Bralić: Želim ostaviti trajan spomen velikim simfonijskim koncertom u novoj dvorani

Velik sam emotivac. Može me pjesma rasplakati, sadržaj pjesme, djeca i tuđa nevolja. Ne bojim se za sebe nego za svoju obitelj, da sve bude u redu i da ide svojim tokom. Život je pjevača takav da proživiš tri dana u jednom ili kao da živiš tri života. Mojih 40 godina je kao da imam 120!
Više od dvadeset godina Tomislav Bralić svojom pjesmom oduševljava brojnu publiku i to ne samo u Dalmaciji, već i na širem području Lijepe Naše i izvan nje. Uz pratnju klape Intrade Bralić je postao sinonim za klapsku pjesmu, a u zadnje vrijeme sve više do izražaja dolazi i humanitarni rad poznatog Bibinjca. To je bio povod za još jedno prisjećanje na njegovu karijeru, ali i osobne stavove i planove za budućnost.
– Volim se šaliti da se klapa i ja bavimo humanitarnim radom, ali zaista je najljepše kad nekome možemo pomoći. Prvih deset godina i nismo pjevali za novac. Ipak, kasnije se to komercijaliziralo, tako da smo počeli živjeti od pjevanja. No, kada se pojavi mogućnost za nastup na humanitarnom koncertu, onda je pravo zadovoljstvo kad možeš nekom pomoći. To je nešto zbog čega sam i počeo pjevati, to mi je na kraju dana i najveća nagrada.
Od dosadašnjih koncerata jedan je bio u Bjelovaru za pomoć malom Matiji, a drugi u Splitu na Gripama za kupnju aparata za bolnicu. Nedavno smo imali i humanitarnu utakmicu u Bibinjama koju smo sami organizirali za pomoć gastro odjelu zadarske bolnice. Sljedeći koncert će biti uskoro u kazalištu, a prihod će biti namijenjen Zakladi Ane Rukavine.
Pjevam od petog osnovne
* Kad ste počeli pjevati? Jeste li imali potporu obitelji za profesionalno bavljenje glazbom?
– Pjevam otkad sam se rodio, ali profesionalno sam počeo 1987. u klapi Intrade. Kao solist nastupao sam već i u petom razredu osnovne škole. Nisam nikad znao da ću biti pjevač, ali sam bio siguran da znam pjevati i to mi nitko nije trebao govoriti. Koliko je mišljenje o sebi mjerodavno je upitno, ali kad ti drugi kaže da je dobro, ili kada dijete ozdravi na tvoju pjesmu, onda znaš da je to to. Od roditelja nije bilo ni podrške ni zadrške, već više stav “radi što hoćeš”. Počeo sam pjevati u školi “Petar Zoranić” i prva dva-tri mjeseca nitko u obitelji to nije ni znao. Jedan dan sam donio doma odijelo, tada su roditelji počeli s pitanjima. Kad su čuli da pjevam, znali su da sam u dobrom društvu pa im nije smetalo.
* Je li vam pjevanje pomoglo u mladosti i za sklapanje poznanstava s djevojkama?
– Ne možeš pjevati pa se time udvarati. Ako je neka cura htjela, tada sam joj pjevao, a poslije je na njoj bilo je li joj se svidjelo ili nije.
* A supruga? Jeste li njoj možda prišli pjesmom?
– O supruzi ne bih govorio jer je to dio privatnog života koji ne izlažem javnosti. Jedino ću vam reći da i ona pjeva u klapi Garofuli iz Bibinja.
S djecom sam prešao hrvatski prosjek
* Pokazuju li vaši sinovi afinitet za pjevanje?
– Polako počinju pokazivati. Sva četiri sina su još premlada, ali nastojat ću ih usmjeriti vidim li da razvijaju ljubav ne samo prema pjevanju, nego prema bilo čemu. Već vidim da je najmlađi sin, s dvije godine, već pravi mali pjevač.
* Planirate li još prinova?
– Djecu ne planiramo, to ako dođe. Mi smo već prešli hrvatski prosjek, iako i sam dolazim iz velike obitelji gdje nas je bilo desetero, što znači da nisam došao još ni do pola u usporedbi s ocem.
* Kako biste opisali pjevanje kao stil života?
