Ako bih u daljoj budućnosti radio izlete izvan kazališta, onda bi to bio film

Zadarsko Kazalište lutaka je, što se kaže, „bilo u igri” još od minulog ljeta, odnosno dogovori oko mog dolaska su trajali od ljeta. Naime, u iduću godinu ili dvije bi većina kazališta u zemlji trebala popuniti svoje ansamble. Zadarska je županija odobrila jedno radno mjesto u glumačkom ansamblu kazališta lutaka i ja sam došao. Preporučio me je Zlatko Sviben dok je radio na predstavi „Božićna priča”. Konačno, moj su dolazak dogovorili Sviben i naš, sad već bivši, ravnatelj, kaže Davor Kovač
Davor Kovač, novi glumac Kazališta lutaka Zadar rođen je 1985. godine u Osijeku, gdje je završio osnovnu školu i jezičnu gimnaziju. Godine 2005. upisao je Umjetničku akademiju u Osijeku, gdje je završio preddiplomski studij (po bolonjskom sustavu) glume i lutkarstva. Od dolaska u zadarsko lutkarsko kazalište radio je na obnovi predstave „Robinzon”.
– Gluma me privlači još od osnovne škole. Bio sam uključen u školske dramske sekcije, nastupao na Lidranu, radio s amaterskim kazališnim družinama… Dok sam pohađao srednju školu u Osijeku nije bilo studija glume. Godine 2004. pri Sveučilištu u Osijeku je osnovana Umjetnička akademija sa studijem glume i lutkarstva. Kratko sam proučavao kolegije i nositelje, program mi se svidio, te sam, najzad, i upisao studij. Moram reći da sam studij upisao prvenstveno zbog glume, o lutkarstvu tada još nisam ni znao puno. Naravno, tijekom studija sam lutkarstvo zavolio kao i glumu, tako da danas uistinu ne mogu reći da mi je nešto važnije ili draže. Kada sam upisao akademiju na kazališnom odjelu su bili Zlatko Sviben, redatelj, Tomi Janežić, slovenski redatelj, Branka Cvitković, glumica HNK Zagreb. Kažem, ta su imena meni nešto predstavljala, zano sam ponešto o njihovom radu, i, mogu tako reći, bila su jamac kvalitete. Moje prve dvije godine studij je vodio Zlatko Sviben, na trećoj ga je preuzela Sanja Nikčević, teatrolog. Ujedno došlo je i do velike promjene programa. Radi se o dvije različite koncepcije, dva shvaćanja kazališta. Dok je Sviben vodio studij oko 80% profesora dolazilo je izvana, iz Slovenije, Češke… Grad i Sveučilište htjeli su da u rad studija bude uključeno više domaćih ljudi i to se s dolaskom Sanje Nikčević izmjenilo. Na toj trećoj godini posebno me se dojmio rad i predavanja Željka Vukmirice koji je predavao glumu. Mogu kazati da se sistem rada na studiju bazirao na starijim metodama. Stanislavski, Čehov, „ruska škola”…
Umjesto Lobela
Studij je, naravno, bio temeljit i obuhvatio je sve metode i tehnike. Scenski pokret, marionete, gnjole, teatar sjena… Mene su se posebno dojmili i, u neku ruku, najaviše na mene utjecali Zlatko Sviben, Tomi Janežić i Brane Vižitin, slovenski lutkar.
Kako na studiju glume izgleda diplomski rad?
– Na mom studiju zadatak za diplomski rad bio je i iz glume i iz lutkarstva napraviti jedan samostalan autorki rad. Sve je trebalo odraditi samostalno, od priče, preko izbora lutke i tehnike do izvedbe. Izvedba je zadano trebala trajati oko 20-ak do 30-ak minuta. Ja sam se odlučio za monodramu koju sam nazvao „Povijest mojih strahova”, a naslov sugerira o čemu se radilo…
Je si li već za vrijeme studija počeo raditi?
– Potkraj studija radio sam sa Zlatkom Svibenom na predstavi „Grižula”. Radi se o predstavi nastaloj na drami Marina Držića kojom je Osječko ljeto kulture dalo svoj obol proslavi godine Marina Držića. U prosincu 2008. godine radio sam na božićnoj predstavi „Što nedostaje djedici Mrazovskom” u produkciji osječkog Dječjeg kazališta „Smješko”. Po dolasku u Zadar u siječnju odmah sam se uključio u rad na obnovi predstave „Robinzon” pod Sanijem Saninskim. U zadarskom „Robinzonu” igram psa i glavnog ljudoždera umjesto pokojnog Lobela.
