Beniniji: Politika je nekad manje utjecala na građanski život

Politika je sve manje utjecala na građanski život. Mi smo došli u Zadar 1964., a odmah četiri godine poslije smo imali izložbu. Sredstva za izložbu su se dobivala vrlo jednostavno. Općenito, ljudi su se manje bavili politikom i pitanjima vezanim uz nju, nego je to danas, ističe Nevenka Benini

Duško i Nevenka Benini poznati su široj zadarskoj javnosti kao jedni od osnivača poznatog ateljea Beninijevih, mjesta koje godinama drži živom zadarsku kulturnu scenu. Podrum jedne zgrade na zadarskom Poluotoku pretvorili su prvo u sklonište, a zatim u mali atelje koji je prerastao u zadarsko kultno okupljalište, bolje rečeno svih koji drže do kulture. O veličini tog mjesta govori podatak kako su tamo do sad održane 262 kulturne večeri.
Šefovi u Maraski
No, njihova zadarska povijest seže malo dalje od samog ateljea. Duško i Nevenka dolaze u Zadar još 1964. Zapošljavaju se u Maraski, Nevenka kao šef razvoja, a njen muž kao šef reklame.
– To je u ono doba bila najbolje plaćena tvornica. Mislim na vrijeme kad sam ja preuzela posao. Naročito s Maraschinom i narančom. Napravila sam amarenu i sve druge sokove. Do mog dolaska radili su se likeri i umjetni sokovi, bojani. Otada smo počeli raditi prave sokove, prisjeća se Nevenka podsjećajući kako je njen muž Duško zaslužan što je Maraska dobila veliko priznanje.
– U tvornicu je došao dopis koji je ekipa iz Maraske bacila. Ja sam ga našao i poslao, te je Maraschino dobio “L’embleme international du gout et de la saveur po Institut international de promotion et de presige Geneve”, kazao je Duško koji je umirovljen 1974. godine.
Beninijevi u Zadar dolaze 1964. kada je grad, kako kažu, živio.
– Te godine su bile godine kulturnog procvata u gradu. Pamtimo Glazbene večeri u Sv. Donatu s baroknom glazbom, Čovjek i more i Plavi salon, teatar s brojnim gostovanjima. U to doba su priređivane fantastične izložbe izvanrednih jugoslavenskih slikara, ističe Nevenka Benini. Prisjetila se kako su u njihovo vrijeme djelovali velikani Ivo Bavčević, Pavle Dešpalj i Mario Kotlar, koji su organizirali Glazbene večeri u Sv. Donatu. Bile su, prisjeća se, isprofilirane kako bi to bila barokna glazba. Dolazili su glazbenici iz cijelog svijeta, primjerice Music consort of London. Također, braća Brkan su zaslužna za pokretanje velikog trienala Čovjek i more.
– Od svega toga danas nema ništa. Glazbene večeri nemaju svoj profil, a Zadar nema svoj prostor za izložbu, osim Gradske lože. Danas postoji jedan vakuum. Nema komunikacije grada s građanima, nedjeljom je grad pust, a subotom svi idu u šoping. Onda se živjelo u gradskoj jezgri, ljudi su se okupljali u Gradskoj kavani koje danas nema, prisjećaju se Beninijevi.
Duško i Nevenka Benini došli su u Zadar šezdesetih godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme komunizma. Iako je to bilo vrijeme jednoumlja ističu kako politika nije ometala kulturni život.
Rat donio promjene
– Politika je sve manje utjecala na građanski život. Mi smo došli u Zadar 1964., a odmah četiri godine poslije smo imali izložbu. Sredstva za izložbu su se dobivala vrlo jednostavno. Općenito, ljudi su se manje bavili politikom i pitanjima vezanim uz nju, nego je to danas. Onda se živjelo drugačije, primjerice ako ste željeli ići na kupanje, bio je brod privezan na gornjoj rivi koji bi vas prevezao do Borika ili na Ošljak. Danas ti do Borika treba 45 minuta i još platiš ulaznicu za plažu, ističe Nevenka prisjećajući se kako su građani živjeli bolje i kulturnije. Po njenim riječima, grad danas najmanje diše i u kulturnom i u građanskom smislu. Vjeruje kako je tome doprinio i rat, koji je donio velike promjene. Tako je, kaže, nestala cijela jedna generacija koja je pozavršavala fakultete i živi u Zagrebu ili inozemstvu.
– Nema naše djece, nema mlađih i nisu zainteresirani. U naše vrijeme ni TV nije toliko utjecao koliko danas. Specijalitet Mediterana, dakle ovog našeg podneblja je druženje i izlazak, što je prije bilo obavezno. Danas je izlazak u grad nužda, samo po potrebi, kaže Nevenka.
Upravo u jeku rata Beninijevi su otvorili svoj atelje. Nastao je, kaže Duško, kako bi se ljudi neformalno okupljali. Uz njega za osnivanje ateljea zaslužan je Miljenko Mandžo. Dosad su održane brojne pjesničke večeri, prvenstveno čakavske poezije, gostovali su predavači s raznim temama, brojni glazbenici…
– Za vrijeme rata kod nas je Špralja održao koncert. Došao je iz Toronta kako bi održao koncert, a naišao je na zatvorena vrata teatra, Sv. Donata… Došao je kod nas i održao koncert, slušalo ga je više od 150 ljudi, po prozorima skalama, nisu svi mogli stati u 52 kvadrata.
Želim istaknuti kako nitko nikad nije zaradio ni jednu lipu kod nas. Svi dobrovoljno dolaze, ističe Duško Benini koji je sa svojom suprugom već više od 50 godina prisutan na likovnoj sceni.