Ambasadori Kukljice i hrvatskog turizma u Italiji

Ljubo Martinović nas je primio kao članove svoje obitelji. Jeli smo i pili za istim stolom. Tada smo se zaljubili u Kukljicu, posebno u gostoljubivost njenih mještana. Ovdje su svi dobri, ljubazni prema nama i lijepo nam je. Osjećamo se kao da smo doma. Pa Kukljica i je naša kuća u Hrvatskoj. Kada ujutro šećem ili idem u dućan svi me pozdravljaju dobro jutro, dobar dan, kaže Sergio Pertot iz Sesto San Giovannija kod Milana koji već pedeset godina s obitelji ljetuje u Kukljici na otoku Ugljanu
Najljepše more na svijetu je Jadransko, a najljepše mjesto na njegovoj obali je Kukljica. Mi to možemo reći jer smo obišli puno zemalja i cijelu Jadransku obalu. Kukljica je za nas kuća u Hrvatskoj, kažu Sergio i Licia Pertot, talijanski bračni par iz Sesto San Giovannija kod Milana koji već pedeset godina dolaze u Kukljicu na otoku Ugljanu.
Izbjeglice iz Albanije
Njihova veza s Kukljicom počela je sasvim slučajno davne 1960. godine. Sergio je tada imao dvadeset i šest godina, a Licia dvadeset i dvije. Plovili su brodom zadarskim akvatorijem, i stali blizu Gospe kada ih je uhvatilo veliko nevrijeme. Vjetar im je sve odnio. Sergia nije zahvatila panika nego se uhvatio u koštac s uzavrelim morem i uz pomoć nautičkih karata doveo je brod do kukljiške luke. Bili su cijeli mokri, promrzli od vjetra i nisu znali gdje će sa sobom. U takvom stanju vidio ih je jedan ribar koji ih je odveo u kuću mesara Ljube Martinovića. Zdrava ribarska racionalna logika znala je da strane goste treba odvesti u kuću dobrostojećeg čovjeka gdje će za njih biti i jesti i piti i slobodan krevet. Danas Sergio i Licia zajedno sa svojom djecom i unucima ljetuju u apartmanima njegove kćerke Sonje Jeličić. Sonja kaže kako tada nije bilo turizma, da ih je njen otac primio u jednu sobu i u početku mislio kako se radi o izbjeglicama iz Albanije.
Na put s kanistrom benzina
– Ljubo Martinović nas je primio kao članove svoje obitelji. Jeli smo i pili za istim stolom. Tada smo se zaljubili u Kukljicu, posebno u gostoljubivost njenih mještana. Ovdje su svi dobri, ljubazni prema nama i lijepo nam je. Osjećamo se kao da smo doma. Pa Kukljica i je naša kuća u Hrvatskoj. Kada ujutro šećem ili idem u dućan svi me pozdravljaju dobro jutro, dobar dan, kaže Sergio Pertot i priča priču o prvim putovanjima u Hrvatsku:
– Tada nije bilo asfaltiranih cesta. U Rijeci je bila zadnja benzinska postaja do Starigrada i trebalo je napuniti i kanistar s gorivom i nositi ga sa sobom nastavak puta. Do Zadra je bilo lako doći, ali do Šibenika kada još nije bilo mosta jako teško. Meni se tada više sviđalo nego sada. Nije bilo asfalta, bilo je manje automobila i manje gužve. U mjesto nije bilo ni dućana, samo zadruga. Danas ima puno automobila. Napredak je dobar za Hrvatsku, ali za mene nije, reći će uz simpatičan osmjeh Sergio.
Nakon tog prvog slučajnog ljetovanja u Kukljici ona je postala cilj svake godine. Njih dvoje doveli su prvi gumenjak u mjesto 1963. godine. Kažu kako su se svi čudili što je to, kako može ploviti i ispipavali to čudo. Zajedno s njima dolazili su i njihovi prijatelji, rođaci i obitelj. S njima bi godišnje znalo godišnje doći i do trideset drugih Talijana, njihovih prijatelja i rođaka. Postali su ambasadori kukljiškog i hrvatskog turizma u Italiji. Sada svake godine ljetuju dva mjeseca u Kukljici.
Domaća hrana za dojilje
– Uživali smo u komforu i netaknutoj prirodi. Lovili bi ribu navečer. Znali smo da ako ne ulovimo ništa da nećemo ništa večerati (kaže uz osmjeh), upoznavali se s ljudima, njihovim običajima i kulturom. Prisustvovali smo domaćim feštama. Jedne godine na Gospi od snijega upoznali smo Hrvoja Hitreca.
S njim su u Kukljicu dolazila i njihova djeca. Dok sjede za stolom Sergio i Licia prepričavaju kako je njihova kćerka dobila na težini na kukljiškoj domaćoj hrani. Tada je bila još dojenče.
– Jeli smo pravo domaće meso, a Licia je dojila curicu. Ona je za kratko vrijeme počela dobivati jastučiće na ručicama, nogicama, izgledala je kao maskota za Michelin gume, priča Sergio, a Licia dodaje atroke vitamini.
Danas s njima u Kukljicu dolaze njihova djeca i unuci. Ove godine su snjima došli Luigi i Valentina. Kao što su se njihovi djed i baka zaljubili u Kukljicu prije pedeset godina tako su se i njih dvoje danas.
– Djeca već u svibnju pitaju kada ćemo u Hrvatsku u Kukljicu. Njih dvoje su već bili ovdje sa svojim roditeljima, vratili su se u Italiju, tamo bili dvanaest dana i odmah došli nazad, kaže Sergio.
U Kukljicu će doći i sljedeće godine i nama svima još jednom potvrditi kako se naš turizam razvijao na gostoljubivošću lokalnih ljudi koji su uvijek dali sve od sebe da se naši gosti osjećaju kao kod kuće.
 

Rakija umjesto vode u Starigradu

Na jednom putovanju iz Italije prema Zadru u Starigradu ih je zatekla noć. Pokucali su na vrata jednom čovjeku i zamoli za prenočište.
– Čovjek nas je primio bez problema. Zamolili smo za čašu vode. Međutim vode nije bilo. Bunar pored kuće bio je prazan. Naš ljubazni domaćin natočio nam je čašu rakije. Popili smo je prije kreveta i bez problema spavali do jutra, sjeća se s nostalgijom Sergio svojih prvih turističkih putovanja sa suprugom Liciom