Narodnjaci u Zadru i Hrvatskoj. Pa čemu čuđenje? Ovo je njihov svijet

Moram priznati da sam u ovih proteklih 20 godina pisanja rijetko imao toliko reakcija na neke tekstove kao što je to bio slučaj s tekstovima o (ustvari protiv) narodnjacima, cajkama ili kako ih već nazivamo. Da se ne lažemo. Ne podnosim narodnjake, a pogotovo ono što ide uz njih. Nasilje, primitivizam, isključivost i da sada ne nabrajam što sve ne. Parafrazirati ću sam sebe. Promijenit ću mišljenje i ispričati se ljubiteljima takve pojave (ne mogu napisati muzike) onda kada pijani i razulareni posjetioci koncerta Arsena Dedića, Gibonnija, Olivera, Parnog Valjka ili Bajage počnu praviti incidente nakon njihovih nastupa, a to se nikada neće dogoditi i ja ću biti uvijek u pravu, a neće se dogoditi jer je to sasvim drukčija vrsta ljudi. To nisu primitivni Balkanci već pristojni ljudi, a to je glavna razlika i to je sukob dvaju svjetova.

PJEVAČICA A.P. PUNI ARENE PO HRVATSKOJ

Dva su događaja koji se spominju u medijima vezanih za ovo što pišem. Prvi je fenomen rasprodanih koncerata izvjesne A.P. (ne nije premijer A.P. već neka pevaljka iz susjedne nam države), a koja je oborila sve rekorde prodaje u jednoj zemlji koju je njezin prvi predsjednik (F.T.) zamislio kao nekakvo predziđe kulture, mitteleuropu ili tako nekako, a ispalo je svakako i nikako.

Pošto sam se već jednom prevario u mišljenju kada je u Zadru gostovao Sergej Ćetković za kojega ja nikada nisam čuo pa sam mislio da je on jedan iz te ergele, a ispostavilo se da je to sasvim pristojan šlager pjevač na tragu Čolića i sličnih, a što je sasvim prihvatljivo, čak i vrlo kvalitetno, odlučio sam poslušati jedan megahit te djevojke za koju znam samo da joj je Brena svekrva. Pjesma se zove vrlo poetično i obećavajuće »Dam, dam, dam« i ima nekih 45 milijuna (45!?) pregleda i već na prvi stih mi je sve bilo jasno.

Stisnuto grlo s naglašenim vibratom, kvazi intrigantni stihovi (»tebi je logično, a meni toksično«) i sve nas to vodi u neku narodnjačkiju verziju Rozge. »Zvuk tišine« pak ima »samo« 35 milijuna gledanja i mislio sam da je prepjev »Sound of silence« od »Sime i Gare«, (ali nije). To je nešto pristojnija pjesma, ali već na prijelazu u refren krene to stisnuto grlo, vibrato i to je to. To je jedan umiveniji narodnjak ne vulgaran, ali ne ni artistički vrijedan. Osobno nemam ništa protiv divojke, ali mi zbilja nije jasno što ti milijuni slušatelja vide u tome. Jasno je samo jedno. Mi smo se godinama (još u bivšoj državi) zavaravali da smo neka zemlja rocka i novog vala, ali je stvarnost bila sasvim drukčija. Narodnjaci su se najviše prodavali, a sada je ta vrsta muzike mutirala u nešto toksično, a vuče za sobom sve društvene nuspojave i to je to. To je pokazatelj gdje smo i kako nam je.

NOGOMETAŠI SLAVE UZ PRIGODNU PJESMU

U javnosti je odjeknula velika i važna pobjeda nogometaša Zadra nad favoriziranom ekipom Omiša nakon čega su zasjeli na čelo tablice… Pardon, mali dodatak – nakon čega su zasjeli na čelo tablice treće nogometne lige… Ustvari… treće nogometne lige – Jug. U proslavi te važne pobjede ljudi su se malo opustili i sada im to neki čistunci zamjeraju. Meni to nije jasno. Što ima loše u tome što su se mladi ljudi, sportaši i veseljaci proveselili uz pjevača koji se zove Milojko i pjeva umjetnički vrijedne pjesme kao npr. – »udara u glavu ko šampanjac, njeno malo glatko, crno koleno…« Meni takve pesme… uf, pardon, pjesme uopće nisu nepoznate jer ih često čujem po ovom starom hrvatskom gradu kako trešte iz polovnih BMW-a koje voze simpatični mladi ljudi prijaznog izgleda koji su okačili i krunicu o retrovizor i sve je to normalno i mi se nemamo što čuditi. Ja bih čak mladim ljubiteljima Milojkovim preporučio i jedan njegov evergrin pesmu (uf, opet ja grešim), pIjesmu »Plava ciganka« u kojoj autor lamentira o nestanku autohtonih vrijednosti kada je jedna ciganka kosu obojila u plavo i tako iznevjerila tradiciju i prirodnu ljepotu.

A sada ozbiljno. Nije mi jasno čemu iščuđavanje. To je tako i gotovo. Moramo se s time pomiriti jer snage za borbu nemamo ni za ozbiljnije stvari i to je gotovo. Moja je plaća inače nešto ispod hrvatskog prosjeka (sve s dugim stažom i »vakultetom«), a ovi dižu milijune eura i ja im mogu samo zavidjeti i priznati da ovo nije svijet za ovakve nego za onakve i da se ozbiljno brinem za budućnost svoje djece ako ostanu ovdje, a ako i pobjegnu primitivizam će ih prije ili kasnije stići, a kome nije jasno neka pogleda genijalni film »Idiocracy« iz 2006.g. Tamo je sve predviđeno.

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.