Ako filmaši hoće doći na more, najbolje im je doći u Zadar

Već 20 godina govorim kako bi u Hrvatskoj trebalo uvesti ukidanje PDV-a na film. To je nešto što priječi put dolasku stranih filmaša ovdje, ali i samom razvoju filmske industrije
Današnji mladi ne znaju što rade i treba ih educirati. Ne znaju što su bili ustaše, da su hodali okolo s noževima i klali. Nikad se ne smije zaboraviti što je bilo, ali treba oprostiti. Treba naći načina da se prijeđe preko svega toga. Mladi kad dolaze na Thompsonove koncerte nemaju pojma što znače ustaške kape koje nose
Branko Lustig jedan je od gostiju prvog zadarskog filmskog festivala, Film Forum festivala. Proslavljeni oskarovac u Zadru boravi sa svojom suprugom Mirjanom i kćeri Sarom, a pažljivo gleda filmove na festivalu. Oduševljen je Zadrom, a primjećuje kako je trenutačno u zraku puno komaraca.
– Možda se sele od festivala do festivala, kazat će Branko.
Gospodine Lustig, u vrijeme dok ste Vi još djelovali u Hrvatskoj Jadran Film je bilo jedno od najznačajnijih filmskih poduzeća u ovom dijelu Europe, zaslužno za takve koprodukcije kao što su Vjetrovi rata i Rat i sjećanja na kojima ste radili s Danom Curtisom kao producent. Danas je situacija znatno drugačija. Velike filmske kompanije zaobilaze Hrvatsku u velikom luku dok zemlje u našem susjedstvu koje početkom osamdesetih nisu imale ni približno takvu logistiku kakva je bila u Hrvatskoj osamdesetih ubiru sve vrhnje. Što napraviti kako bi se situacija popravila?
– Već 20 godina govorim kako bi u Hrvatskoj trebalo uvesti ukidanje PDV-a na film. To je nešto što priječi put dolasku stranih filmaša ovdje, ali i samom razvoju filmske industrije. Primjerice, kad bi netko došao ovdje snimati film od 100 milijuna dolara, ili bar od deset, pa kad bi se ovdje ostavio jedan dobar dio novaca svi bi imali koristi od toga, a filmašima bi se vraćao novac. Taj prijedlog sam ja iznio Tuđmanu, Mateši i Škegri, ali nije bilo ništa od toga.
Jeste li u posljednje vrijeme razgovarali o tome s nekim od ljudi iz vlasti?
– Ne, jer me nitko nije ni pitao, a ja se ne želim nametati. Jednom prilikom sam razgovarao sa Sanaderom, ali se ništa nije pomaklo.
Gledajte, film je jedna specifična vrsta kulture, koja ima neko drugo mjesto u proizvodnji. U međuvremenu mi ulazimo u Europsku uniju i treba iskoristiti sve fondove. Sve zemlje koje su prije nas ušle u EU imaju zakon o ukidanju PDV-a na film. Ako netko iz Njemačke odluči snimati film na moru, naravno da će prije otići u Italiju, nego kod nas. Pa more je u Anconi jednako plavo kao i ovdje. Ako bi Hrvatska htjela nešto napraviti u tom smislu, prvo što bi trebala učiniti je donijeti zakon koji bi privukao filmaše da snimaju ovdje, a ne u konkurentskim zemljama, kao što su Malta, Italija, Francuska i Grčka. Svaki stranac koji bi došao ovdje snimati bi nešto ostavio, a sa sobom ponio tih 23 posto poreza koji bi mu se vratio.
Festival od ogromnog značaja za Zadar
Što publika može očekivati od Film Forum festivala? Što mislite o ovom festivalu?
– Kao što sam već kazao, kad uđemo u EU, treba iskorištavati fondove. Ali tu je jaka konkurencija i ako se nešto ne promijeni nećemo moći ništa iskoristiti. U Bugarskoj ima jedan studio, zove se Bojana, u Mađarskoj ima studio, u Ukrajini, Rusiji… Ako filmaši hoće doći na more, najbolje im je doći ovdje, jer im se sve pruža. A sve bi se moglo napraviti kad bi bilo instrumenata. Danas nitko ne može napraviti sam film, radi se petnaest koprodukcija. Kad donesemo zakon o filmu, moći ćemo raditi cijeli servis usluga. S druge strane, naši producenti bi mogli ići u koprodukciju.
Danas u Zadru imate predstavnika iz Barcelone, Austrije, Njemačke, Mađarske, Bugarske… Treba s njima sklopiti ugovore kako bi ovdje došli snimati filmove. To da je Sergej tu, da je došao ovdje s festivalom i sve ovo što se događa je velika stvar za Zadar. Mislim da je dobra stvar što su ljudi iz vlasti odlučili poduprijeti ovaj festival. Zadar ima strašne predispozicije, ovdje bi se mogao snimati film prije nego bilo gdje drugdje u Hrvatskoj.