– Tko voli putovati i dinamiku kao ja, ovaj posao je stvarno izvrstan. Kad sam doma tri dana odmah mi nešto nedostaje, odmah bježim vani. To mi je život i takav sam kao čovjek. Da ne pjevam, bio bih vjerojatno trgovački putnik. Taj stil života ima pozitivnih i negativnih strana. Ono što nije dobro je to što ponekad kad poželim malo mira i pobjeći od svega, to ne mogu sebi priuštiti. No, u ovom poslu žaliti se na tako nešto jednostavno nije realno. I popularnost je dio tog cijelog “paketa”.
* Koji vam je dio posla najgori?
– Pa to što nema glazbenog studija u Zadru, i mora se ići u Split i to bez obzira u kakvom ti je stanju glas ili kako se osjećaš, stoga se treba paziti, posebno prehlada. Uvijek je bolje ne snimiti nešto nego loše napraviti. Tonske probe ne volim, jer je sve uvijek tijesno s vremenom. U Šibeniku na festivalu znaju biti čak i u tri ujutro. Sve to ipak je manje važno u usporedbi s drugim lijepim stvarima, posebno kada čuješ da ljudi s tobom pjevaju tvoje pjesme, ili kad staneš, a oni nastave. To je takav adrenalin da te podigne i imaš osjećaj da bi mogao pjevati cijelu noć.
* Razmišljate li o povlačenju u jednom trenutku?
– Povući ću se onda kada dobro zaradim i budem situiran. Ipak mi je prioritet briga o obitelji i četvero djece. Važno mi je da znam da im mogu pružiti ono najbitnije.
Prava ekipa
* Jeste li u svom poslu ikad osjetili ljubomoru ili zavist?
– Na prvom Zadarfestu kad sam pobijedio kao solo izvođač 1993. bilo je malo pritiska na žiri. Onda nitko nije znao tko sam ni odakle dolazim. Ali osim toga, nisam osjetio nikakvu posebnu ljubomoru il zavist, dapače nastojimo si međusobno pomagati kad možemo. Mogu reći i to da sam sa svima u dobrim, kolegijalnim odnosima, iako su mi oni pravi prijatelji iz djetinjstva.”
* Družite li se i privatno s članovima klape?
– Dobri smo kao ekipa. Ima nas devetero, družimo se privatno, i kao prijatelji i kumovi, ali i onda kad treba nekoga seliti iz stana u stan ili bilo što drugo. Mi smo uvijek tu da si pomognemo. Ponekad se šalimo da nas ima i “za vidjeti i za čuti”. Na to netko dobaci komentar “dobro pivaju!”, drugi će: “dobro i popiju”, treći: “dobro i pojidu!”. Tako vam je u našoj blizini uvijek veselo.
* Gdje vježbate i koliko često?
– U gradu imamo jednu prostoriju gdje se nalazimo, nekad češće nekad rjeđe, ovisi koji nastup pripremamo, dakle nema nekog pravila.
* Omiljena spiza?
– U zadnje vrijeme obožavam artičoke koje majka zna najbolje spremiti i ribu, pa sve to začinim domaćim crnim vinom.
Nedjelja ne može bez mise i boćanja
* Imate li kakav hobi, nešto što volite raditi u slobodno vrijeme?
– Nedjelja mi je obvezno rezervirana za boćanje i to mi nitko ne smije dirati. Ujutro misa, ručak pa druženje uz boće. Tada se mobitel obvezno gasi. Kad nemam nekih obaveza, radnim danom odem u đir do grada na jutarnju kavu. Taj jedan sat moram odvojiti za sebe, jer kad to preskočim odmah mi nešto “fali”. Med i mlijeko popijem svakog jutra kao neki ritual radi glasnica. Nisam jutarnji tip, više volim ujutro ostati spavati. Jednom je Josipa Lisac rekla da je najbolji lijek za glas spavanje, tako da se ja toga i pridržavam.
* Kako se najviše volite odijevati?
– Najudobnije se osjećam u trenirci i patikama. U tome sam dokle god se zbog nekih obveza ne moram drugačije odjenuti.
* Dogodi li vam se ikad da vas ljudi “žicaju novac”?
– Kad nekom treba pomoći ili mu posuditi novac, rado to učinim jer smatram da kada daješ, tada ti Bog i vrati.
* Što volite slušati? Koja vam je od vaših pjesma omiljena?
