Što bi bilo da se u Zadru sruši stablo? 'Zelenilo u gradu nije povratak na rodno selo!'

U večernjim vijestima javljaju kako se u Zagrebu, na Savskoj cesti, srušilo stablo. To se događa jer i stabla, kao i ljudi, stare i sasvim je moguće da poneko posrne pod teretom godina. Doduše, postoje i službe koje prate stanje stabala i ako primijete da se neka ne drže baš najbolje, onda bi to stablo trebalo ukloniti i na njegovo mjesto trenutno zasaditi novo koje će se prihvatiti, davati nam neophodni kisik, raditi nam ugodni hlad preko vrućih ljeta i da sada ne nabrajam koja je sve korist od zelenila. Da, tako se to radi u kulturnim gradovima. Ali, kako bi to izgledalo da se u Zadru sruši stablo? Odmah bi se na stražnje noge podigli oni koji nikako ne shvaćaju da zelenilo u gradu nije povratak na rodno selo, da priroda ima svoje tokove i zakonitosti, da čisti beton nije ono što nam treba… Vjerojatno bi se odmah išlo na to da se posiječe cijeli drvored i na njegovo mjesto napravi štekat za vlasnika kafića, parkirno mjesto za polovnog BMW-a, ili neka druga slična i korisna investicija.

A možda bi se ipak išlo zasaditi novo zelenilo kao na primjer (po ko zna koji put to navodim kao primjer, ali što ću kada je to tako očito i indikativno) onaj divni drvored uz bedeme u Jazinama koji ni nakon 20 godina ničemu ne služi osim kao upozorenje, a koji nam preko ljeta pruža neophodni hlad samo ako staneš ispod najrazvijenijeg stabla s velikim kišobranom u ruci, jer stablo treba i znati zasaditi. Odabrati vrstu (neku koja će se i primiti), osigurati dovod vode, a ne je okovati betonom i da sada ne nabrajam što sve ne, a što bi trebao biti posao nekog stručnjaka kakav ja nisam, ali imam nešto malo zdrave pameti, rasuđivanja i poštenja. Toliko o tome, a vi sada odite na Jubito i tamo pogledajte spot zadarskog kantautora Emila Šprljana koji se zove »Posijecimo stabla«. Nešto se može i naučiti kada pametan čovjek govori.

RELJA BAŠIĆ I IVICA VIDOVIĆ KAO ZAGREBAČKI FAKINI

Lijepo je što nam često emitiraju stare domaće filmove pa smo tako mogli gledati i »Kužiš stari moj« po knjizi Majdakovoj, film koji izvanredno prikazuje polusvijet grada Zagreba ranih sedamdesetih. Sve je tu super i priča i režija, a i gluma. Svi glume odlično (osobito Zdenka Heršak) osim dva najpoznatija i inače najbolja glumca. Ivica Vidović uistinu fantastično glumi sve uloge osim uloga ovakvih tipova i to što govori »kužiš« i »kaj« nije dovoljno da bi bio uvjerljiv, a još kada znamo da je on tu kao neki boksač, ispada još neuvjerljivije. Relja Bašić je dušu dao za uloge intelektualaca, političara, privrednika i finoga gospodina, ali kada glumi sitnog švercera-propalicu… Jednostavno ne ide pa ne ide. Ne pomaže ni neuredna brada ni ofucano odijelo. Zato je tu izvrsni Mile Rupčić, student – karataš koji, kada mu dođu gosti, ne zna hoće li im na gramofonu pusti nove Stonese ili Ten years After. Možete li zamisliti da su u to doba u Zagrebu slušali takvu muziku. Zna se što bi danas slušali, kako ovi iz polusvijeta, tako (na žalost) i neki studenti. Mili Bože, u što se ovo pretvorilo.

HOROR KOJI JE SAMO SMIJEŠAN

Ne znam jeste li primijetili, ali svako malo se na našim televizijama emitira američki (dabome, tko će drugi snimati ovakve filmove nego Amerikani) horor »Teksaški masakr motornom pilom«, film kojem je dosta čuti naslov i nema ga potrebe dalje uopće ni gledati, jer vam je ionako sve jasno. Uvijek grupa mladih završi u nekoj pripiz…, pa se izgube, pa nađu neku napuštenu kuću, pa naravno uđu u nju, što normalan čovjek nikada ne bi napravio, a onda naravno slijedi strka, zbrka, koljačina i vriska. Ja sam ovoga petka pisao nešto mudro, a u drugoj sobi je bio upaljen televizor s kojeg su dopirali vrlo zanimljivi zvuci. Prvih pola sata je bio nekakav razgovor, a nakon toga ide sat vremena strastvene vriske, tek povremeno prekidane zvukom motorne pile. U stvari, to zvuči kao da se neka djevojka okladila da će vrištati sat vremena bez prestanka, a to radi šećući kroz šumu u kojoj svoj posao vrijedno obavlja skupina drvosječa. Toliko je force izgubila na vrištanje da bi joj bilo pametnije da je tu energiju korisnije upotrebila. Naime, s toliko daha i snage mogla je otrčati iz Teksasa do Aljaske i tako bi se spasila. Šteta!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.