Planiranje prostora ili planiranje pogodnosti? Kako smo izgubili kompas

Zakon o prostornom uređenju čeka novu verziju. Još jedan dokument koji bi trebao biti kičma održivog razvoja, ali vrlo lako može postati nova rupa u zakonu – kroz koju će, ako se ne bude u potpunosti primjenjivao, proći bageri, hoteli, nasadi i sve ono što jednom prostoru oduzme dušu. I onda se svi k’o pile glisti čude gdje je nestala obala.

Zato je prijedlog na Zakon koji stiže iz Zavoda za prostorno uređenje Zadarske županije gotovo pa revolucionaran. Naime, predlažu ono što bi se u normalnoj državi podrazumijevalo – da se, zamislite, na nenaseljenim otocima ne gradi.

Ne. Ni kućice, ni apartmani, ni privez za »goste«, ni bungalovi, ni agroturizmi na steroidima. Ni tobožnje farme koje u trenu postanu kompleks s bazenom.

I ne samo to – u Zavodu predlažu da se sadnja trajnih nasada (op.a. pokušaj legalizacije devastacije pod krinkom poljoprivrede) dozvoli samo tamo gdje je ta praksa bila tradicija. Prijedlog koji zaziva zdravi razum u zemlji gdje se »OPG« često čita kao – osnovni put gradnje.

Jer nije problem u obiteljskom gospodarstvu ni u turizmu. Problem je u tome što su se ti pojmovi godinama koristili kao čarobna formula za zaobilaženje svakog prostornog plana. Malo parcelacije, malo zakonskih rupa, pa dobijemo »ruralni resort« s 30 bungalova i vinogradima koji nitko ne obrađuje.

Zavod upozorava i na još jednu rak-ranu – građevinska područja koja se šire, a stanovništvo – nestaje. Nema demografskog kriterija, ali zato ima kvadrata.

I naravno, turizam bez kontrole: registracija smještaja gdje god poželiš, legalizacija čega god zatekneš. Prostor se ne planira, on se samo konzumira.

A kulisa svega toga? Privezišta. Jer ni to više nije za izletničke brodove i mještane, već za »turističke zone« koje već sad u brojnim mjestima Zadarske županije doslovno vrište – VIP only.

I onda, u cijeloj toj šumi interesa, dolazi Zavod i kaže da to treba zaustaviti. Vratimo prostornom planiranju smisao. Zvuči gotovo naivno. Jer da bi to uspjelo, trebalo bi priznati da sve dosad nije bilo planiranje, nego prešutno pogodovanje.

Još jedan važan prijedlog – da županijski zavodi ne budu samo savjetnici, već da imaju pravo dati ocjenu kvalitete planskih rješenja. Da imaju glas. Za to, naravno, treba i više ljudi i više stručnosti. Ali prije svega – treba i političke volje.

Danas, kad se sunčane elektrane mogu postavljati mimo planova, kad Pravilnik o jednostavnim građevinama postaje alibi za zaobilaženje svakog pravila – pitanje je koliko ima smisla i raditi prostorne planove.

Dio problema je i u tome što su pojmovi poput »javnog interesa«, »održivog razvoja« ili »zaštite prostora« pretvoreni u fraze bez značenja. Koriste se u uvodima planova, strateškim dokumentima i promotivnim videima, ali nestanu čim dođe konkretan zahtjev. Zato je prijedlog Zavoda važniji nego što se čini na prvu.

Ne zato što će spasiti sve otoke. Niti zato što će sam po sebi zaustaviti manipulacije u prostornom planiranju. Nego zato što vraća pitanje tko upravlja prostorom – struka ili interes.

Možda je krajnje vrijeme da se počnemo pitati: Kome služe prostorni planovi? Građanima, lokalnoj zajednici ili onima koji ih znaju zaobići?

Jer ako plan služi samo da bi se kasnije izmijenio – zašto se uopće pravi? Ako se lokalni planovi mogu pisati po narudžbi, a iznimke postaju pravilo, onda smo izgubili svaki kompas. I tu dolazimo do ključnog problema, odnosno odgovornosti.

Ako svi mogu sve, zašto itko išta planira? Ako ne povučemo ručnu sada, uskoro će nam biti svejedno je li ZOP pojas od 1.000 metara ili 100 metara – jer ga, jednostavno, neće biti.