Bosanac: Vrjednije je slaviti mirnu reintegraciju, nego “Oluju”

Same riječi “mir” ili “mirovna inicijativa” ljude podsjećaju na hippy pokret, na neku mlakost. Mir je kao kategorija već toliko isprostituiran u javnom prostoru, puno ljudi koji su bili teški zločinci koristili su diskurs mira, da je pojam izgubio na kredibilitetu. Kad radite mirovnu politiku, izazov je kako uopće plasirati te riječi da dođu do što većeg broja građana i da se shvate ozbiljno
Gordan Bosanac jedan je od urednika publikacije “Preporuke za sigurnosnu politiku EU temeljem iskustva izgradnje mira država nastalih dezintegracijom Jugoslavije” tiskane u lipnju 2010. godine u izdanju Centra za mirovne studije. Kako u uvodu publikacije pojašnjava urednica Lana Vego, riječ je o knjizi koja predstavlja “mali pokušaj da se proces priključenja zemalja bivše Jugoslavije EU “učini dvosmjernim”, pri čemu je Centar za mirovne studije stava kako će države nastale raspadom Jugoslavije s obzirom na svoju nedavnu ratnu prošlost, imati “stečevinu” u izgradnji mira koju bi ostale članice Europske unije trebale ozbiljno razmotriti i razumjeti, te inkorporirati u svoje sigurnosne politike, odnosno u zajedničku sigurnosnu politiku.
Knjiga je rezultat radova utemeljenih na iskustvima niza mirovnih inicijativa i organizacija koje su djelovale na području Hrvatske, ali i BiH, Srbije, Kosova i Crne Gore, tijekom i nakon rata 1991.- 1995., a koji su dostavljeni na javni poziv na temu “Kako EU može učiti iz ratnog i postratnog iskustva izgradnje mira na Balkanu”, te izloženi na okruglim stolovima “Iskustva ratne prošlosti i naučene lekcije: mirna reintegracija”, “Grass root iskustva izgradnje mira” i “Sigurnosna politika izgradnje mira u državama bivše Jugoslavije” koje je također organizirao Centar za mirovne studije, čiji je Gordan Bosanac programski voditelj i voditelj javnih politika.
(De)politizacija ratnih zločina
Napisali ste kako bi “iskustvo rata moglo postati strateškom prednošću zemalja bivše Jugoslavije” i navodite REKOM (Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i teškim povredama ljudskih prava na području bivše Jugoslavije) kao “jedan od mehanizama koji bi mogao pomoći EU u izgradnji demokratizacije, stabilizacije i prevencije sukoba”. Istodobno, vaš prijedlog glasi kako “ukoliko vlade bez fige u džepu ne mogu graditi društvo nenasilja, možda može civilno društvo”. Ne pokazuje li upravo primjer potrage za nestalima, čime se REKOM bavi, kako su država i nevladin sektor snažno upućeni jedno na drugo kad je u pitanju izgradnja mira, i je li prvi test uspješnosti REKOM-a razvoj suradnje između Hrvatske i Srbije u potrazi za nestalima?
– Mislim da uistinu postoji zajednički cilj i interes država, građana i, što je najvažnije, direktnih žrtava postratnih događanja da se do određenih podataka dođe. Jako važan segment rada REKOM-a je vezan uz nestale osobe u Hrvatskoj i drugim zemljama, a drugi, po meni jednako važan, jest utvrđivanje činjenica o počinjenim ratnim zločinima. Državama je lakše napraviti konsenzus s REKOM-om oko nestalih osoba, nego oko utvrđivanja činjenica vezanih uz ratne zločine, jer se prostor ratnih zločina vrlo lako može ispolitizirati i tu su države opreznije prema REKOM-u. Također je činjenica da taj posao ne može odraditi civilno društvo samo, niti ga može država odraditi sama. Mora se dogoditi sinergija aktivnosti. REKOM će, kao inicijativa civilnog društva, izgraditi model, predat će ga državama i očekujemo da ćemo zajedničkim naporima utvrditi činjenice o ratnim zločinima i što više činjenica o nestalim osobama.
