Domaće voće i povrće odvoze na deponij

Biljke rajčice krcate su prezrelih plodova. Radnici ih skidaju i odvoze na deponij gdje će se kompostirati da od njih bar neka korist. Trgovci nude 0,80 kuna za kilogram lubenice što ne pokriva ni troškove berbe

Neorganiziranost hrvatskih seljaka svakim danom je sve više vidljiva. Otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda upravo su postale smiješne. I ne samo da otkupljivači nude smiješno niske cijene i uzimaju robu na otvoreno a platit će ako je prodaju, po cijeni koja je više nego smiješna ili će vratiti, odnosno baciti u smeće.
Dok naši poljoprivrednici, prvenstveno voćari i povrćari muku muče što sa svojim proizvodima, trgovinski centri krcati su voćem i povrćem iz uvoza.
Komu je uvezeno jeftinije?
Dok je do ulaska Hrvatske u članstvo Europske unije voće i povrće stizalo od naših istočnih susjeda sada dolazi iz zemalja Europske unije s najrazvijenijim poljoprivredama.
Postavlja se pitanje: je li uvezeno voće i povrće u zemljama Europske unije jeftinije nego domaće uz sve manipulativne troškove i troškove transporta? Znajući cijenu rada u na primjer u Nizozemskoj, Francuskoj ili Italiji tu nije problem. Ulazni troškovi u koje spadaju cijena, gnojiva, goriva, pesticida i slično nešto su niži. Ostvareni prinosi su podjednaki, ali priprema robe od polja do potrošača je u navedenim državama daleko bolja nego kod nas što proizvod čini izgledno ljepšim i omogućuje njegovo dulje čuvanje.
Lubenice za 0,80 kuna
Ne samo da s prodajom povrća imaju problem ravnokotarski proizvođači, već isti problem imaju povrćari iz okolice Virovitice gdje se, što u zatvorenom prostoru što u polju, proizvodi kudikamo više povrća nego u Ravnim kotarima.
Teško je proći kroz plastenike obitelji Čajkulić iz Sedlarice, kraj Pitomače, koja se bavi proizvodnjom povrća na 12 hektara od čega osam hektara čine plastenici. Biljke rajčice krcate su prezrelih plodova. Radnici ih skidaju i odvoze na deponij gdje će se kompostirati da od njih bar neka korist.
Čajkulići su ovo proljeće posadili i dva hektara lubenice, a nisu prodali ni kilograma. Trgovci nude 0,80 kuna za kilogram što ne pokriva troškove berbe. Slasnih lubenica, od kojih svaki plod teži više od deset kilograma, po procjeni ima nepobranih 150-ak tona.
Osuđeni su na otkupljivače
Dok značajan broj ravnokotarskih proizvođača još uvijek tijekom turističke sezone rješava svoju robu putem zelene tržnice, proizvođači iz okolice Virovitice osuđeni su na otkupljivače. Stanovnici Virovitice, Pitomače, Đurđevca i drugih okolnih mjesta u najvećem broju imaju vlastite vrtove i okućnice gdje proizvode najveće količine voća i povrća za vlastite potrebe. Zagreb je udaljen gotovo 150 kilometara i odvoz robe na prodaju postaje neisplativ.
   – Zar naši trgovci znaju samo uvoziti, a ne i izvoziti povrće? – pita se u čudu gospodar Vlado Čajkulić s kojim sam proveo večer više nego u uspješnom lovu na divlje svinje na Bilogori. – Samo kod mene može se svaki tjedan spremiti hladnjača rajčice i to od sredine srpnja do listopada. Što je s mojim susjedima i prijateljima koji, također imaju značaju proizvodnju povrća? Tvrdim da iz Sedlarice može svaki dan put Europe ili negdje drugdje hladnjača povrća.
Vladine riječi bude sjećanja na proizvodnju i izvoz nekadašnjega Poljoprivrednog kombinata Zadar čije voće, povrće i stolno grožđe je gotovo svakodnevno odlazilo na tržišta Nizozemske, Italije, Austrije i dalekog Islanda.
Sjećanje na Poljoprivredni kombinat Zadar
Ne samo da se izvozom voća i povrća bavio PK Zadar, već su značajni izvoznici bili Poljoprivredne zadruge Nova Zora i Pakoštanka, od kojih danas ne postoji niti slova.
   Dok s jedne strane govorimo da nam je proizvodnja mala i da je previše neobrađenoga poljoprivrednog zemljišta s druge strane ni tako malu količinu poljoprivrednih proizvoda nemamo komu prodati. Točno je da se članstvom u EU otvorilo ogromno tržište, ali netko treba na to tržište odvesti naš proizvod. Naravno, prije odlaska na tržište taj proizvod mora biti pripremljen što podrazumijeva kalibriranje, predhlađenje i odgovarajuću ambalažu. Za sve to potrebni su opremljeni logistički centri kojih u našoj državi gotovo nema.
Seljak ovako neorganiziran i financijski iscrpljen nije u mogućnosti izgraditi i opremiti logističke centre. Tu vidim pomoć države i lokalne zajednice, ali uz promjenu navika proizvođača. Centralna vlast putem odgovarajućih ministarstava osigurava projektnu dokumentaciju. Jedinice lokalne samouprave daju građevinsko zemljište u poslovnim zonama, koje proizvođači daju kao založno pravo bankama i podižu kredite za izgradnju i opremanje logističkog centra. Sve to na prvi pogled izgleda jednostavno, gotovo idealno, ali to je velik i odgovoran posao za koji treba hrabrosti i odlučnost, a toga najviše fali.
Obilje za zimnicu
 No za kraj nešto veselije. Rajčica i to prezrelih ima na pretek. Isto je u Podravini sa šljivama, koje su ove godine prerodile. Otkupljivači za kilogram šljiva nude 0,70 kuna. Za kunu mogu se kupiti plodovi na stablu. Evo prilike za kupiti stotinjak kilograma šljiva i ispeći rakiju ili nekoliko desetaka kilograma i napraviti džem, odnosno pekmez.
Posao oko džema nije kompliciran, ali iziskuje vremena i dobre volje. Kada je voće i povrće jeftino nema razloga ne potruditi se i spremiti zimnicu onako kako su to radile naše bake i majke. Nakon što pošaljem uredniku članak hvatam se posla i spreman džem od šljiva, a zatim od jabuka i krušaka. Jedini su mi problem staklenke, ali ni one nisu skupe.