Rađa se nova snaga Vatrenih: Jedan detalj posebno veseli, a ovo se naučilo u Americi

U ožujku 2018., točno tri mjeseca prije početka Svjetskog prvenstva koje nas je očaralo i začaralo, hrvatska nogometna reprezentacija je u Sjedinjenim Američkim Državama trebala izbrusiti formu i doraditi što se treba doraditi u prijateljskim ogledima s Peruom i Meksikom. Prvo se na stadionu Hard Rock u Miamiju dogodilo spuštanje na zemlju od agresivnih Peruanaca, kojima naši reprezentativci nisu mogli parirati energijom, no četiri dana kasnije vratila se boja u lice pobjedom nad Meksikom u Dallasu. Trijumf nad El Trijem imao je izravan utjecaj na postavu za turnir u Rusiji, jer se u Teksasu svojim nepredvidivim driblinzima nametnuo Ante Rebić, koji je srećom zadržao takvu formu i u svom Eintrachtu do kraja sezone. Poučeni tim primjerom, iz HNS-a su odlučili ponoviti američku turneju uoči američkog Mundijala, a kakve smo sada odgovore dobili?

Protiv Kolumbije išlo se s novom-starom formacijom, Marco Pašalić i Ivan Perišić bili su wing-backovi, Erlić, Vušković i Pongračić činili su zadnju liniju, dok je u napadu isturen bio Igor Matanović, iza kojeg su bili Mario Pašalić, Nikola Moro, Petar Sučić i Nikola Vlašić. Dakle, nije se krenulo s najjačim snagama od prve minute prema Kolumbiji, čiji je izbornik Nestor Lorenzo primarno išao po pobjedu, izabravši očekivanih 11 s Jamesom kao desetkom, Luisom Diazom kao krilom i Luisom Suarezom kao napadačem. No iako su Los Cafeterosi rano zabili preko Ariasa, naši igrači ne samo da su se vratili i preokrenuli rezultat, već su na agresivnost Kolumbijaca odgovorili pozitivnom drskošću, što prije desetak godina nije bila naša praksa u sudarima s južnoameričkim momčadima. Kolumbijci su non-stop bili na granici bezobraštine, makar se radilo i o prijateljskom ogledu koji služi za uvježbavanje, no Vatreni nisu uzmaknuli.

Njihova krila bila su zatvorena, pogotovo opasni Diaz, dok prostora nije bilo ni za ofenzivne bekove Munoza i Mojicu. Nije se isključivo mislilo na obranu, već je i naš napad počeo aktivnije raditi kako se prvo poluvrijeme bližilo kraju, a opcija s krilima-wing-backovima Pašalićem i Perišićem automatski puni naš kazneni prostor. Još kada nam je zabila špica Igor Matanović – zadovoljstvu nije bilo kraja.

Brazil kaznio greške

Istu formaciju Zlatko Dalić je birao i za susret s Brazilom, koji je, iako to čudno zvuči s obzirom na kontekst, imao imperativ pozitivnog rezultata nakon poraza protiv Francuske. Ovaj je put Hrvatska bila ta koja je birala najsnažnije adute, a za pretpostaviti je da će ova postava istrčati protiv Engleske na otvaranju Mundijala u lipnju. Brazil je bio nešto šareniji, ali i ritmičniji u odnosu na meč s Tricolorima. Ipak, Vatreni nisu htjeli dati tek-tako loptu Brazilcima, štoviše, posjed je bio na našoj strani, no s loptom je konkretnije radio Brazil. Ancelottijeva momčad je do prvog gola došla nakon našeg kornera, što nam govori da se ponovila situacija iz polufinala protiv Argentine u Kataru, gdje je Julian Alvarez pretrčao 70-ak metara prije penetriranja za 2-0. Ako se nešto Brazilu ne smije dozvoliti, to su ubojite kontre. U drugom poluvremenu poradilo se na tome, Selecao je slabije ‘vezao’, a gol koji su naši režirali bio je baš – brazilski. U par poteza.

– Prvo poluvrijeme smo bili dobri, iz naših grešaka smo im dali, ali Livaković je spasio. Drugo poluvrijeme je bilo puno bolje, imali smo posjed i izjednačili smo, a onda primimo dva gola, to ne smijemo dopustiti. To je škola da te ovakve ekipe kazne, ali imamo puno dobrih stvari, trebamo biti pozitivni, ovo je stvarno bilo dobro. Dvije stvari su nama bile jako dobra škola. Ne smijemo primiti gol u 45. minuti i ne smijemo primiti nakon što mi zabijemo, istaknuo je Zlatko Dalić nakon utakmice. I time je sve kazao. Ako je Kolumbija ‘glumila’ Ganu, onda se Brazil ‘pretvarao’ da je Engleska, koja neće poput Španjolske uzeti loptu i nadigravati se. Ne, Englezi će čekati, što god pričao Thomas Tuchel. No drugo poluvrijeme protiv Brazila pokazalo je i da Vatreni mogu biti strpljivi. A strpljivost je najveća vrlina na velikim natjecanjima.

ROBERT HRKAĆ