Napominjete kako je potrebna depolitizacija ratnih zločina; je li to još jedno mjesto suradnje institucija države i nevladinog sektora?
– Ja to prije vidim kao mjesto sukoba. Kada se govori s pozicija nacionalne države, nacionalne sigurnosti, tada se govori drugim terminima od onih koje civilno društvo koristi, a to su ljudska prava, pojedinačne povrede prava, činjenice o pojedinačnom zločinu. Bojim se da je to prostor u kojem se još uvijek razilazimo. Ova volja da se utvrde činjenice o ratnim zločinima, koja se pokazuje u posljednje vrijeme, prvenstveno se pokazuje zbog procesa priključenja EU. Ne vjerujem da je ona toliko iskrena. Države, kada razmišljaju u konceptima nacionalne sigurnosti, donose neke pogrešne zaključke koji se tiču želje da svi utvrdimo činjenice o tome što se dogodilo. Jedan od paradigmatskih primjera po meni je neuhićenje Ratka Mladića u Srbiji, jer mi se čini da je to trivijalni zadatak za jednu državu kao što je Srbija i za međunarodnu zajednicu. Ipak, Srbija ne želi uhititi i izručiti Mladića jer se boji da bi njegovo suđenje moglo nanijeti neke dugoročne štete nacionalnim interesima. Dok god se država ne želi izmaknuti iz perspektive da štiti neke apstraktne nacionalne interese, bit će teško naći konsenzus i ostvariti suradnju između civilnog društva i države po pitanjima ratnih zločina.
Sigurnost osobe, ne države
Govoreći na jednom od okruglih stolova o izostanku razvoja mehanizama ranog upozorenja na mogućnost sukoba u unutar postojećih sigurnosnih politika detektirali ste kako postoji “paradoks da su svi za mir, svi su protiv rata, svi su za nenasilje, ali to u konačnici nije vidljivo iz samih politika”. Jesu li nacionalne države na području EU i, sama EU, sposobne prihvatiti predloženu koncepciju sigurnosne politike temeljenu ne na nacionalnoj sigurnosti, već sigurnosti pojedinca, ili će takva sigurnosna politika moći nastupiti tek kao rezultat transformacije poimanja države i međudržavnih zajednica?
– Zaista imamo taj fenomen da su svi za mir, a nitko mir ne prakticira, i kao mirovni aktivist, kako ja definiram sebe, susrećete se s objektivnim problemom – jako je teško u javnom prostoru artikulirati neku mirovnu inicijativu. Same riječi “mir” ili “mirovna inicijativa” ljude podsjećaju na hippy pokret, na neku mlakost. Mir je kao kategorija već toliko isprostituiran u javnom prostoru, puno ljudi koji su bili teški zločinci koristili su diskurs mira, da je pojam izgubio na kredibilitetu. Kad radite mirovnu politiku, izazov je kako uopće plasirati te riječi da dođu do što većeg broja građana i da se shvate ozbiljno. Problem je plasirati tu politiku prema političarima koji će se deklarativno zalagati za mir, ali ta im je politika previše apstraktna. Zato je važno što više konkretizirati. Ono što publikacija predlaže i što je, uostalom, i ono o čemu sve više razmišljaju ljudi koji se bave sigurnošću u EU, jest prihvaćanje koncepta ljudske sigurnosti koji govori o tome da se sigurnosna paradigma mora početi graditi od osobe, a ne primarno od države. Da bi došlo do promjene paradigme, točno je da moramo početi razmišljati u kategoriji ljudi, a ne država-nacija. Sama EU još uvijek njeguje kulturu snažnih nacionalnih dražana – imamo snažnu Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju, no paralelno s njegovanjem nacionalnih država, proces globalizacije uzima maha i njemu je teško stati na kraj. Proces globalizacije sve teže podnosi ideju nacionalne države kao političkog moćnika, podnoseći je samo kao kulturnog moćnika, a pri tom bi se trebali razvijati međunarodni mehanizmi, prvenstveno Međunarodni kazneni sud, a znamo da su te institucije vrlo krhke i labave. Promjena paradigme s nacionalne na ljudsku neće se sigurno dogoditi 2011. Ili 2012., a možda ni u sljedećih deset godina, ali dobro je da se o tome počelo puno više govoriti nego prije deset godina i da se nekako intuitivno osjeća da je to možda pravi put za poboljšanje sigurnosti svakog čovjeka na planeti.
