“Anđeli čuvari” brinu za invalidnu djecu

Predlaže se da se u svakom razredu izaberu dežurni “anđeli čuvari” za svako bolesno dijete ili za dijete s teškoćama u razvoju
Iako svaka peta osoba ima neku vrstu invaliditeta, ljudi su obično zbunjeni u susretu s njima. Nedovoljna upućenost u njihove potrebe i mogućnosti, nepoznavanje načina pružanja pomoći te predrasude ili strah od susreta s nepoznatim, sputavaju ljude da slobodno komuniciraju i nude pomoć.
Sa željom da se olakša svakodnevni život osoba s invaliditetom i da se potakne ljude na kontakte bez straha, sročen je bonton.
On ukazuje kako pomoći osobi s invaliditetom te primjerice ističe kako ne treba izbjegavati rukovanje s osobom koja ima umjetnu ili amputiranu ruku.
Treba se obraćati neposredno osobi s invaliditetom, a ne roditelju, partneru, pratitelju ili prevoditelju.
Nužno je razgovarati normalno, služeći se svakodnevnim izrazima.
Ako se s osobom u invalidskim kolicima razgovara dulje vrijeme, važno je sjesti kako biste se gledali u oči.
Potrebno je govoriti polako i direktno osobi oštećena sluha. Izrazi lica i pokreti usnama pomažu joj da razumije.
Pozdravljajući slijepu ili slabovidnu osobu treba joj kazati svoje ime.
Čekajući u redu treba ustupiti mjesto ili se zauzeti za to da teško pokretna osoba odmah dođe na red.
Prilikom vožnje u javnim prijevoznim sredstvima treba ponuditi sjedalo osobama s invaliditetom te im pomoći pri ulasku i izlasku iz autobusa, tramvaja, aviona…
Pomagala (štake, štap, kolica) osobe s invaliditetom smije se dirati samo ako ste za to bili zamoljeni. Ne smije se naslanjati na invalidska kolica, ona su dio osobnog prostora osobe koja ih koristi.
Ne smije se milovati psa vodiča dok “radi”. Treba pitati vlasnika za dozvolu.
Bontončić posebno vrijedi u vrtiću, školi, kući ili ulici. Ima djece koja imaju neko tjelesno oštećenje pa se teže kreću ili ne mogu hodati, slabije čuju ili su gluha, slabo vide ili teže uče. Ima i djece koja boluju od nekih bolesti, koje nisu zarazne, ali mogu uplašiti drugu djecu kao, na primjer, astma ili epilepsija. Ima i zaraznih bolesti kojih se treba čuvati, svoj toj djeci se može pomoći.
Predlaže se da se u svakom razredu izaberu dežurni “anđeli čuvari” za svako bolesno dijete ili za dijete s teškoćama u razvoju. Svatko bi mogao nekom djetetu biti “anđeo čuvar” tjedan dana.