Petak, 22. studenog 2024

Weather icon

Vrijeme danas

3 C°

Boćanje, briškula, mura, šijavica…

Autor: Velimir Brkić

22.10.2008. 22:00
Boćanje, briškula, mura, šijavica…

Foto: Velimir BRKIĆ



Znaju da mi bez boćanja ne možemo živjeti. Ma, bolje da smo vani, nego da se kući, ne daj Bože, svađamo, što u šali što u zbilji, govore sretno oženjeni boćari. Ovo boćalište je nama zaista sve. A od same igre, puno nam je važnije druženje, govore Kojići dodajući kako je to tradicionalni ritual od kojeg ne misle ni u snu odustati


Boćanje je tradicionalna mediteranska igra. Gotovo svako mjesto na otoku, priobalju i zadarskom zaleđu ako ne pravo, onda zasigurno ima divlje boćalište, “zog” na livadi, ledini ili, pak, na nekom od makadamskih putova. Zbog činjenice da ne treba imati veliku niti posebno pripravljenu površinu, ova se igra može igrati na svakakvim podlogama i raširena je u svim sredinama, od ruralnih i malomještanskih sredina, gdje je i najraširenija, sve do urbanih.
Blagdansko boćanje
A otkad se zna za selo i seoske tradicije, jedna od najpopularnijih tradicija je nedjeljno i blagdansko boćanje poslije mise i ručka u Poljica Brigu. Iako imaju uređeno boćalište žitelji ovog naselja, koje administrativno pripada Gradu Ninu, po tradiciji i dalje prakticiraju igranje na neravnoj ledini koja zahtijeva dodatnu vještinu pri izbijanju i posebno pri valjanju boće. Tradicija boćanja se prenosi s naraštaja na naraštaj. Svi koji sada boćaju pričaju o tome kako još pamte svoje djedove koji su isto tako i na istom mjestu igrali kao oni sada i nije se štedjelo ni na vinu i jelu, ni na igri, pjesmi, ni na smijehu. Nekoć su se u Poljica Brigu uz vino i vatru, osim boćanja, briškule/trešete i mjesnih sastanaka, plesala kola, pjevali domaći napjevi igralo na muru, šije-šete ili danas poznatiju šijavicu, do kasno u noć.
– Nakon tjednog rada nema većeg gušta nego nedjeljom i blagdanom doći na ovu ledinu gdje te spremno čeka stalna ekipa za baciti partiju, govori Ante Knežević u kratkoj stanci između dvije partije.
A na ledini u Kojića “varoši” sve pršti od boća, puno je dinamike, zabave, graje, slasne okrjepe, vina i piva. Sakupilo se gotovo cijelo selo. Igra se ili se navija za svoju ekipu. Igra ekipa iz Kojića “varoši” zvana “Uvik pravi” s ekipom iz Dražić “varoši”, moglo bi se reći “profesionalcima” iz mjesnog boćarskog kluba Poljica Brig. Kako je već uobičajno, igra se za vino, mineralnu, pivo i lešo meso, za “varoški” prestiž.
Ostacima dijalektalnog izričaja na području Hrvatske zvoni tužno, posmrtno zvono koje ih ispraća na groblje zaborava, zajedno s generacijama najstarijih ljudi koji su međusobno komunicirali takvim pomalo arhaičnim jezikom. No, Poljica Brig su i u tome donekle izuzetak.
Cijelim selom je odjekivalo “valjaj na buću, bumbizaj, rešetaj bulo, u prolazu, njiova, naša, naših šest, valjaj za deset, daj metar, miri čija je, ne beštimaj, dragi Bog će te, kratka, duga, ajme meni pala je na bus trave, osušila se usta, daj vina, ultima…”
A, s prvom partijom boća, u skladu s tradicijom, krenuli su i nešto povišeniji tonovi. Dakako, sve u granicama normale.
Važno je druženje
– Padne i pokoja “beštima” što je u boćanju sasvim normalna pojava. No, koliko ja znam, nitko se nikad nije ozbiljno posvadio. Strasti se vrlo brzo smire, objašnjava nam Čepak čija je supruga Daliborka, blažena među ženama, bila zadužena za spremanje čak 50-ak kilograma junetine na lešo. Poražena ekipa će to već platiti.
Pitamo ih, kako supruge reagiraju na to što im muževi cijelo popodne provode na boćalištu.
– Znaju da mi bez boćanja ne možemo živjeti. Ma, bolje da smo vani, nego da se kući, ne daj Bože, svađamo, što u šali što u zbilji, govore sretno oženjeni boćari.
Igralo se na tri dobivene partije, a u zaista uzbudljivoj završnici za tri punta pobijedili su pomalo s(p)retno “profesionalci” rezultatom 3:2. Svaka partija se igrala do 21 punat.
Za pobjedničku ekipu igrali su Marin Vidaić, Zoran, Drago, Željko i Janko Zekanović, Dragan i Petar Knežević, Marin, Šime i Dragan Smokrović, Tome Marinović, Davor Ćurjurić i Bruno Lazanja. Poražena ekipa igrala je u sastavu Neno Kojić, Obrad Stanić, Fazo, Predo, Marko, Čiba, Đuro, Milan, Čepak i Kolac. Njima više nije važno igra li se za janje, lešo meso, sanduk piva, par litara vina, bitno je da se boća. Uzvratni susret je iduću nedjelju u Dražić “varoši”, dok se treća odigrava na pravom boćalištu.
– Ovo boćalište je nama zaista sve. A od same igre, puno nam je važnije druženje, govore Kojići dodajući kako je to tradicionalni ritual od kojeg ne misle ni u snu odustati.
Svaka čast košarci i nogometu. Vole oni to, igraju i vatreno navijaju, ali ne kao boće koje su u Poljica Brigu oduvijek bile sport broj jedan, reći će strastveni boćari na boćalištu, na ledini u Kojića “varoši”.