Značajan dio publikacije posvećen je pozitivnim rezultatima mirne reintegracije Istočne Slavonije. Ipak taj je mir danas karakteriziran postojanjem razrednih odjeljenja sastavljenih po etničkoj pripadnosti i podjelom kafića na “srpske” i “hrvatske”. Napominje se, doduše, kako Nacionalni program za povratak i obnovu povjerenja nije zaživio. Imaju li razloga Šeks, Hebrang i Škare-Ožbolt jedni drugima čestitati na proslavi 10. obljetnice mirne reintegracije kakva se u travnju održala u organizaciji udruge branitelja Podravke? Može li se mirna reintegracija u punom smislu riječi smatrati okončanom?
– Centar za mirovne studije promovira mirnu reintegraciju u odnosu na vojnu operaciju “Oluja”. U jednom i drugom slučaju radilo se o oslobađanju, integraciji dijela teritorija, ali na dva potpuno različita načina, i ako se uspoređuje što je bila “Oluja” i što je bila mirna reintegracija, mi držimo da je puno vrjednije slaviti mirnu reintegraciju, nego “Oluju” koja je i dan danas još uvijek kontroverzna akcija. Vode se kazneni procesi protiv ljudi koji su u nju bili uključeni, a i sama proslava, podijeljena na službenu i neslužbenu, uvijek izaziva kontroverze, dok u slučaju mirne reintegracije ne postoje kontroverze te vrste. U tom smo odnosu apsolutno za promociju mirne reintegracije kao budućeg nacionalnog simbola i možda – praznika. Danas se postavlja pitanje je li mirna reintegracija riješila stvari, i živi li se sada, što se tiče međuetničkih odnosa, bolje u zaleđu Zadra ili u Vukovaru. Prema nekim istraživanjima, čak će ljudi reći da je u zaleđu Zadra, gdje su se odvijali ratni sukobi, broj incidenata, podijeljenih kafića i sukoba manji, jer se i etnička struktura uvelike promijenila, i tu su tenzije manje nego u Vukovaru koji, nažalost, poznaje podijeljene škole i kafiće. Iz tog je vidljivo da mirna reintegracija još uvijek nije završna. Ona je imala veliku vrijednost, jer je teritorij vraćen bez ijednog izgubljenog života i bez ijednog počinjenog ratnog zločina. Sam proces reintegracije je dugoročan i bilo ga je pogrešno shvatiti kao prijelazni period koji je trajao dvije, tri godine, i koji završava integracijom institucija u RH. Tek tada je trebalo doći do druge faze mirne reintegracije, koja traje i danas, a koja je nažalost svedena samo na pojedince i pojedinke koji pokušavaju graditi međuljudske odnose na tom teritoriju. To je proces koji je nedovršen i zbog toga mislim da si Hebrang, Šeks i Škare-Ožbolt još uvijek nisu smjeli čestitati.
Suočavanje s prošlošću
U knjizi se često navodi pojam održivog mira. Živimo li mi danas u Republici Hrvatskoj održivi mir, ukoliko je, primjerice, na području Zadarske županije otpor predstavničkih tijela održavanju dopunskih izbora za predstavnike srpske nacionalne manjine trajao godinu dana i slomljen je tek pod pritiskom Vlade? Treba li nas ta situacija alarmirati?
