A sad – standard!

I eto, sad smo unutra. Lijep osjećaj ostvarenog cilja. I što sad, imamo li još ciljeva? Ulazimo u EU u vrijeme najveće gospodarske krize, u biti lovimo slamku spasa da ne potonemo još dublje, jer sami ne možemo i ne znamo.
Nema euforije kao za referendum o osamostaljenju 1991. godine. Ni kao nakon Oluje, ili prije pola godine nakon oslobađajuće presude za Gotovinu i Markača. Veselje je nekako suzdržano i više se raduju političke elite. Slave što su ostvarili svoj domaći rad, a običan puk je u iščekivanju što li će sad biti. Mediji često šire paniku kao ovo sad s fiskalizacijom na pijaci, neki to izjednačavaju s ulaskom u EU. Pri tom nitko ne govori koliko je na toj pijaci pravih proizvođača, a koliko preprodavača koji pomidore i papriku kupuju u trgovinskim centrima pa ih onda uvaljuju naivnim kupcima. Svaka čast pravim proizvođačima, ali i državi koja konačno želi uvesti reda na mnoga područja. Koliko to ima smisla možemo se prisjetiti halabuke oko fiskalnih blagajni za kafiće – sada svi rade, a država dobiva najmanje za četvrtinu više novca.
Je li, dakle, ulazak u EU nekakav konačni cilj, ostvarenje svih snova ravno ulasku u raj? Jasno da nije. EU je samo sredstvo da bi se ostvario boljitak. Kao što je gradnja autocesta bila sredstvo za razvoj turizma i pokretač ostalog razvoja, tako je i ulazak u EU samo još jedan korak prema glavnom cilju – poboljšanju svih standarda. Od standarda svakodnevnog života do demokratskih standarda.
 Dokazano je da u EU za to postoje bolje pretpostavke nego izvan, da su sve članice EU napredovale, postale ideal za one koje su izvan Unije. Znat ćemo da nam je dobro kad za, recimo, pet-šest godina oko Nove godine čujemo vijesti da na skijanje upravo odlazi 15 posto stanovništva Hrvatske, koliko ljeti dolazi iz Slovenije ili Češke na Jadran.
No, da bismo do toga došli trebamo imati lokomotive koje će vući naš razvoj. Eto baš smo zato malo manje veseli nego što bismo objektivno trebali biti jer mi više nemamo puno takvih koji vuku naprijed. U Zadru nam je Tankerska u velikoj krizi, industrija je nestala, a poljoprivreda i ribarstvo su veliki potencijal, ali još nedovoljno razvijeni da ponude puno pravih proizvoda, a turizam je još uvijek samo sezonski.
 Veliki je propust što se u protekle četiri godine nije ništa bitnoga napravilo za zonu Crno koja je trebala biti ta naša lokomotiva razvoja. A to je trebala učiniti lokalna vlast, jer država gradi luku Gaženicu. Da je zona Crno sad u fazi u kojoj je Gaženica, a mogla je biti da se na vrijeme platilo onih 2,7 milijuna kuna Hrvatskim šumama, lakše bi se našao neki veliki ulagač s pravim projektom. Ovako smo na početku, s nadom da će se osim Sveučilišnog kampusa isprofilirati još neki veliki razvojni projekt.