Hej, moj dečko je gay!

I gle čuda, ili barem blizu toga: voditelj je bio Dražen Ilinčić, naš gay, jedan od prvih deklariranih homoseksualaca koji su se usudili u katoličkoj Hrvatskoj javno obznaniti vlastitu seksualnu orjentaciju. Je li to bilo slučajno, ili nam je HTV htio pokazati kako i oni polako ali sigurno kroče u XXI. stoljeće, u novi, treći milenijum, pa shodno tomu, pojavljivanje ‘pedera’ u ulozi televizijskog voditelja, i to još tako važnog kulturnog i uopće civilizacijskog događaja, nije više i ne smije biti nikakav bauk štono i dan-danas znade lagano kružiti nad mamom Europom?
Gledao sam ovih dana na hrvatskoj dalekovidnici prijenos otvorenja nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Bio je to uistinu značajan događaj, kako za umjetnost i umjetnike, tako još više za svu hrvatsku populaciju, sve one koji suvremenu umjetnost vole i u njoj pronalaze inspiraciju, pa i smisao vlastita postojanja (umjetnici prvenstveno). Stoga mi je bilo zanimljivo vidjeti tko će voditi tv – prijenos i kako će sve to skupa izgledati, jer, valjalo je uskladiti, s jedne strane, konvencionalan protokol otvorenja uz nazočnost političara, predsjednice Vlade, premijerke, naše ‘željezne lady’ Kosor, inih ministara i tzv. visokouglednika, a s druge pak, prenijeti atmosferu suvremenog, urbanog načina življenja, svo ono uztreptalo ozračje slatkog iščekivanja da se toj gomili ‘smrtnika’, onih koji nisu mogli doći do pozivnice / ulaznice ni po babi ni po stričevima, ni po partijskoj vezi ni po kumstvu i inom nepotizmu, a žarko su željeli već tu prvu večer ući u taj velebni hram suvremene umjetnosti, one likovne provenijencije.
I gle čuda, ili barem blizu toga: voditelj je bio Dražen Ilinčić, naš gay, jedan od prvih deklariranih homoseksualaca koji su se usudili u katoličkoj Hrvatskoj javno obznaniti vlastitu seksualnu orjentaciju. Je li to bilo slučajno, ili nam je HTV htio pokazati kako i oni polako ali sigurno kroče u XXI. stoljeće, u novi, treći milenijum, pa shodno tomu, pojavljivanje ‘pedera’ u ulozi televizijskog voditelja, i to još tako važnog kulturnog i uopće civilizacijskog događaja, nije više i ne smije biti nikakav bauk štono i dan-danas znade lagano kružiti nad mamom Europom? Kako god bilo, Dražen je upao u tu ulogu bez mnogo pompe i psihološke zadrške, te se čak trudio biti maksimalno ležeran, pa se usudio spustiti prvi toboganom, što se sunovraćuje kroz unutrašnjost zgrade na radost svih budućih mališana i mališanki, koji će se također usuditi strmoglaviti niz tih nekoliko katova visina, prepustivši vlastito tijelo slobodnome padu.
Suvremena umjetnost i njezin Muzej, štono reče Dalibor Martinis, performer video orijentacije, pomalo su oksimoron, jer muzej i suvremenost kao pojmovi baš i ne klapaju skupa. No, i ono što je danas moderno, in, suvremeno, sutra će već biti dijelom povijesti te iste umjetnosti, pa je muzejska zgrada i njezin stalan postav nekako i logična posljedica takvog shvaćanja i razvoja stvari općenito. Svi smo mi, ajde ne baš armija, kano u socijalizmu nekoć, a ono muzejski eksponati, u nekoj čak vrlo bliskoj budućnosti. Kako reče Siddharta, Buddha Shakyamuni iz Hesseova romana, svi smo mi već samim činom rođenja zapravo umrli, već mrtvi, i kroz život čekamo na red da nas se pokopa. Grozno zvuči, ali je u konačnici, nažalost ili na sreću, kako tko shvaća život i smrt, do bola istinito.
I tako je gay Dražen dobro klapao s otvorenjem Muzeja suvremene umjetnosti, jer je danas vrlo in, vrlo moderno, ma zapravo sasvim normalno, da i homoseksualci u republici Hrvatskoj ipak imaju svoj komadić neba pod Suncem, ili tako nekako. Kad u Sjedinjenim Američkim Državama ne da žene mogu biti gradonačelnice, već da deklarirane lezbijke mogu biti bez problema izabrane za gradonačelnicu, i to ne baš maloga mista, već nekih gradova u SAD, i da ih već ima, ne jedna nego njih šest, sedam, onda i mi u RH možemo jednom gayu dati da vodi važan televizijski prijenos.
Nažalost, kod nas u Zadru ne da baš i nemaju sluha za suvremenu umjetnost, nego se gradski i županijski oci i majke ne savijaju od boila što Zadar, grad tritisućljetne uljudbe i o-lao-la kulture ne da nema takav muzej, nego nema više ni Galeriju za suvremenu umjetnost. Ili umjetnost uopće. Zatvorili Galeriju umjetnina Narodnog muzeja zbog radova na palačama, Kneževoj i Providurovoj, a kad će to sve biti završeno, ne znade ni đekna. ma i kad je bila otvorena, Galerija je pružala premalo, jer su zaposlenici, jadničci, morali svako malo skidati eksponate iz stalnog postava, ne bi li oslobodili izložbeni prostor za neku tekuću izložbu. Skidaj – stavljaj, oliti ga vješaj, zvala se ta igra. A sada, kažem nema ni toga, pa zu do daljnjeg zamrznuti i triennale fotografije ‘Čovjek i more’, i biennale ‘Plavi salon’, itd.
Ali, bit će, valjda, jednom bolje. Jer, gore ne može ni biti.
Eppur si muove, rekao bi Galilelo, Galileo figaro, magnifico…