– Situacija koju imamo u Hrvatskoj još uvijek nije održivi mir. Barem smo mi koji se bavimo mirovnim radom naučili da nikad ne možete reći da ste do kraja izgradili zajednicu u kojoj sukoba više neće biti. Sukob, dapače, može biti i prilika, ali tu je pitanje koje se vrste sukoba događaju. Potpuno je neprihvatljivo da mi u Hrvatskoj još uvijek otvaramo sukobe temeljem pripadnosti nekoj etničkoj zajednici, jer to direktno vrijeđa dostojanstvo ljudi i smanjuje kvalitetu razvoja zajednice. Dok stvarno ne naučimo da od poštovanja različitosti u međuetničkim identitetima i poboljšanja odnosa možemo svi profitirati, a da nikad nećemo gubiti, i dok ne shvatimo da su u međuetničkim zajednicama krije društveni kapital, neće ni biti puta k održivom miru. Ne mislim da ćemo, s udaljavanjem od rata kroz naivnu priču da je možda bolje zaboraviti i fokusirati se na ekonomski razvoj, otići korak dalje k održivom miru, jer ne možemo prešutjeti što se ljudima događalo u ratu i postratnim godinama.
U preporukama na kraju publikacije nalazi se i ona kako je “nasuprot uobičajenom shvaćanju da je za mir bitno suočiti se s uzrocima rata važnije, mimo realnih uzroka rata, pozabavit se onime što je dovelo do toga da ljudi prihvate rat”. Je li kako je na okruglom stolu “Iskustva ratne prošlosti i naučene lekcije: Mirna reintegracija” kazala Ljiljana Canjuga, potrebno danas “razoružati civile”? Treba li razoružati i one političare koji i danas na području Zadarske županije, u predizbornim skupovima, govore u terminima “mi” i “oni”?
– Ljiljana Canjuga je kao pripadnica Hrvatske vojske sudjelovala u zadnjem ratu, a danas sve više postaje mirovna aktivistkinja. Nama je izuzetno vrijedno da ljudi koji su direktno sudjelovali u ratu prepoznaju važnost artikuliranja mirovnog pristupa. Mislim da je termin “razoružati civile” odličan, a prvenstveno treba ići putem obrazovanja na fakultetima, u školama pa i u vrtićima. Uvijek ostajem zapanjen jer mi danas nemamo predmet koji bi u školi učio djecu nenasilnoj komunikaciji. To su elementarne komunikacijske vještine koje mogu pomoći pojedincu da u sukob ne ulazi naivno, da transformira sukob, da neke sukobe rješava na kvalitetniji način bez upotrebe nasilja. Mi još uvijek nemamo političke volje da takvu vrstu obrazovanja uvedemo u škole. Mi čak na ni na sveučilištima, pa ni na Pravnom fakultetu, nemamo fokusiranu edukaciju o ljudskim pravima. Bez učenja o miru i govorenja o nenasilju od malih nogu, teško da ćemo mogu graditi nešto održivo za budućnost. Što se tiče političara i političarki, mislim da je ključno da građani prepoznaju tu vrstu retorike. Ja bih volio živjeti u zemlji u kojoj svaki političar koji koristi perfidne politike nasilja ili širenja mržnje među različitim etničkom skupina istog trena bude marginaliziran od strane birača. Problem je što danas takvi političari djelomično uživaju legitimitet, ali mislim da će, kao rezultat sustavne edukacije o nenasilju, i takvim političarima vrlo brzo isteći rok trajanja.
Suočavanje s prošlošću također je jedna od preporuka danih u publikaciji. U vašem radu “Rat kao prilika” govorite o potrebi suočavanja i s prošlosti II. svjetskog rata. Zašto 15 godina nakon Domovinskog, i 65 godina nakon II. svjetskog rata, sudionici ratova sami sebe i dalje promatraju kroz grupne identitete partizana, ustaša ili branitelja?
– To je zbog nedostatka procesa suočavanja s prošlošću. Puhovski je jednom sjajno rekao: lagali su nas za vrijeme komunizma u školi, lagali su nas i doma, imali smo dvije istine, obje su bile lažne. Dvostruka laž se servirala ljudima u odrastanju, temeljem te laži došlo je do novog rata i proces se ponovio. Proces suočavanja s prošlošću mi danas vidimo kao ključan za ljudsku sigurnost u ovoj zemlji, ali potrebno je da uistinu budemo spremni razgovarati o svojoj prošlosti, ali konstruktivno, a ne da se ljudi zakopavaju u svoje pozicije, pa jedni demonstriraju u Kumrovcu, a drugi u Bleiburgu. Tog procesa nema, ono što REKOM sada radi je jedna mala inicijativa koja postaje sve veća, ali ne postoji službena politika koje bi odlučno ušla u to suočavanje s prošlošću, osim kaznenog pristupa gdje se provode suđenja za ratne zločine. To nije dovoljno, jer se i ne radi samo o zločinima počinjenim u ovom zadnjem ratu, nego i u prijašnjim režimima.
