Čeka nas pakao stiže mahniti Kevin

Uvijek kada nam stižu blagdanski dani, spominju se filmovi koje svake godine možemo gledati na malim ekranima. Namjerno sam napisao »možemo«, a ne »moramo«, jer programa ima toliko da uvijek možemo naći i nešto što nas interesira. Problem je u tome što pri paljenju televizora ne znaš na kojem je programu namješten, ali na kojem god jeste, za Božić uvijek kada upališ televiziju naletiš na Kevina kako se drži za obraze i vrišti trčeći po praznoj kući u kojoj su ga njegovi najbliži nemilosrdno ostavili.

Još je dobro ako naletiš na onoga prvoga Kevina (nikada nisam naučio kako se tom glumcu izgovara ime i prezime), ali još je strašnije kada naletiš na onu drugu dvojicu iz nastavaka ovog serijala. Jer, ako je prvi Kevin iritantan, onda su ova druga dvojica prešla i tu granicu jer su jednostavno antipatični do boli. Sada će neko reći kako griješim i kako su sva dječica dobra i krasna, ali nisu, a ova dvojica pogotovo ne.

Nećemo sada o ovom filmu jer smo ga u ovih sto godina pisanja ove kolumne spomenuli i »prikoviše« puta, ali činjenica je kako se moramo pripremiti za niz božićnih filmova od kojih su neki sasvim pristojnu, čak i vrhunski (sjetite se samo »Beskonačnog dana«), dok su drugi loši da lošiji ne mogu biti. A da bi sve bilo u blagdanskom ozračju predlažem da se snimi film o djevojčici sa žigicama koja umire od gladi i studeni (ustvari, ne znam je li i od gladi, ali lako je za pretpostaviti da je bila i gladna), dok drugi slave blagdane i prežderavaju se.

SVJETSKE ZAVJERE – POSLJEDICE CJEPIVA, OTROVNI TRAG IZ AVIONA I PENALI ZA ARGENTINU

Eto je i ludnica završila, ne onako kako sam ja predviđao sa zlatnom medaljom, već s broncom, ali što je tu je. Sada bi ja trebao komentirati prijenos dočeka nogometaša, ali neću jer ja to uopće nisam ni gledao, a nisam jer sam nakon bezveznog penala za njih izgubio svaku volju za praćenjem nogometa.

Postoje tu sada razne teorije o namještaljkama, o bogatim šeicima kojima je bilo jako stalo da Messi bude… pardon, da Argentina bude prvak i sve u tom tonu, ali onda bi mogli palamuditi i o štetnosti cjepiva i avionima koji nas truju svojim nebeskim tragovima, a to ipak ne priliči meni kao pametnom gospodinu, ali ni vama kao pametnim čitateljima. Tu smo gdje smo, tako nam je kako nam je, san je završio i sada se treba vratiti u tešku svakodnevnicu, neizvjesnu realnost i sve što može zadesiti poštenog čovjeka u ovim teškim vremenima.

PONEKAD JE BOLJE ŠUTJETI NEGO SVAŠTA PRIČATI

Znate li onaj stari vic, od prije četiri godine, o tome zašto je autobus koji je vozio nogometaše na svečani doček u Zagrebu onako sporo vozio? Vozio je sporo da bi privremena sloga i ljubav među Hrvatima što dulje potrajala. Gorak vic, ali istinit. Svi smo nekako bili zajedno u tome svi smo navijali složno, a onda je počelo o tome tko se ukrcao u autobus s igračima, koje pjesme treba a koje ne pjevati i sl. i što bi rekao narod »ode mast u propast«.

Nažalost, slično se dogodilo i sada kada su krenula lamentiranja o tome koji su izvođači podobni a koji nisu i sl., a pri tome se zaboravlja da nažalost veliki broj nogometaša sluša cajke i da bi najradije malo zarevali koji srpski cajkaški hit na koji bi se normalan čovjek izrigao. Pa su tu onda i situacije u kojima polupismen čovjek upitne inteligencije nas uči tko je domoljub, a tko nije i slične stvari koje zbilja nisu trebale, jer i ovo je veliki uspjeh i ne treba ga sada prljati stvarima o kojima je zbilja bespredmetno raspravljati.

Sigurno ste primjetili kako ja vješto izbjegavam imena, ali morate me razumjeti. Ne želim nikoga vrijeđati, a pametnom je čovjeku ionako sve jasno. Lako se zafrkavati i palamuditi kada imaš debeli bankovni račun, osigurao si i svoje unuke, a najčešće i porez plaćaš negdje vani, a ne u voljenoj domovini u koju se toliko kuneš.