– Svašta pomalo. Volim najviše ono što ne slušaju svi, a to može biti od Beatlesa do Mozarta. Ovisi što me u tom trenutku opušta. Nisam vezan za nekog posebno. Od domaćih mi je Oliver jedan od boljih glazbenika, upravo zbog tekstova njegovih pjesama. Neke od mojih najdražih pjesma su mi “Kuća kraj ferala”, “Dalmacijo, lipa” i “Ispod tvoje boloture”.
* Kako komentirate popularnost narodne glazbe?
– Za narodnjake i njihovu popularnost krivi su današnji mediji. Previše o tome pišu i na taj način podižu njenu popularnost. Mislim da u Zadru ipak to nije još uvijek toliko popularno kao u nekim drugim gradovima.
Na vjenčanjima rado, ne na sprovodima
* Imate li još uvijek tremu pred nastup?
– Normalno, odgovornost donese i tremu. Znalo mi se dogoditi da zaboravim tekst. Sreća da se znam snaći, pa u tom trenutku malo improviziram ili mi netko drugi šapne s obzirom da nisam nikad sam na pozornici. Pamet zna ponekad stati ili kako bi ono rekli stariji “zaboravija san misliti”.
* Danas pjevači znaju gostovati na raznim okupljanjima, vjenčanjima, a klape i na – sprovodima?
– Pjevao sam na sprovodima, ali prije desetak godina, ne pjevam više. Na vjenčanja se rado odazivam, ali najljepše je pjevati u kazalištu. Tamo te svi slušaju. Nema šuma, žamora, nikakve buke, pa je to najzahvalnije. Ipak, posao nam je takav da čovjek ne može birati gdje će pjevati.
* Postoji li nešto što vas može rasplakati?
– Ima puno stvari. Velik sam emotivac. Može me pjesma rasplakati, sadržaj pjesme, djeca i tuđa nevolja. Ne bojim se za sebe nego za svoju obitelj, da sve bude u redu i da ide svojim tokom. Život je pjevača takav da proživiš tri dana u jednom ili kao da živiš tri života. Mojih 40 godina je kao da imam 120!
* Za što vrijedi umrijeti?
– Domovina je nešto za što definitivno vrijedi umrijeti!
* Imate li nekakvi nadimak?
– Imam, u Bibinjama me zovu uglavnom Tonči.
* Postoji li nešto što biste još voljeli napraviti a niste, vezano uz vašu karijeru?
– Da, imam veliku želju sa simfonijskim orkestrom napraviti veliki koncert u Zadru, npr., u novoj dvorani. Da se to snimi pa da ostane trajno.
* Čime ste zauzeti u posljednje vrijeme?
– Trenutačno se pripremam zajedno s klapom za Splitski festival i Festival šibenske kancone. No, ove godine bi trebao izaći i moj novi album, negdje u vrijeme Božića. Već imam pjesme, još samo trebam odabrati prave. Isto tako ono što mogu najaviti je veliki koncert zajedno s Oliverom Dragojevićem u Ciboni sredinom prosinca.

Ako kao pjevač prođeš u Bibinju, to znači da si stvarno dobar
* Za što bi rekao da je karakteristično za Bibinjce?
– Za Bibinjce je poznato da svi dobro pjevaju, tako da ako tu prođeš kao pjevač, znači da si stvarno dobar. Također dosta drže do vjere i tradicije, iako ja mislim da nije bitno koliko će netko janjaca ispeći za feštu Sv. Roka, nego kako tu vjeru i dan proživi u sebi. Isto tako znaju reći da za Bibinjce vrijedi ona uzrečica: Po što si doša, to ćeš i dobiti. Iako svagdje ima i dobrih i loših ljudi. To je uvijek tako bilo i to vrijedi za svih, bez obzira odakle si.
 
Staromodan sam, djecu uvijek s Playstationa tjeram vani
* Što mislite o internetu, chatu i općenito današnjem virtualnom svijetu?
– Što se toga tiče, staromodan sam. Kad vidim svoju djecu za računalom ili Playstationom, odmah ih tjeram vani na zrak. Takav sam i možda će mi zbog toga jedan dan biti zahvalni, a možda će misliti nešto drugo. Osobno sam uvjeren da im time činim dobro. Grozim se od tih igrica, pogotovo kad vidim njihov sadržaj. Što se manje vremena time bave, mislim da će biti zdraviji, bolji i pametniji.