Građanske inicijative – indikator problema
U preporukama ističete kako je u cilju prevencije sukoba potrebno dati politički legitimitet nenasilnim građanskim inicijativama koje upozoravaju na društvene nepravde i dajete primjer demonstracije građanki i građana na Kosovu 80-tih. Je li u tom kontekstu premalo pozornosti posvećeno događanjima u pariškim predgrađima, Grčkoj, hrvatskim sveučilištima ili Varšavskoj ulici?
– Naš je stav jasan; nenasilne građanske inicijative su prvi indikator problema u društvu. Najgore što politika može učiniti je da ih ignorira ili bude represivna prema njima, jer na taj način ne transformira i ne rješava sukob, nego ga potiskuje, odgađa i multiplicira. Jako sam ponosan na to što u zadnje dvije godine u Hrvatskoj vidimo sve više građana i građanki koji su spremni glasno i, što je najvažnije, nenasilno izreći probleme koji ih muče, od studenata, preko seljaka i sindikata, do ljudi koji se bore za Varšavsku ulicu. Vrlo su koncizno upirali na neke društvene probleme koji su po meni ključni sigurnosni problemi. Ako bismo sada pisali strategiju nacionalne sigurnosti, možemo pogledati val nezadovoljstva koji se u zadnje dvije godine događa u zemlji i imamo deset tema kojima se sigurnosne institucije moraju baviti – osigurati pravedni pristup poljoprivrednim pitanjima, raditi na smanjenju korupcije, ako je Varšavska za to simbol, dati ljudima pristup obrazovanju i kvalitetnije zaštititi radnike i osigurati kvalitetno tržište rada. Kad u Hrvatskoj razgovaramo o demokraciji, onda se to svodi na nabrajanje da ako imamo neovisno sudstvo, parlament, vladu i predsjednika, i ako još uz to imamo i medije, onda imamo demokraciju. To je velika varka, jer nema demokracije bez građana. Građani u demokraciji ne služe samo da jednom u četiri godine iziđu na izbore, nego da u političkom prostoru konstanto artikuliraju nepravde s kojima se susreću. U tom smislu za razvoj demokracije i zemlje odgovornost leži i na svima nama koji nismo u “stranačkoj” politici. Danas još uvijek postoji disparitet moći političara, institucija države i građanskih inicijativa, i zato mislim da bi se političke elite trebale odreći dijela moći u korist civilnog društva na način da se potrebe građana i građanki uvažavaju i da se otvara razgovor između različitih društvenih grupa kada do problema dođe. Sjećamo se da ministar Primorac nije htio sa studentima razgovarati, a upravo je prostor komunikacije mjesto gdje se sukob može transformirati i kontrolirati da ne prijeđe u nasilje. To je bogatstvo koje imamo, samo se bojim da političke elite to bogatstvo ne prepoznaju što dugoročno može dovesti do loših posljedica.
Je li ekonomska nejednakost generator budućih sukoba?
– Kad bi danas pitali ljude čega se boje, to je hoće li imati posao i hoće li im zbog kreditnih zaduženja banke leći na njihovu imovinu. Danas veliki broj teoretičara upozorava da neoliberalno kapitalističko građenje. Svijet jest generator nezadovoljstva i ekonomskih nepravdi koje se lako mogu transferirati u političko područje i dovesti do izazivanja ratova. Kriza koja se dogodila opalila je šamar bahatom pristupu neoliberalnog kapitalizma i vrijeme je promisliti o ome kako graditi ekonomiju države koja ne leži na eksploataciji čovjeka i prirodnih resursa, nego da podjela bude što pravednija, a da se ne uzdrmaju područja slobodnog tržišta i demokracije.

