Izgubio je devetogodišnju kćer zbog teške bolesti, sada je blizu čuda nad čudima: Ovo je njegova priča

U eri kad se »analitikom« nastoji objasniti svaka akcija i kada je svaki »taktički plan« skrojen u umovima nogometnih Newtona, ukazali su se Bayern i PSG – i to u polufinalu Lige prvaka. Prošlog utorka jednostavno se igralo na gol više. Kao na male branke. To je to. To nam treba. Pariška utakmica bila je daleko od taktičkog savršenstva – obrane su griješile, visoko se stajalo, loše markiralo. No njihove trenere to jednostavno nije zanimalo; sve su podredili pogocima i brzim napadima. No ajmo malo o čovjeku koji stoji iza »back-to-back« finala pariških »Svetaca«.

Luis Enrique prošle je sezone s Parižanima dotaknuo nebo osvajanjem trostruke krune, i to u sezoni u kojoj su ostali bez Kyliana Mbappéa, zbog čega se PSG-u prognozirao crni scenarij i nestanak s nogometne »mape«. Naravno, Enrique je dobio i adekvatne zamjene, poput Douéa i Kvaratskhelije, a od Dembéléa je napravio »presing-monstruma« i hladnokrvnog finišera. Ipak, malo tko je očekivao da će Enrique s PSG-om krenuti u ovom smjeru, koji više naginje Barceloni iz sezone 2014./15., s kojom je španjolski stručnjak također osvojio trostruku krunu.

Kao izbornik Španjolske više je pozornosti posvećivao pasu i dominaciji kroz posjed, no čini se da drugog izbora baš i nije imao, jer se Lamine Yamal pojavio tek na Europskom prvenstvu 2024. godine. Enriqueova Španjolska na Euru 2020. nije izgubila utakmicu u 120 minuta, no u regularnom vremenu pobijedila je samo Slovačku, koja se raspala u posljednjem kolu skupine E. Španjolski napad tada su činili Ferran Torres, Morata i Sarabia, što jasno pokazuje da je nedostajalo brzine i prodornosti u posljednjoj trećini.

Godinu dana kasnije, u Kataru, Španjolce je u osmini finala eliminirao Maroko, boljim izvođenjem jedanaesteraca. Pobjedu u posjedu, doduše, uvjerljivo je odnijela Enriqueova momčad. Španjolska je tada imala 77 posto posjeda i 967 točnih dodavanja, ali to se uglavnom trošilo na sredini terena i nije donosilo konkretnu korist.

Ipak, pariški šef Nasser Al-Khelaifi u Enriqueu je vidio osobu koja će PSG-u dati identitet sa španjolskim pečatom – a dobio je nešto o čemu nije mogao ni sanjati. Enrique je od nove momčadi želio napraviti presing-zvijer i u tome mu je donekle uspijevalo u debitantskoj sezoni, ali Kylian Mbappé igrao je svoju igru. Radio je Kylian ono što zna najbolje – zabijao golove i ubadao s krila – no obrambena faza nije ga pretjerano zanimala, što je Enriquea više puta izbacivalo iz takta.

Teško je odgovornost prebaciti na pojedinca, pogotovo na takvog pojedinca koji ruši golgeterske rekorde, ali s Mbappéom se nisu mogle raditi taktičke preinake u napadu. Nije mijenjao pozicije, nije se vraćao u obranu, a ni Dembélé se uz njega nije mogao potpuno raskriliti. PSG je tada ponovno otišao daleko u Ligi prvaka, sve do polufinala, ali iz ove perspektive djeluje nepojmljivo da kroz 180 minuta igre nisu uspjeli zabiti Borussiji Dortmund.

– Imam sjajne uspomene nakon ovakve utakmice. Odigrali smo susret s puno intenziteta. Obrana je večeras bila bolja od napada, ali karakter koji smo pokazali protiv momčadi poput Bayerna izuzetno je pozitivan. Presretni smo što smo izborili drugo uzastopno finale Lige prvaka. Bilo je vrlo intenzivno i jako teško. Bayern igra nogomet na najvišoj razini. Obje momčadi imaju sličan stil, obje vole visoki presing. Zato smo još sretniji zbog ovog uspjeha – rekao je Enrique nakon minhenskog remija, ne skrivajući ponos nakon plasmana u Budimpeštu.

Znamo sve što je Enrique prošao u životu, koji ga nije mazio. Ostao je bez kćeri, koja s neba s ponosom gleda svog tatu, čiji će pariški uspjesi jednog dana stajati u Louvreu. PSG je dugo tražio čovjeka koji će taj klub pretvoriti u dinastiju. Na tom zadatku posrnuli su Carlo Ancelotti, Thomas Tuchel, Unai Emery, Mauricio Pochettino, Laurent Blanc i Christophe Galtier, a uspio je upravo Enrique.

Štoviše, pretvorio je PSG u momčad koju svi vole. Koju svi uvažavaju. I o kojoj će se jednog dana pričati kao o jednoj od najvećih svih vremena. Španjolsko-francuska fuzija funkcionira.