Čiča miča, gotova priča…

Jedno kolo prije kraja NLB lige Zadrani su dočekali trenutak da ne moraju strepiti za rezultat(e) u zadnjem kolu

U predzadnjem kolu prije završnog turnira Zadar je pomogao onim subjektima koji će odlučivati o tome gdje smjestiti taj turnir. Zmago Sagadin i njegova družina pobrinuli su se da nestanu trojbe pa sad nek’ gospoda lijepo odlučuju – Zagreb ili Beograd! Zadar se eliminirao i prije Ljubljane, ali se kako-tako održavala jedva vidljiva nit optimizma da bi, hm, Hemofarm mogao izgubiti bar jednu od dvije, a možda i Cibona dvije od dvije. Kada čovjek promisli, onda je bolje reći da je to bila nit iluzije, ali eto, svatko je tu nit držao optimizmom.
Što god rekli čimbenici iz kluba o dijelu sezone koji se odnosi na NLB ligu bit će nevažno. Ostat će zapisano da je došao debakl u sezoni u kojoj su NLB liga i visoki plasman u njoj postavljen kao uzvišeni cilj. Zašto debakl? Baš zato što je u klubu i oko kluba papagajski ponavljano da će sve snage biti angažirane da se ostvari proklamirani cilj. Kad tamo, šipak! Pozitivno postignuće u nekom od natjecanja počiva na kontinuitetu pobjeđivanja. Zadar se u prošloj sezoni opekao jer je imao u ligaškom dijelu dovoljno pobjeda da ode na završnicu, a u njoj je prdnuo u čabar, jer je momčad u odsutnom trenutku u utakmici s Hemofarmom izgledala – nikako. U ovoj sezoni, pak, Zadar se u nigdinu otklizao u utakmicama s momčadima koje su na kraju lige na 14., 15. i na 16. mjestu. Kao nitko drugi iz kruga kandidata za završni turnir, Zadar je izgubio u Novom Sadu, u Domžalama i u Zagrebu sa Zagrebom. Poslije tih triju poraza postojali su izgledi, ali Zadar je još izgubio u Železniku, sada i u Ljubljani. Pitanje: Što nam to govori? Sasvim jednostavan odgovor: Momčad nije zrela za ostvarenje onog postignuća o kojem se prije sezone govorilo, kao kad netko govori o slasti koja će ga obuzeti nakon osvajanja lijepe cure. Da je suprotno, onda se Zadar ne bi izgubio u mraku košarkaške novosadske ili domžalske provincije i ne bi bio izgubio u Trnskom. Ne bi, jer zrela momčad ne dopušta poraze sa suparnicima u čijim je redovima puno pikzibnera, puno više nego igrača.
Možda će netko okrenuti ploču pa pitati kako to da je Zadar sve četiri momčadi ispred sebe nadmašio, u međusobnim omjerima bio bolji sa svakom od njih. Može se i to, ali sve te četiri momčadi imale su ono što Zadar nije, rastegnuti kontinuitet pobjeđivanja. Zadar je padao u utakmicama sa suparnicima koji od ispadanja iz NLB lige su strepjeli do nekidan, a jedna je ispala. Nije dovoljno biti (pre)dobar samo kod kuće, što Zadar jest bio, nego je potrebno biti dovoljno dobar i vani. Od četiri suparnika ispred sebe Zadar je samo Cibonu pobijedio na njezinu terenu, a Partizan, C. zvezda i Hemofarm pobijedili su Zadrane. Iako je Zadar u svim trima utakmicama bio u igri. I to govori o nedovoljnoj zrelosti pa ako baš hoćemo i o tomu da Zadar u ovoj sezoni nije uspio postići da momčad bude mašinerija koja će donositi pozitivan rezultat i onda kad sportska forma nije najbolja. Niti jedan od trojice trenera nije to uspio.
Objektivne poteškoće? Svakako, bilo je i toga, ozljede, bolesti… Poteškoće subjektivne naravi? Bilo ih je kod Petrovića, kod Pleslića, ima ih i kod Sagadina, misli se i na njih kao na trenere i na igrače. O nekim klupskim odlukama i potezima da i ne govorimo. Sve se izmiješalo u klupko i predugo se tražilo gdje je početak, gdje bi mogao biti kraj toj petljanciji. Jedno kolo prije kraja NLB lige Zadrani su dočekali trenutak da ne moraju strepiti za rezultat(e) u zadnjem kolu. Kada bi čovjek htio biti ciničan mogao bi reći da je i to nešto…