U AFGANISTANU I IRAKU UMRLA JE PARADIGMA LJUDSKIH PRAVA

Kao jedan od mogućih razloga raspada Jugoslavije u nizu nasilnih sukoba navodite obrnutu proporcionalnost rastakanja institucija države i jačanja moći JNA. Jesmo li nakon 11. rujna svjedoci takve obrnute proporcionalnosti u odnosima UN-a i NATO-a, i može li biti sigurnosne politike utemeljene na prevenciji rata i izgradnji mira dok SAD ne prihvaća nadležnost Međunarodnog kaznenog suda i nad svojim državljanima?
– U onome što se dogodilo nakon 11. rujna, napadu na Afganistan i katastrofalnoj vojnoj intervenciji u Iraku, umrla je cijela paradigma ljudskih prava. Svima nama koji se bavimo ljudskim pravima puno je teže govoriti o ljudskim pravim nakon ta dva događaja, jer je apsolutno suludo da se tako nešto moglo dogoditi uz sve konvencije i institucije koje su se desetljećima gradile kako bi štitile ljudska prava. Ta dva događaja su pokazala koliko je cijeli sustav zaštite ljudskih prava krhak i kako snažne sile mogu vrlo lako izići iz sustava i razrušiti dugo građenu paradigmu. Još se nismo opravili od toga, i mislim da još nismo svjesni koliko je to duboko utjecalo na rušenje paradigme ljudskih prava. Ako se izrugujete konvencijama koje štite ljudska prava, rušite i preduvjete da jednog dana prijeđemo na pristup razumijevanja sigurnosti kroz ljudsku sigurnost koja podrazumijeva zaštitu prava svakog pojedinca bilo gdje na planetu. Uistinu, politika SAD-a, koliko god je to zemlja koja je uvelike doprinijela razvoju paradigme ljudskih prava, sada je pokazala da oni tu politiku koriste samo kao instrument za postojanje vlastitih interesa, neću reći nacionalnih, nego kapitalnih interesa pojedinaca i pojedinki. Takva politika reflektira se u tome da SAD ne želi prihvatiti nadležnost Međunarodnog kaznenog suda nad svojim državljanima, što je direktna pljuska čitavom sustavu međunarodne zaštite ljudskih prava. To su ogromni problemi i izazovi koji su pred nama. NATO je također problem i izazov, ali u NATO-u su počeli procesi promišljanja o tome zašto oni uopće postoje i što rade. Mislim da je NATO još dosta izgubljen vezano uz smisao svojeg postojanja i zato sada postoji prostor da što više ljude bude što glasnije i da se na svjetskoj razini uspostaviti kritična masa koja će upozoriti na to da je potrebno napraviti neku vrstu dekonstrukcije vojnih mašinerija kakva je NATO,ali i ovih politika vodećih sila koja tako olako mogu srušiti sve što se gradilo desetljećima.
Kad govorite o dekonstrukciji, mislite li na stavljanje NATO-a pod nadležnost UN-a?
– Te vrste razgovora na žalost još nisu došle na red. NATO trenutno gleda posljedice njihove misije na Kosovu koja je završila dosta loše. Kosovo je ostavilo podijeljenu međunarodnu zajednicu, imate članice NATO-a koje su za samostalno Kosovo i članice koje su apsolutno protiv. Loše su odradili svoj posao. Vidi se da je njihov pristup prema Kosovu imao krive procjene i da nije postojao jasan konsenzus oko njihove izlazne strategije iz Kosova. Svi znamo da NATO ima problema u Afganistanu gdje se uvukao u gerilski rat, što je besmisleno iscrpljivanje vojnih snaga, tako da se NATO mora pitati je li spreman ulaziti u neke buduće intervencije ili se isplati kroz razvojne mehanizme raditi na prevenciji, a ne upuštati se u svrgavanja režima kad je već jako kasno i kad ne možete ništa napraviti, nego samo pucati.