Od blagdana plodnosti do prvomajskog uranka

Odatle je proizišla mnogo stoljeća kasnije i navada prvosvibanjskog uranka koji je tada značio i odlazak na jutarnje službe Božje, vjerojatno i da se ljudima izbije iz glave noćno orgijanje. Upravo su iz toga razloga taj dan za prosvjed izabrali i američki radnici nakon čijih je stradanja danas izrastao Međunarodni praznik rada. Kao što se vidi, niz vanjskih razloga svetkovanja kroz povijest drastično se mijenjao, no sam datum je ostajao. Pa i današnji običaji da se 1. svibnja ide “u prirodu”, ostatak je tradicije toliko drevne da je jednostavno ne možemo niti pokušati datirati
Običaj svetkovanja i slavlja, bez imalo sumnje je star jednako koliko i čovjekovo bivanje na Zemlji. Od pamtivijeka ljudi su imali običaj određene dane u godini posvetiti nečemu drugačijem od često mukotrpnog i naizgled beskrajnog rada i truda koji im je činio većinu svakodnevice. Od vremena pisane povijesti imamo o tome još više dokaza, no i iz onih razdoblja koja nisu zabilježena pismom, stižu jasne naznake o takvim običajima preko ostataka materijalne kulture naroda koji su onda živjeli.
Znanje i mit
Pomnijim proučavanjem prvih svetkovina koje su se organizirale i održavale u osvitu najranijih civilizacija bliskog i Srednjeg istoka lako je uočljivo da su one bile određene astronomskim spoznajama. Ono što je određivalo ritam života čovjeka, bilo je ujedno ista ona sila koja je upravljala i hodom nebeskih tijela u kojima je i Zemlja pa i život na njoj, a s njime i ljudi, sastavni dio. U tome su najveću ulogu igrali datumi povezani s izmjenom godišnjih doba, kao i znacima zodijaka. Odatle su neki istraživači izvukli zaključak da su stari narodi “obožavali zvijezde”, što je samo djelomice točno. Naime, stari narodi su prema zvijezdama i planetiama mnogo više određivali svoj život nego mi danas, imali su o njima sustavnija i sređenija mišljenja, premda su im u odnosu na nas znanja o samoj fizičkoj prirodi tih tijela bila daleko manja. Ipak, prije je tu bila riječ o razumijevanju ciklusa prirode, nego li nekom pukom obožavanju.
S propašću prvih i nastankom drugih pa i trećih valova civilizacije, izvorna znanja sve su se više kretala od poznavanja prema vjerovanju, od sadržaja prema formi. Metaforičke i alegorijske priče s kojima su naši drevni preci u nedostatku današnjih stručnih istraživanja i spoznaja pokušavali, a uglavnom i uspijevali sebi predočiti komplicirani svemirski ustroj, s vremenom su postajali mitovi, a potom dogme. Ono što je trebalo olakšati razumijevanje na kraju je postalo okamenjena prepreka ikakvom razumijevanju.
No ono što je čak i zahvaljujući dogmama ostalo bili su datumi svetkovina. Ponekad što reformom kalendara, što iz nekih oportunističkih razloga, pomaknuti su za koji dan naprijed ili nazad, ali u osnovi uvijek koncentrirani oko onog datuma iz kojega su izvorno proizišli. Posebno je, svakako, pritom zanimljiva priča upravo o današnjem danu, odnosno noći kojoj je od sigurno različitih imena koje je imala u različitim kulturama danas ostalo sačuvano ono kojoj su joj dali Germani – Walpurgina noć.
Goethe kao svjedok
“Vještica jato na Brocken hita
žuta je strn, zelena su žita
Sad zbor je na njem ogroman
Nad svima sjedi Urijan
Sce prelijeće drvlje i kamen tvrdi
Vještica piči, jarac smrdi.”
Ovako je Johann Wolfgang von Goethe započeo s opisom Walpurgine noći u svom remek djelu “Faust”, u kojemu se dalje nižu opisi različitih likova, njihovih dijaloga i različitih zabava.
Pa ipak, iako se svetkovina Walpurgine noći što se događa u noći s 30. travnja na prvi svibnja i vrhunac dostiže u ponoć, vezuje uz vještice i njihove obrede, njeno je ime isto tako povezano i s kršćanskom sveticom. Riječ je o sv. Walburgi, čiji je kult štovanja u Njemačku došao iz Engleske. Walburga je iz Engleske na srednjoeuropske prostore došla sredinom 8. stoljeća kao misionarka. Smatra se da su je ubili Avari, a kosti su joj nakon ekshumacije baš u noći 30. travnja prenesene i sahranjene u crkvi Sv. Križa u Eichstadtu.
Ali i to je samo dio priče. Baš na isti datum se još u pretkršćanskim vremenima svetkovalo noć plodnosti posvećenu germanskoj božici kojoj je ime bilo – gle čuda – Waldborga pa su se imena, simboli i načini svetkovanja na kraju potpuno pomiješali, a Walpurgina noć i posjet istoj postala je omiljena optužba inkvizitora u vremenima progona vještica u 16. i 17. stoljeću.
Germanska svetkovina postaje puno jasnija ako promotrimo osnovu za određivanje svake svetkovine, a to je Zodijak i hod Zemlje kroz njega. Kao što se tradicionalno obilježava ulazak Zemlje u kardinalne znakove, to jest početak godišnjih doba sa suncostajima i ravnodnevnicama, jednako tako postoje razdoblja kad se godišnje doba “učvršćuje”, odnosno kad je jesen najviše jesen, a zima najviše zima pa tako i proljeće najviše proljeće. To je obično središnji dan fiksnoga znaka: bika, lava, škorpiona i vodenjaka, znakova koji se nazivaju i kerubinskim, jer su njihovi simboli ujedno i kerubini s time da je škorpion predstavljen orlom, simbolika koja je našla svoj odjek i u prikazima biblijskih evanđelista. Tako je središnji blagdan proljeća upravo 30. travnja/1. svibnja, u srcu bika, potpuno nasuprotan jesenskom Haloweenu koji je središnja svečanost jeseni i škorpiona.
