Priča o istarskom identitetu pretočena u pjenušavu čašu

Svi koji me poznaju, znaju i to da nisam sklona bezrezervnom oduševljenju klasičnom metodom pjenušavih vina iz toplijih krajeva. Volim kad me vino osvježi poput ljetnog povjetarca s Alpa, kad u sebi nosi onu britkost, preciznost i živahnu svježinu koju samo grožđe hladnijih regija može dati. U mojoj vinskoj filozofiji (ali i ostalih vinskih stručnjaka), svježina u pjenušcima je neophodna.

Pjenušava revolucija

Dapače, uvjerenja sam kako samo hladne klime mogu ponuditi onu pravu svježinu u vinima, produžiti sazrijevanje grožđa, a isto tako sam uvjerena u nadmoć sorti hladnih klima za takav stil proizvodnje, kao i u važnost tla koja se u tim regijama nalaze – poput krede – koja daju najbolje rezultate u proizvodnji pjenušavih vina. I zato, kad govorimo o pjenušcima, refleksno pomislim na Champagne, Englesku i slično. A onda – izroni Istra. Da, Istra!

I dok smo još do jučer, kad je riječ o pjenušcima iz Hrvatske, gotovo refleksno upirali prstom isključivo prema Plešivici, u zadnjih pet godina nešto se fundamentalno promijenilo. Tehnologija je prodisala, znanje se prelilo iz akademskih dvorana u vinske podrume, a ambicija više nije nešto čega se trebaš bojati, već nešto na što se s ponosom nasloniš. I tako su neki vinari u Istri podigli – pjenušavu revoluciju.

No, jedna vinarija bila je tu davno prije svih. Kad pjenušci nisu bili trend, kad se o klasičnoj metodi pričalo isključivo u kontekstu »tamo negdje vani«, kad Istra još nije vjerovala da može – obitelj Peršurić je vjerovala.

Nova snaga

Smještena u malenom istarskom selu Peršurići, pokraj Višnjana, vinarija Peršurić, pod imenom brenda Misal, nije samo vinska adresa – to je priča o viziji, hrabrosti i znanstvenom inatu. Sve je krenulo s dr. sc. Đordanom Peršurićem, čovjekom koji nije samo volio vino, već ga je i proučavao. U osvit 1990-ih godina, u vremenu kada su domaći vinari još tražili identitet, on je već proizvodio pjenušce klasičnom metodom. U početku kao hobi, u istraživačkom duhu, no s jasnim ciljem – dokazati da Istra može.

Istra je, rekao je, idealna ne unatoč, nego upravo zbog svoje specifične svježe klime unutrašnje Istre, ali i tla. Kombinacija autohtonih i internacionalnih sorti također pomaže u viziji stvaranja tih divnih mjehurića. No, ono što Misal danas čini još zanimljivijim jest činjenica da se obiteljska priča nastavila – i to s dvostrukim ženskim potpisom. Nakon Đordanove smrti, vinariju preuzimaju njegove kćeri Katarina i Ana, koje su svojim znanjem, elegancijom i strašću donijele novu snagu brendu. One nisu samo nastavile očev put – one su ga pretvorile u vinarsku filozofiju, upravo tako odajući najveće priznanje svom ocu, pioniru pjenušavih vina Hrvatske.

Istarska vizitka

U vinariji Misal sve je posvećeno pjenušcima – nema mirnih vina, nema skretanja. Samo mjehurići! Samo klasična metoda! Samo – perfekcija! Automatizirana proizvodnja omogućuje preciznost, ali srce svega ipak je ljudska ruka – i oko za detalje.

U portfelju je danas dvanaest etiketa – različitih razina sladora. Tu su elegantni Misal Prestige pa profinjeni Misal Blanc de Blancs, bez ekspedicijskog likera. Kultni Misal Rosé, proizveden krajem 20. stoljeća, bio je prvi hrvatski ružičasti pjenušac. Misal Istra je pak izrađen od malvazije iz tri različite berbe i odležavan na kvascima čak 10 godina, a priča je o istarskom identitetu pretočenom u pjenušavu čašu.

No, možda je najljepši dio te priče onaj koji se ne može izmjeriti – onaj koji se osjeti u svakom gutljaju. Misal nije samo vinarija. To je obiteljski projekt, znanstveni izazov, estetski izraz i istarska vizitka u pjenušavoj boci. Katarina i Ana čuvaju u tajnosti, poput najvećih šampanjskih kuća, recept za ekspedicijski liker, organiziraju edukacije za mlade, osvajaju nagrade diljem Hrvatske i svijeta – i sve to s osmijehom, ali i s čvrstim stavom: da Istra može!

Misal, Blanc de Blancs, Brut Nature, 2019.

Postoje vina koja govore šaptom i osvajaju poput stare ljubavne pjesme. Misalov Blanc de Blancs iz berbe 2019. upravo je to. Ovaj blanc de blancs s dugim odležavanjem na kvascima, u Brut Nature maniri, bez ostatka šećera ima isti onaj nepokolebljivi karakter koji vas tjera da zastanete nakon svakog gutljaja i promislite: »Čekaj… što je to upravo prošlo kroz moje nepce?«

Boja? Nježno zlatna, poput jutarnje svjetlosti na kamenom zidu kuće u Višnjanu. Mjehurići su fini, elegantni, sitni i perzistentni, plešu valcer na nepcu.

Na nosu – citrusi i zelena jabuka, da, ali i nešto dublje. Ona tipična i željena nota brioša, taj topli šapat pekare u rano jutro. Tu su i mirisno bijelo cvijeće i sol.

Na nepcu? Suho, ozbiljno, kristalno precizno. Svježina limuna, sočnost kruške, diskretna nota kvasaca koji daju teksturu, ali ne i težinu. Završetak je dug i mineralan. Balans arome, alkohola i svježine na nepcu je idealan.

KušaIa sam ovo vino uz jedan nepretenciozni ručak, te bih to iskustvo voljela ponoviti, no ovaj put pila bih ga sa svježim kamenicama koje su upravo otvorene uz obalu mora, il pak uz friško spravljeni sashimi koji još miriše na ocean, jer neka vina nisu stvorena da budu tek popraćena jelom – ona traže trenutke, tišinu i društvo koje zna slušati kad vino govori.