Prije 23 godine, 1987. godine ste otišli živjeti u SAD. Što se promijenilo? Koliko je filmsku industriju pogodila recesija u kojoj se trenutačno nalazi SAD i cijeli svijet?
– Došla je kriza, svugdje. Cijeli svijet, pa tako i Amerika je prešao na “low budget” filmove. Posao su preuzeli nezavisni producenti, rade se scenariji od 25 do 30 milijuna dolara, više nema megafilmova. Osim toga, ima puno više koprodukcija. Više nema ni super zvijezda. Danas imate jako puno TV serija, dosta poznatih glumaca igra u TV serijama. Puno ozbiljnih producenata se počelo baviti TV serijama. Čak je i sam Spielberg sa svojom producentskom kućom počeo dosta raditi na TV serijama.
Mlade ljude treba educirati
Suradnja sa Stevenom Speilbergom na Schindlerovoj listi otvorila Vam je sva vrata Hollywooda. Kako je došlo do suradnje s njim?
– Jednostavno. Oni su tražili jednog producenta koji je proživio holokaust. Nakon razgovora koji je trajao sat i pol, a trebao je trajati pet minuta počela je naša suradnja. Još i dan danas sam povezan s njim. Kažem, posebno nas je vezala tema holokausta, na čemu ja intenzivno radim sa svojim festivalom u Zagrebu. Držim predavanja u Zagrebu, Osijeku… Ono što ja radim je jedna dodatna vrijednost. Mislim da nikad nije previše da ljudi znaju o holokaustu, upravo kako se to nikad ne bi ponovno dogodilo ljudi moraju znati.
Kad ste morali otići imali ste sedam godina. Kako su u vašem okruženju onda gledali na činjenicu da ste Židov, a kakvo je danas okruženje?
– U ono vrijeme nisam osjećao razliku, imao sam sedam godina. U osnovnoj školi nije bio naglašen antisemitizam. I danas u Zagrebu, ja nikad nisam osjećao razliku jer sam Židov. Imam dobre odnose sa svima.
Problem je što današnji mladi ne znaju što rade i treba ih educirati. Oni ne znaju što su bili ustaše, da su hodali okolo s noževima i klali. Nikad se ne smije zaboraviti što je bilo, ali treba oprostiti. Treba naći načina da se prijeđe preko svega toga. Mladi kad dolaze na Thompsonove koncerte nemaju pojma što znače ustaške kape koje nose.
Vratimo se na film i Vaša postignuća. Dobili ste Oscar za svoj rad na Schindlerovoj listi i Gladijatoru. Kakav je to osjećaj?
– Zgodno je onih pet minuta kad ga dobijete, ona euforija. Kad se sljedeće jutro probudiš tražiš mjesto gdje ćeš ga staviti, a onda se spremačica brine o tome da ga uredno čisti, ali mora paziti da puno ne grebe, jer bi se mogla skinuti pozlata.
Radili ste s najvećim filmskim zvijezdama – Robertom Mitchumom, Stevenom Spielbergom, Meryl Streep, Jane Seymour, Nicole Kidman, Sharon Stone, Russellom Croweom… Kakve su velike zvijezde privatno, a kakve javno? S kim Vam je bilo najugodnije raditi.
– To su obični ljudi, ali su izvučeni na pijedestal. Oni rade svoj posao, ali su izvučeni u prvi plan. Njihov publicitet, sve ovisi o tome. No, ima razlika među njima. Nekima je slava udarila pa hodaju na četiri noge. Neki si kupe auto u kojem se žele voziti, a neki bi se vozili u četiri auta odjednom. Jako sam dobar prijatelj sa svima, osim s Cloonyem.
Kakve filmove volite pogledati za svoju dušu, odnosno koji su Vam filmovi prirasli srcu?
– “Zameo ih vjetar”, “Spartak”, “Casablanca” i “Kozara”.

Branko Lustig o 3D tehnici

Avatar Jamesa Camerona koji je prije nekoliko mjeseci poharao sva svjetska kina već danas mnogi filmski kritičari stavljaju među prijelomne filmove u povijesti filmske industrije. Možemo li govoriti o 3D revoluciji?
– 3D nema uspjeha. Mislim da uopće ne možemo govoriti o 3D revoluciji. Mislim da će doći vrijeme kada će se skinuti naočale i doma normalno gledati filmove. Kad se pojavio ton, svi su bili u čudu, kad gle sad se sve normalno gleda.