»Grad je blokiran iznutra i izvana, s mora i iz zraka, a mi imamo municije za samo još nekoliko sati borbe…«

Tko kaže da se tada nije bojao, ja mislim da laže. To je neopisiv strah. Strah za ljude, strah za tisućljetni grad, strah za kulturne spomenike… Grad je blokiran iznutra i izvana, zrakoplovstvo je nad gradom, neprijateljski brodovi dolaze do Vitrenjaka, a ti znaš da imaš municije za još nekoliko sati borbe…, prisjeća se pukovnik Marko Čulina, zapovjednik obrane grada Zadra, najnapetijih trenutaka obrane.
Nešto sreće, nešto mudrosti, ali iznad svega, kako ističe Čulina, zajedništvo, rezultirali su pobjedom. Ključni trenuci su: osvajanje vojarne Turske kuće u Smiljevcu gdje se zadarska obrana opskrbila pozamašnim naoružanjem, predaja 763 neprijateljska vojnika koja su odlučila da se više neće boriti za četničku stranu te poznata »osa s Dračevca« koja je zaustavila kolonu tenkova na ulazu u Zadar…
– Da se nije tad obranio Zadar, nakon čega je uskoro uslijedilo i primirje, ne bi bilo moguće ni izvršenje akcije Maslenica, ni kasnije Oluje, što je i sam general Ante Gotovina potvrdio, kaže Čulina.

Borbe od početka kolovoza
No kontekst svega što se događalo tih ključnih dana, 4.,5. i 6. listopada, točno prije 30 godina, kako napominje Čulina, treba prvenstveno promatrati kroz borbe u zaleđu Zadra koje su trajale već dva mjeseca prije.
– Nije s neba pala obrana Zadra, ističe odmah na početku razgovora Čulina, koji je bio zapovjednik obrane Zadra na čelu 112. brigade, zajedno s pokojnim generalom Ivom Jelićem, zapovjednikom 4. brigade.
– Borbe su se vodile u Ravnim kotarima i zaleđu još od početka kolovoza. Znao sam reći da nam je zaleđe kao kornjača, jedna kockica naša, a jedna u kojoj je bilo pravoslavno stanovništvo koje je većinom stalo uz srpsku propagandu i diglo ruku na svoje susjede. Čast i veliko hvala, izuzecima. U takvom zaleđu je bilo teško uspostaviti jednolinijsku obranu. Osim toga, JNA nije bila nikakva tampon zona. Ratko Mladić je u Kruševu to svima dao do znanja kad je rekao da zastupa srpsku Krajinu. Mi, s druge strane, nismo imali ni vojna obilježja, a kamoli teška naoružanja. U tom trenutku uopće nismo bili vojska, što je bio najveći teret na našim nejakim plećima, govori Čulina.
Osim tog vojnog nedostatka, kako kaže, zadarski potencijal je bio dosta dobar.
– Zadar je dobro stajao u privredi, a svi su privrednici željeli dati sve od sebe da pomognu, i zato nam, logistički, nije ničeg drugog nedostajalo. Naši branitelji u Kruševu su dobivali uz obrok i salatu, voće, vodu… To je bilo nezamislivo. Imali smo odličnu suradnju s tadašnjim Komitetom za privredu, i kasnije u izradi ‘ježeva’, inženjerskom zapriječavanju grada…, prisjeća se Čulina.

Prve žrtve
Bilo je nekoliko ključnih trenutaka tijekom ta dva mjeseca borbi u zaleđu. Jedan od težih i zapamćenih bile su prve žrtve.
– Još su u srpnju bili ubijeni hrvatski policajac Josip Žulj i fratar Mile Mamić, u Buliću i Lišanima Ostrovičkim. Prve žrtve iz naše brigade bili su u Islamu Latinskom, naš zapovjednik satnije Dinko Božićev Diksi i Zoran Kovačević. To nas je psihički spustilo. Tada smo postali svijesniji što se događa jer dotad su neki mislili da rata neće ni biti, neki su mislili da će sve trajati dva tjedna, ovi mlađi jači dečki mislili su da ćemo mi to sve za čas ‘potaracati’… Kad su nam pale prve žrtve 13. rujna, bilo je strašno, da bi kasnije već smrt postala, uvjetno rečeno, normalni dio svakodnevice. Od 1. do 6 listopada izgubili smo 18 ljudi, govori Čulina koji kao iz rukava nabraja datume, prepričava borbe u svim mjestima u zaleđu jer svaka ima svoju važnost.
Tijekom ta dva mjeseca, već su bili puno spremniji, dodaje Čulina, nabavili oružje, odore, ali i prikupili dragocjeno iskustvo.
– Zadar je iznutra bio blokiran s tri velike vojarne (Ante Banina, Marko Orešković i Đuro Đaković) i puno malih. Naš je plan bio osvojiti prvo male te istovremeno napasti tri velike. Od 14. do 17. rujna smo osvojili niz malih vojarni, u Salima, Dom JNA koji je bio u današnjem Domu Županije, zatim Dom zrakoplovstva na Jazinama, nove garaže na Crvenim kućama… A najznačajnije je bilo osvajanje Turske kuće gdje smo priskrbili 2.500 cijevi, govori Čulina, dodajući da se ponekad pita što bi bilo da to tad nisu uspjeli.
Situacija u Zadru je tad bila grozna, govori Čulina.
– Civile su nam streljali snajperima sa zgrada. Gađali su hotel Kolovare gdje su poginuli žena i dijete. To nisu bili vojni ciljevi, ističe Čulina.