Premda nemamo točnih podataka o datumima, postoje saznanja da su u slično doba godine slične svetkovine imali i drugi narodi, uključivši i Rimljane. Tad bi se konjski rep oko kojeg su se borili mladići tijekom svetkovine “Listopadskog konja” predavao u ženske ruke i one bi s njime škropile polja da bi ona bolje rodila.
Urankom protiv orgija
Odatle je proizišla, mnogo stoljeća kasnije, i navada prvosvibanjskog uranka koji je tada značio i odlazak na jutarnje službe Božje, vjerojatno i da se ljudima izbije iz glave noćno orgijanje. Upravo su iz toga razloga taj dan za prosvjed izabrali i američki radnici nakon čijih je stradanja danas izrastao Međunarodni praznik rada. Kao što se vidi, niz vanjskih razloga svetkovanja kroz povijest se drastično mijenjao, no sam datum je ostajao. Pa i današnji običaji da se 1. svibnja ide “u prirodu”, ostatak je tradicije toliko drevne da je jednostavno ne možemo niti pokušati datirati.
Pritom se ipak može primijetiti kako se izvorno veoma razuzdani oblik svetkovine, što se ide više prema našemu dobu, sve više gubio i na kraju potpuno izostao.
“Pozdravljam s odanošću svojom
Viteza s konjskim kopitom
Spremno nek mu … stoji
Ako … se ne boji”
Tako u Goetheovim stihovima pjeva Stara dok pleše s Mefistofelesom, pri čemu je lako otkriti koje to riječi valja umetnuti u točkice. Klasični pisci koji su izvještavali o različitim proljetnim svetkovinama kod barbarskih, ponajviše germanskih i keltskih naroda svjedoče o ritualnim opijanjima i javnim seksualnim praksama čitavih plemena. No i antički svijet imao je svoje ritualno-seksualne prakse, obično prakticirane u obredima misterija. Neki se antički pisci pritom žale da ženama u tim svetkovinama nije stalo do misterija.
Ne treba, dakle, odlaziti sve do otočana južnih mora koji su svojim seksualnim slobodama koliko zapanjili, toliko i oduševili prve europske pomorce da utvrdimo kako se proces tzv “seksualne revolucije” kao i mnogo toga drugog u povijesti ponavljao, otkrivao i gubio više puta i da naše doba nije u tom postiglo neke još neviđene rezultate. Posebice kad se danas, makar u Hrvatskoj počinje ozbiljno raspravljati u uvođenju još većih seksualnih represija nad mladima. U tom kontesktu je svakako zanimljiva i jedna odluka magistrata u Njemačkoj iz XIV stoljeća u kojemu se propisuje da se kao “djelatnice” u javnim kućama ne smiju zapošljavati djevojčice kojima još nisu izrasle grudi. A u bližim nam razdobljima Marku Twainu je bilo sasvim normalno da djevojka njegova čuvenog Yankeeja na dvoru još čuvenijeg kralja Artura, ima petnaest godina. Lady Hamilton, ljubavnica admirala Nelsona, bila je ipak nešto starija kad je postala miljenicom jednog od najvećih morskih vukova u povijesti, ali su je prije toga još kao četrnaestogodišnjakinju izbacili iz ugledne londonske obitelji u kojoj je radila kao služavka zbog niza seksualnih skandala sa skoro svim muškim članovima domaćinstva. Kad je Ivana Orelanska kao sedamnaestogodišnjakinja tvrdila da je djevice, tu je tvrdnju morala provjeriti posebna komisija jer se očito smatrala nečim neuobičajenim.
U slavu Kronosa
Primjere bi se moglo nizati do u beskraj, no još i bitnije je opće pravilo koje iz njih proizlazi, a to je nešto sasvim drugo, to jest, stalnost određenih poveznica koje postoje između Čovjeka i Univerzuma i koje se otkrivaju u nama još tako neshvatljivoj dimenziji vremena, kojoj su i datumi i godina tek oblici našeg načina da si ih pojasnimo. Premda Kaldejci i Kelti skoro sigurno nisu znali jedni za druge, ipak su se u isto doba ili čak i isti dan u godini posvećivali slavlju, predahu, odušku, zabavi pa i onim praksama koje su u današnjem dobu stavljene u zabran najstrože intimnog. Uostalom, zakoni vremena najteže su nam vidljivi, ali zato ništa manje neumoljivi. Kronos, bog vremena istodobno je onaj pod čijim su utjecajem ljudi živjeli u “zlatno doba” koje je i starim narodima bila neka mitska prošlost, ali isto tako je i nemilosrdni Bog s kosom ili onaj koji guta svoju djecu. Kao što su i Rmljani za nemilosrdnog Saturna upriličili najveselije Saturnalije tijekom kojih bi gospodari služili robove.
Kako sve ovo smjestiti u doba digitalne tehnologije, GMO-a, svemoćne države i liberalne demokracije, da ostale blagodati današnjice i ne spominjemo? Možda je govoreći na neki način i tome dobro kazao Orwell kad je napisao da treba ljubiti, čekati svjetlo i prenositi tajni nauk da su dva i dva četiri.