Kako i zašto Zadar?
– Zadarsko Kazalište lutaka je, što se kaže, „bilo u igri” još od minulog ljeta, odnosno dogovori oko mog dolaska su trajali od ljeta. Naime, u iduću godinu ili dvije bi većina kazališta u zemlji trebala popuniti svoje ansamble. Zadarska je županija odobrila jedno radno mjesto u glumačkom ansamblu kazališta lutaka i ja sam došao. Preporučio me je Zlatko Sviben dok je radio na predstavi „Božićna priča”. Konačno, moj su dolazak dogovorili Sviben i naš, sad već bivši, ravnatelj. Uostalom, mislim da bi Sviben trebao raditi i predstavu za useljenje u novu zgradu Kazališta lutaka Zadar.
Čuo si prije za Kazalište lutaka Zadar?
– Da, redoviti su gosti SLUK-a. Godinu dana starija generacija na studiju bila je uključena u rad na predstavi „Muke svete Margarite”. Tada su u Osijek stigli Wieslav Hejno i Milena Dundov i tjedan dana su radili s mojim kolegama. Osim toga Sviben mi je često pričao o Kazalištu lutaka Zadar. U smislu da su otvoreni, da ne rade po šabloni, da njihove predstave nisu samo za djecu već u njima ima elemenata i za odrasle, da su složan i vrijedan ansabl…
Dobro prihvaćen
Na SLUK-u i na Osječkom ljetu kulture sam pogledao njihove „Planine”. Snažno su me se dojmili. U Osijeku je stanje što se kazališta tiče loše. Dječje kazalište nije zaposlilo nikog novog, a HNK Osijek samo dvoje novih glumaca…
Nova sredina?
– Odmah sam bio dobro prihvaćen. Baš me zanimalo kako će sve to izgledati kada stignem u Zadar, ipak je ovo moj prvi ozbiljni angažman. Glumci zadarskog kazališta lutaka od početka su imali prema meni pravi, zdravi pristup. U smislu da me nisu ignorirali, a nisu me ni vukli za rukav. Dobra okolnost je bila i što sam odmah po dolasku u Zadar počeo raditi na obnovi „Robinzona”. Probe su započele netom po mom dolsku. Za sada glumio sam samo u „Robinzonu”, ali se nadam da će kada dobijemo novog ravnatelja stvari krenuti na bolje, da će se krenuti s novim projektima. Radna atmosfera u anasmblu zadarskih lutkara mi odgovora. Drago mi je što nisam stigao u neki „ogorčeni ansambl”, već među ljude koji vole raditi, ali osim rada na predstavama se i intenzivno druže, raspravljaju, daju prijedloge. Mislim da se radi o ansamblu u pravom, da ne kažem idealnom, smislu te riječi. To je za jedno kazalište najbitnije. Također, sviđa mi se što su glumci lutkari, odnosno što je kazalište pravo lutkarsko. Paravan, gnjoli… Drugi su poodavno krenuli s nekim kombinacijama lutaka i glume, tako da se „pravu” luktarsku predstavu i nema baš prilike u nas često pogledati.
Tvoji planovi, želje…
– Pa, volio bih se okušati i u klasičnom teatru. Ali moja je želja raditi „off – teatar” koji nije strogo određen institucijama, poput HNK i drugim. Nešto slično onome što radi Teatar EXIT. Jednom bih volio da se mi s akademije okupimo i počnemo raditi nešto slično. Međutim, sada sam glumac Zdaraskog kazališta lutaka i potpuno ću se posvetiti lutkama i svojoj radnoj okolini.
Najzad, što misliš o, sad već prečestim, izletima glumaca, poglavito mladih, na televiziju?
– U ovom trenutku, a nadam se da će tako i ostati, ne bih prihvatio nikakav angažman na televiziji. Glumci to rade prvenstveno zbog novaca, ali taj sistem, za koji nisu oni najveći krivci, nije dobar. Ako bih u daljoj budućnosti radio izlete izvan kazališta, onda bi to bio film. Mislim da gluma u televizijskim serijama ne može pomoći mladim glumcima. Radi se o tvorničkom štancanju rola, bez probi, bez ponavljanja, korekcija, nema razrade likova… Štoviše, takav rad mladim glumcima može i škoditi, jer zbog angažmana na televiziji mogu izostajati s probi u matičnom teatru. Tako se gubi kontinuitet rada. Mladi, poglavito sa zagrebačke akademije, prihvaćaju takve angažmane, što se može donekle shvatiti obzirom da se radi o dobrim honorarima, medijskoj slavi…