Bez struje i vode
Grad je 79 dana bio bez struje i vode, kaže, ali sve je funkcioniralo i zajedništvo ih je držalo.
– Što je bilo granatirano, za dva dana bi pokrpali. Nismo se dali. To je naša pobjeda. Svi smo bili u tom skupa. Pa i mala djeca su pomagala. Išla po vodu na cisternu kad su roditelji radili. Ljudi su noću bili na straži, predali pušku drugom i ujutro išli raditi… Na bojišnici si imao snagu kad si znao da je tvoj narod uz tebe, govori Čulina, dodajući da su cijelo vrijeme pratili i osjećali što se događa i u ostatku Hrvatske.
Osim iznutra, grad je bio blokiran i izvana.
– Imali su vojarne u Šepurinama, u Zrakoplovnoj bazi u Zemuniku i bili su na brdu Križ. Od Zadra do Benkovca je praktično ravna ploča, tenkoprometnica. Neki neupućeni su mislili da je vinograd prepreka tenku. A njemu ni suhozid nije prepreka, prelazi preko svega. U trenutku obrane Zadra bilo je oko 100 tenkova u okolici. Kad je pala Murvica, krenuo je napad s Babinduba i brda Križ na Dračevac. Kolona tenkova išla je na Zadar, a tad se dogodio dobro poznati potez Željka Vujića, koji je ‘osom’ pogodio prvi tenk u koloni dok je bio između dva zida. Prepriječio je tako put ostalima i nakon bezuspješnih pokušaja da si oslobode put, kolona se ipak okrenula i otišla. To je bila obrana Dračevca, priča Čulina.

Predaja vojnika JNA
Dana 6. listopada idu žestoki napadi na Bokanjac iz Šepurina i od Mladićevog 9. kninskog korpusa.
– Kninski korpus dolazio je ‘spasiti svoje drugove’ iz vojarni u Zadru, ali zaustavljen je na liniji Dračevac-Bokanjac gdje su bili talijanski bunkeri koje smo prethodno opremili. Tu nam se predalo 763 njihovih vojnika. Njihova vojska ih je huškala na ‘ustaše’, ali oni su vidjeli da mi samo branimo svoje. Više su vjerovali nama nego svojoj vojsci. Možete zamisliti koja je to bila pljuska za neprijatelja tada. Što će im haubice i tenkovi, kad ljudi nemaju. Mi smo te vojnike nahranili, oprali i, uglavnom preko Crvenog križa, poslali ih kućama, govori Čulina.
– Imali smo municije za svega nekoliko sati borbe, ali nakon tih gubitaka, neprijatelj se povukao, priča Čulina.
Odahnuli su, kaže, ali niije im bilo do slavlja jer i sami su imali žrtve. Na Dračevcu su tog dana izgubili četvericu ljudi.
Uslijedili su pregovori, odlazak JNA iz vojarni… To je trajalo neka tri tjedna.
Ovih dana se obilježava 30 godina od obrane Zadra.
– Išli smo u sve škole u Zadarskoj županiji, imali izložbe, predavanja, htjeli smo da mladi znaju što se događalo. Ali oni danas slušaju i srpsku stranu priče, oni slušaju i one koji su postali branitelji tek nakon što je rat završio… Ako na ovim obilježavanjima budemo samo mi koji smo tad u tome sudjelovali, ova istina će otići zajedno s nama, zaključio je Čulina.