Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

tv svekrva

Koga je još briga za zelenilo, i tako samo svima smeta...

Autor: Mario Padelin

25.05.2023. 20:40
Koga je još briga za zelenilo, i tako samo svima smeta...

Foto: Arhiva ZL

KAKO SAM JEDNOM KUPIO STAN U ZAMIŠLJENOJ ZELENOJ OAZI…




Na programu televizijskom je jedna od onih regionalnih emisija u kojima se govori o lokalnim problemima, planovima i dosezima. Prvo smo vidjeli neko pošumljavanje grada u Istri, a onda prilog o lijepim parkovima u Osijeku, a Osijek je, koliko se ja sjećam poznat po parkovima, a onda mi je došla neka mučnina, a došla je jer sam se sjetio gdje živim. Naime, nema tome ni desetak godina kada sam kupio stan u jednom gradskom kvartu gdje je nekada bila neka tvornica pa je ta tvornica propala…


Ustvari, nije propala tvornica nego država koja je tu tvornicu u kojoj je radilo pola sela iz zadarskog zaleđa i pola otočana s otoka i osnovala, a čim je propala država ode i tvornica, ali to je već druga priča o kojoj ja ovako apolitičan baš i ne bi govorio u kolumni koja prati tv-program, a u kolumni govorimo o zelenilu. I kupio ja tako stan jedan mali i pitam ja prodavača: »Ali ovdje nema ni jedne zelene travke a kamoli grmova ili stabala. Nema igrališta za djecu, nema hlada, nema ničega.


Samo, beton i opet beton.« A ljubazni trgovac tad odgovor hitan meni dade (ovo je bio citat Maka Dizdara, ali to ste vjerojatno i sami primijetili) – »Nema da brineš drugar. Napravili smo ove tri zgrade, a sada slijede parkovi, sadnja stabala i cvijeća, igrališta za djecu. Sve je to u planu.« Glup kakav već jesam zahvalno sam se nasmiješio i čekao, čekao, čekao…




I naravno, ne samo da nije zasađeno nijedno stablo, nego je posjećeno i ono jedno jedino koje se još opiralo divljacima, ali da se ne kaže da nisu ništa radili, moram priznati da su napravili još desetak zgrada, sve na isti način i sve je to odvratno. Ali, pustimo mi stanogradnju i vratimo se zadarskom zelenilu.


KAKO ĆE ZADAR POSTATI GOMILA BETONA


Već nekoliko desetljeća gledam kako se nemilo reže sve što se može srezati po gradu, a da je imalo zeleno. Režu svi živi. Investitori, privatnici, stručne službe… Svima zelenilo smeta. Moderni arhitekti imaju poseban pik na stabla. Ne samo da ih ne planiraju u svojim velebnim zamislima već i ono što nađu na terenu srežu i unište. Pa i u centru grada imamo primjere. Neću reći gdje je to bilo, ali ću napomenuti da naš grad (grad?) ima tri »trga-ulice«.


Tu se radi o proširenoj ulici, a u gradu ih imamo na tri mjesta – ispred suda, kraj morskih vrata i na još jednom mjestu na kojem je jedna lijepa crkva i neki bunari u blizini, a baš smo na tom mjestu imali nešto malo lijepog zelenila koje je nemilo iskopano s korijenjem i sada imamo prostor koji neobično podsjeća na vojničku streljanu, prazno, besmisleno a ljeti vruće, pakleno vruće.


I šetam tako nesretan po gradu i gdje god vidim još neko stablo koje je još ostalo pomislim – neće ovo dugo tu stajati. Pa ta bezobrazna biljka zauzima mjesto na kojem bi pošteni i vrijedni ugostitelj (a ugostitelji su vrlo važni i uvaženi članovi društva) mogao ugurati bar dva – tri stola s lokalnim specijalitetima.


U nekim kulturnim gradovima u kojima žive građani dogodi se to da se ljudi iz kvarta udruže i poduzimaju akcije za zaštitu zelenila, a kod nas to nije moguće jer nas sedam koji još živimo na Poluotoku jednostavno nismo dovoljno brojni, a onih dvadesetak pismenih i kulturnih ljudi koji žive u ostalim dijelovima grada očigledno za to jednostavno nemaju snage, a i zašto da se bore.


Borba je izgubljena, mrzitelji zelenila su u većini, svatovske kolone se vozaju i urlaju po napaćenom gradu (harmonika odjekuje), balavci s polovnim vozilima divljaju po cestama, narodnjaci su dominantna muzika u »starom hrvatskom gradu« i kao što sam već rekao – »dobro je dok ne tuku«. A koga je onda još briga za zelenilo…