Cuni: Danas se ne bih prijavio za Big Brother

Od njegove pobjede na Big Brotheru prošlo je  nešto manje od pet godina.  Zahvaljujući dobitku od milijun kuna kupio je stan, a cijele  iduće godine gotovo da nije bilo  prolaznika koji na ulici ne bi  prepoznao prvog i jedinog zadarskog Big Brother milijunaša. Danas Danijel Rimanić-Cuni živi puno privatnijim  životom. Privodi kraju višu pomorsku školu, oženio se, a i  ponosni je otac desetomjesečne djevojčice.
Na Big Brother gleda kao na  nešto što mu je pomoglo se  financijski osamostaliti u vremenima kada za to malo koji  25-godišnjak ima prilike.
– Čovjek je sposoban od tog  novca napraviti sebi jednu sigurnost, no od sve te pompe se  na kraju ipak valja maknuti i to  je najvažnije. Big Brother mi je  bila jedna dobra odskočna daska koja mi je poslužila za sigurnost, za jedan temeljni kapital što nema svatko danas i  što je meni dobro došlo, pojašnjava Cuni kojemu je život  danas kao i što je bio prije Big  Brothera:
– Danas je moj život kao i  prije. Zadnja godina sam fakulteta i dobro mi je. Sve je kao  što je prije bilo, ali sada mi je  deset puta lakše jer sam se osigurao, kazuje.
Ipak, da bi se smirila medijska strka oko pobjede na Big  Brotheru bilo je potrebno oko  godinu dana:
– Trebalo je vremena da sve  to siđe u normalu. Ali kada se  poslije sve to sleglo, kao da  ništa nije ni bilo, a i ja sam to u  biti htio. Bila je to jedna promjena stanja – normalan si čovjek  i odjedanput te okruže novinari, fotografi… Sve je to O.K.,  ali za mene i je i nije. Jer, dobro  je dok svi imate koristi od toga.  Ali ako nemate, najbolje je sve  to maknuti i živjeti svoj film i  svoj život. Najbolje je biti u  jednoj normali, jednoj pozitivi,  imati svoju egzistenciju, raditi i  starati se za svoju obitelj. To je  moje mišljenje, zaključuje Cuni.
Ipak, i danas ga ljudi prepoznaju na ulici:
– Uvijek mi se lijepo jave.  Kad pogledaš, bio si na televiziji, ljudi su te gledali i nešto  su izvukli iz tebe, neku pozitivnu stranu. Možda je netko  vidio i nešto negativno, al’  većinom je to bilo pozitivno.  Pitaju me kako sam nakon toga  svega, drugi te gledaju i samo  što ti ne kažu “briga njega, on  ima”… No bitno je da na kraju  čovjek izađe iz svega toga normalan, da ne ode k vragu, da ne  vidi tko mu je prijatelj i tko je  uvijek bio s njim. Najlakše se  maknuti, ali nije rješenje niti  zatvoriti se doma. Budeš malo s  društvom s obitelji i to je to,  jednostavno će Cuni.
Naravno, šou ima svoje lice i  naličje i kada sad na sve to  gleda s odmakom Cuni vidi i  njegove dobre i loše strane:
– Šou je dobar sa strane zabave. To je jedan događaj koji  ljudi gledaju, sve je privlačno i  napravljeno u svrhu zabave i  igre. Negativno je to što u šou  postoji puno stvari koje ljudi ne  bi trebali dati da se gledaju.  Primjerice, golotinja i općenito  jedna ljudska otvorenost koju  djeca ne bi smjela gledati.  Znam da je sloboda normalna i  da ona privlači gledanost, no ne  bi trebala biti u nekoj krajnosti.  Danas se toliko toga može  smisliti da bi čovjeka zadovoljilo. Imaš Čovječe ne ljuti se,  Alias… Te kuće su velike, imaju  i po tisuću kvadrata i danas  možeš napraviti takvu igru da  tamo možeš i konja dovesti, ako  hoćeš. Možeš raditi i maškare,  možeš pjevati, možeš napraviti  i film u kući. Uvijek se nešto  pozitivno može izvući.
Cuni u svom nastupu tijekom  tri mjeseca u BB kući ne bi ništa  mijenjao, kaže, no kada ga ljudi  pitaju za savjet prijaviti se ili ne,  uvijek odgovori neka idu, ali uz  napomenu:
– Samo jedan pobjeđuje. Ovi  drugi ništa ne dobivaju. Rekao  bih “odi, ali znaš kolike su šanse”. Teško je to predvidjeti, jer  ljudi trebaju nešto vidjeti u tebi.  Ti možeš vjerovati u nekog, no  hoće li to prepoznati i drugi  ljudi? I zato mi dođe krivo, jer  ne znam što bi odgovorio kad  me netko pita za savjet.
Na pitanje bi li se opet prijavio opet odgovara kratko “Ne  bih”:
– Sad sam u jednoj drugoj fazi  života. U braku sam, dijete je  tu. Trenutačno učim i čuvam  dijete po cijeli dan, jer je supruga isto na faksu. Još koji dan  pa ću početi pisati diplomsku  radnju i ne bih volio sudjelovati  u natjecanju. No, da me pozovu, možda na neki razgovor u  studio, rado bih se odazvao,  kazuje te dodaje kako je obiteljski život ono što ga ispunjava:
– Sretan sam. Imam obitelj i  ništa više od toga mi ni ne treba,  samo jedan normalan posao.  Vjerojatno ću sad ovo ljeto raditi oko brodova, no primarna  mi je stvar da odem navigati.  Jer, i kada sam bio mali volio  sam brodove. Uvijek mi je bila  želja vidjeti se na moru. Krenuo  sam zato na faks i svidjelo mi se.  No do navigavanja ima još posla. Treba položiti i poručnički  ispit, zaključuje.