati mora samo donositi odluke i brinuti se za sebe. Loše strane zanimanja jedriličarski trener su vremenski uvjeti, jer djeca se u regati gibaju, ja u gumenjaku samo sjedim. Kad je zima se smrznem, kad je ljeto izgorim na suncu, uglavnom si mokar i jako je naporno sve to. Kažemo mi jedriličari u šali da je jedrenje čisti mazohizam. No, ovaj sport, toliko ti uđe pod kožu da ga se ne možeš riješiti!
Opišite svoj radni dan, tjedan, mjesec..?
– Od 8 do 10 sati kondicijski trening, od 10 do 12 sam na moru, kao i od 14 do 17 te ponovno of 17.30 do 19.30 kondicijski trening. Vikendom je od 9 do 11 kondicijski, a od 11 do 15 more… Odmor je ponedjeljkom i utorkom. Od veljače do lipnja te od listopada do kraja godine prosječno imamo dvije regate mjesečno. Pakiranje brodova i opreme je u srijedu, u četvrtak smo na putu, petak, subota i nedjelja se jedri, nedjelju navečer smo kući – kazala je na kraju razgovora Daniela.