Ne mogu kupiti kruh, ali se zato mogu kladiti i piti pivo

Gledam na televiziji kako se u dežurnim trgovinama nedjeljom stvaraju gužve jerbo je konačno odlučeno da radni i kršćanski narod može nedjeljom odmarati. To je sve lijepo i to me nekako vraća u ona teška i čemerna socijalistička vremena kada je »Dalma« ispod moga prozora nedjeljom radila samo do deset da kupiš kruh i mlijeko (u to doba kruh nije bio napravljen od stiropora i pijeska), a poslije – što si kupio, kupio si. Sve zatvoreno. Ljudi doduše onda nisu išli na misu jer se, kako neki kažu, nije smjelo (zanimljivo je kako sam ja ta vremena preživio odlazeći svake nedjelje u crkvu, ali to je već druga priča), ali da je sve bilo zatvoreno – bilo je. I sada, nakon pustih godina natezanja, imamo zakon po kojem nedjelja mora biti neradna. Meni je to malo nezgodno jer cijeli tjedan naporno radim pa mi vikend ostaje za kupovanje i čišćenje, ali lojalni sam građanin i poštujem red i zakon pa se i ne mislim nedjeljom gurati u dežurnom dućanu. Ali, away!!! Što to moje oči vide!? U prizemlju velike zgrade, u nizu lokala sve je zamračeno, samo jedan izlog svijetli poput svjetionika, poput luke spasa za brod u oluji… Koja je to firma koja može i nedjeljom raditi, što to oni nude da smiju biti iznimka, bez čega to građani ne mogu niti nedjeljom…? Naravno, kladionica. Kladionica je iznimka i vi možete nedjeljom i bez kruha i bez mlijeka i bez hrane, ali bez klađenja se ne može i gotovo! Doduše, tu su i kafići koji su obično blizu već spomenutih ustanova, ali što ćeš kada je čovjek žedan. Bez mlijeka i bez kruha se može, ali bez alkohola ne. S obzirom na to da se nitko od ovih koji su tražili neradnu nedjelju ne buni, to znači da klađenje i pijenje spadaju u obiteljske vrijednosti koje su dozvoljene. Lijepo i boguugodno.

P.S. mala napomena – Prije sam napisao kako si u »ona teška i čemerna vremena« prije 40-tak godina samo do deset sati nedjeljom mogao kupovati kruh mlijeko i jogurt, ali sam se na vrijeme ispravio. Potpuno sam zaboravio da tada u dućanima nije bilo jogurta. Samo Marksov kapital i sabrana djela Edvarda Kardelja, a suprugu mu Pepcu da i ne spominjemo.

KAKO TO IZGLEDA KADA SE BOGATI RASTAJU

Moram priznati da mi Severina nikada nije bila mrska, čak mi je i lijepa i markantna žena. Naravno, njena muzika je daleko od moga poimanja umjetnosti, ali bolje to nego slušati cajke. I sve je dobro dok pričamo o njenim nastupima i pjesmama, ali kada se dođe u sfere privatnog života… Ajme, ajme! Čim se udala za iznimno bogatog čovjeka znao sam što će biti. Malo ovo, malo ono, a onda duga, mučna i detaljna rastava sa svime što ona nosi sa sobom. I sve bi bilo dobro da u toj rastavi ne sudjeluje i dijete kojeg evidentno vole i jedan i drugi roditelj, a i jedan i drugi roditelj nisu baš na prosječnoj hrvatskoj plaći tako da su tu prisutni i odvjetnici da malo omaste brk, a ako odvjetnik nije kao što je moj koji je jedan od rijetkih u Zadru koji nastoji izbjeći dugotrajne i nepotrebne procese, a kojeg sada ne smijem reklamirati, ali ću vrlo rado u osobnom razgovoru reći o kome se radi, onda imamo to što sada imamo. Ali zbilja… Kako je to nezanimljivo kada se rastaju npr. nastavnik tjelesnog (oni vole za sebe reći da su »profesori kineziologije«, ali mi svi znamo što je to kada predaješ tjelesni djeci koja su zainteresirana samo za mobitel) i ekonomistica, ili recimo pekar i vozačica tramvaja.

Ali, što sam ono htio reći? Htio bi skrenuti pažnju na očuhe. Upravo je zanimljivo koliko očuha na kraju nadrlja u tim pričama. Žena se rastavi i uda za njega i onda se on brine za njeno dijete iz tog propalog braka. Pravi otac se lukavo distancira, izbjegava alimentaciju, tu i tamo neki poklon donese, dok ovaj zamjenski nesretnik hrani i oblači, rješava domaće radove i stalno je opterećen s time da će mu netko zamjeriti da se ne trudi dovoljno oko tuđeg djeteta. I onda, jednog lijepog dana kada dijete navrši 16. godinu evo ga pravi otac s poklonima, novim mobitelom i uplaćenim vozačkim. A što je prema tome briga očuha? Ništa. Tko te šljivi! I nije uzalud ona stara »pomozi sirotu na svoju sramotu«.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Zadarskog lista.