Akademija uspješnih

Otišao Boško, otišao Fadil, napustio nas Pete Postelwhite, ljudi ‘putuju’. Al’ ne trebamo žaliti, ljudi su imali svoje živote, svoje karijere. Štoviše, čini se kako je ionako previše jada i tuge u zemlji, a ako želimo biti uspješna turistička destinacija treba nam više osmijeha na licima ljudi, više smijeha. Pa da se možemo reklamirati kao ‘Hrvatska – zemlja nasmijanih ljudi!’. To je ono što gosti žele, osmijeh na licu carinika, policajca na cesti, prodavača u trgovini, ugostitelja, konobara… njemu je dosta brige i kod kuće, hoće na dva tjedna pobjeći od problema, i naprosto uživati u suncu, moru i zabavi, a za to im moramo pružiti i osmijeh.
A mi baš nismo nacija od smijeha, to je opće poznata činjenica. Evo, primjerice, uzmite naše filmske komedije i usporedite ih s onima naših susjeda. Sigurno znate za filmove na htv-u, koji idu jednom tjedno pod tom istom egidom – flmovi naših susjeda. Tu često znade biti emitirano i komedija kao filmskog žanra koji našim susjedima posebno leži. Valjda su oni takva nacija, po prirodi bezbrižniji, i bolje se znaju zabaviti. Kako god, naše se dobre komedije mogu nabrojati na prste jedne ruke, poput filmova Vinka Brešana, primjerice. Doduše, dobra je stvar što u njima barem nema Ljubiše Samardžića (znate sigurno za onaj stari vic: u kojem yu filmu Ljubiša nije glumio? Ne postoji! – sic!!) Ali zato imate Ivu Gregurevića. No, kako god bilo, mi smo definitivno za “ozbiljnije” filmove. A tu spada i opus Krste Papića. I mada je snimio odlične dokumentarce poput “Kad te moja čakija ubode”, “Specijalni vlakovi” ili “Mala seoska priredba”, te igrane kao “Lisice” i “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, ili “Život sa stricem”, snimio je on i “Izbavitelja”, davne 1976., kada je to bilo barem hrabar pokušaj da se uđe u neki drugačiji, još dotad neiskorišten žanr u hrvatskome filmu, a nastavak je uslijedio 2003., kada je snimljena i ovih dana na našem tv-u prikazana “Infekcija” (točnije, na max-tv sam na kanalu yu classic odgledao taj film).
E, sad, zašto spominjem Papića i infekciju? Pa baš zbog onoga sa čime sam otvorio ovu kolumnu – smijeha. Smiješno je bilo gledati film koji bi trebao biti film katastrofe u kombinaciji sa žanrom horrora. A glumci? Znate onaj osjećaj kad vam je nekako neugodno dok gledate druge kako glume nešto u čemu im ni samima nije nimalo ugodno. U stupidnim ulogama, sa stupidnim dijalozima. Jest, znam da glumci, pa i filmski (oni pogotovo, jer je manje uloga na tržištu nego što se nudi na tv-u i u kazalištu), moraju od nečega živjeti, ali bože sveti, ovo je bilo toliko loše, toliko neuvjerljivo, da se samo mogu upitati – Krsto, što je tebi ovo trebalo? No, što je tu je, bit će da čovjek nije bio za komedije.
Kažu da je puno teže snimiti dobru komediju ne go li kakvu tragediju. Koja, doduše, isto ima svoje zamke jer lako može upast u patetiku, ono kao Amlete, sine, ili nemoje ma jebat crni Edipe itd, ali ima ih i komedija, jer nema goreg nego li lošeg vica. Koji je toliko glup da se nitko ne smije. Sjetite se kako vam je neugodno bilo kad bi netko u društvu pričao neki kao vic, a on smrtno dosadan, i svi se kao nešto smijulje, pogledavaju, a najradije bi u zemlju propali. A onaj što ga ispriča pogotovo. Pa se pokušava vaditi dodatno pojašnjavajući vic, a time ispada još jadniji, otužniji, riječju – gluplji. Jest, nije lako ljudima ugoditi. A Nova tv se dosjetila pa smislila rubriku “Hrvatska kakvu želimo”. I u njoj emitiraju parminutne priloge o mladim i uspješnim ljudima. Što je odlično, za svaku pohvalu. Nek se zna da imamo mladih ljudi koji su odlični i kao kompjutoraši, matematičari, glumci, pjesnici, dizajneri, fotografi, a ne i uvijek samo kao sportaši. Pa nisu nam svima ćaća i mater Superman i Cat Woman.
Samo što taj prilog bog zna što ne znači tim mladim i talentiranim ljudima, osim što će za jotu biti poznatiji bližoj javnosti, a široj baš i ne. No, nije važno, jer ovdje nije riječ o slavi, riječ je o tome da tim ljudima, kad su već tako uspješni i talentirani i onakvi kakve svi želimo vidjeti kao mlade ljude koji su budućnost naše zemlje, ajmo im onda i konkretno pomoć.
Recimo, osnovati nekakvu Akademiju uspješnih. Što će reći da država, pa i lokalna zajednica, od Grada do Županija, svaka na svojem teritoriju prepozna i popiše i te najuspješnije i najtalentiranije ter im složi nekakvu stipendiju, nekakvu novčanu pomoć, makar znam da postoji već stipendiranje mladih, ali uglavnom onih koji su lošijeg materijalnog statusa. Hajdemo jednom odmah u startu nagraditi i one bogomdane, talentirane, pa neka budu još bolji, zašto ne i najbolji?! Kao mala država s malim brojem stanovništva već smo često bili pravi kuriozitet, a i dan danas imamo jednog Kostelića, primjerice, koji je trenutačno bolji i od skijaša u onim zemljama koje skijaša imaju koliko mi ukupno stanovnika! I da sad ne nabrajam, od Marina Držića i Ruđera Boškovića naovamo, sve naše genijalce u zemlji i, što je ovdje još važnije, u inozemstvu, do Pogorelića, Jergovića ili naše Janice i Gorana Zeca Ivaniševića itd. Talenata uvijek ima, ali im valja omogućiti više smijeha i manje svakodnevnih briga, da bi došli do svjetskih uspjeha i rezultata. A brige, jad i čemer, recesiju i nezaposlenost ostavit ćemo nama, ne tako talentiranima, nama prosječnima, i tzv, malim ljudima. Kako bi ovo bila i zemlja velikih ljudi…