Kako su britanski mornari kod Vira potopili njemački desantni brod

Jurica Vučetić i Venci Lonić uspjeli su pronaći originalno njemačko i britansko izvješće o dramatičnoj noći u moru kod Vira, gdje su malobrojniji Britanci uspjeli pobijediti Nijemce, potopivši jedan od njihovih brodova, dok su se još dva nasukala na obalu Za slaganje potpune i istinite priče trebalo je dobro analizirati sve raspoložive podatke jer su jedna i druga strana u ovoj bitci imale «velike oči».

Neumorni istraživač morskih dubina, mladi inženjer strojarstva i instruktor ronjenja iz Bibinja Venci Lonić, ponovno je sa svojom ekipom iz morskih dubina izronio još jednu desetljećima skrivanu i doslovno muljem prekrivenu priču. Za razliku od prošle kada su u morskim dubinama pronašli davno potonuli avion, a na kopnu su uz pomoć Šime Lisice iz Petrčana i američkog pisca Jerrya Whitinga na drugom kraju svijeta u Americi i jedinog preživjelog člana posade potonulog aviona, ali i mladu djevojku iz Privlake koja ga je nakon pad aviona spasila iz mora i sakrila pred njemačkom patrolom. Ovaj put su izronili priču o potonulom brodu i jednoj velikoj pomorskoj bitci koja se odigrala jedne jesenske noći 1944. godine u blizini otoka Vira. Osim Vencija Lonića i njegove ekipe ronilaca Marina Kvarantana, Željka Dundova, Stipe Saškora, Hrvoja Hrelića, Mate Pavića, Sama Matoha i Roberta Lerge, u ovoj je priči jednako važnu ulogu odigrao i istraživač na kopnu Jurica Vučetić.
Olupina poznata iz priča lokalnog stanovništva Kao i obično sve je krenulo iz radoznalosti koju su potakle priča starijih o tome kako se tu negdje nešto dogodilo a takve su priče obično pomalo nedorečene, bez točnih informacija o samom mjestu događaja ili sudbini sudionika. A upravo je želja za istinom i odavanje počasti poginulim vojnicima, bez obzira na kojoj su strani bili, potakla i Juricu Vučetića da se počne baviti istraživanjem pomorskih bitki iz Drugog svjetskog rata. “Oduvijek su me fascinirale priče vezane uz drugi svjetski rat a posebno one povezane s pomorskim bitkama”, započeo je svoju priču mladi pravnik i pasionirani ljubitelj povijesti iz Zadra. – Kada sam prije nekih desetak godina onako iz hobija počeo roniti na dah, u blizini virskog svjetionika u plićaku sam pronašao desetke većih i manjih komada željeza, streljivo, betonske blokove koji su očito pripadali nekom brodu. Odmah su me zainteresirali ti ostatci pa sam pomoć potražio kod barba Mile Begonje iz Vira, za kojeg sam znao da će mi znati nešto više o tome reći. Ispričao mi je kako je u vrijeme bitke bio tek petogodišnji dječak, ali se sjeća kako su ga roditelji usred noći probudili jer je na Viru vladala velika panika. Cijelu su noć odjekivale detonacije i mjesto su obasjavale svijetleće rakete. Kako nisu znali što se događa i napada li netko samo mjesto, mještani su se sakrili u obližnju šumu. Znao je da se bitka vodila između britanskih i njemačkih brodova i da je trajala cijelu noć, a ujutro kada se sve utišalo osvanule su olupine, ranjeni i mrtvi. Kasnije kao djeca godinama su se igrali na olupinama njemačkih brodova koji su tamo ostali nasukani nakon bitke.Pedesetih godina prošlog stoljeća splitski Brodospas je spomenute olupine odvukao u neko od tadašnjih jugoslavenskih rezališta, a na poprištu bitke tek su ostali komadi željeza i ispaljene čahure kao nijemi svjedoci minulog rata. Iako sam od barba Mile saznao puno mojoj znatiželji nije bilo kraja, želio sam i jednostavno morao saznati sve o tom brodu, o bitci o posadi i njihovoj sudbini.
Presudili neiskustvo i noć A tog jesenskog dana davne 1944. godine u blizini Vira odigrala se jedna od najvećih pomorskih bitki na Jadranu u Drugom svjetskom ratu. Posebnost ove bitke bila je u tome što se vodila klasična pomorska borba topovima s broda na brod, bez potpore avijacije. U konačnici, sama bitka je bila dosta izjednačena, Nijemci su imali jače naoružanje a Britanci brzinu, pokretljivost i iskusniju posadu. Neiskustvo i noć koštali su Nijemce jer se jednostavno nisu snašli i doživjeli su poraz iako su bili bolje naoružani od Britanskih snaga.– Najprije sam preko interneta uspio nabaviti originalno njemačko izvješće o toj bitci. Koliko god sam bio oduševljen što sam to uspio pronaći, znao sam da je to tek pola priče, nedostajalo mi je izvješće druge strane. Godinama sam pokušavao doći do vojnog izvješća Britanaca o bitci, ali nikako nisam uspijevao. Kada sam već izgubio svaku nadu da ću ga ikada pronaći, posredstvom mog dobrog prijatelja Šime Lisice, stupio sam u kontakt s Vencijem Lonićem, koji se također zainteresirao za istu priču jer je roneći kraj Vira pronašao olupinu nepoznatog ratnog broda. Tijekom jednog našeg razgovora Venci je sasvim slučajno na internetu naišao na stranicu iz koje je iskrsnuo britanski izvještaj.Sada kada sam imao izvješća s obje strane mogao smo pomalo rekonstruirati tu veliku bitku. I jedno i drugo izvješće imaju jako puno podataka, ali i netočnosti. Nakon dugotrajnog analiziranja oba izvješća zaključili smo da je nepoznati brod upravo njemački desantni tenkonosac-minopolagač oznake MFP-625. Za slaganje potpune i istinite priče trebalo je dobro analizirati sve raspoložive podatke jer su jedna i druga strana u ovoj bitci imale «velike oči». Britanci su vidjeli gotovo 20 njemačkih brodova, a prema njihovom izvješću potopili su ih ili oštetili najmanje 15. Nijemci su bili malo umjereniji, te su vidjeli 9 britanskih brodova, a potopili su ih četiri. Kada bi ovi podaci bili uistinu točni, područje oko otoka Vira bi bilo ronilački raj. Nažalost istina je bila potpuno drugačija, istaknuo je Jurica Vučetić.
Nasukani brodovi u starom željezu U bitci su na britanskoj strani sudjelovala četiri broda, jedna motorna topovnjača (MGB) i tri torpedna čamca (MTB). Niti jedan od britanskih brodova nije potopljen. Na njemačkoj strani je bilo pet brodova, odnosno tri desantna tenkonosca-minopolagača (MFP), jedan desantno jurišni čamac i motorni tanker Habicht. Od ovih brodova jedan MFP je potopljen, dva su se nasukala te su ih uništile posade, desantno-jurišni čamac se uspio oštećen dokopati Zadra, a motorni tanker Habicht je ostao nasukan na sjevernom dijelu Vira, gdje su ga nakon nekoliko dana zarobili pripadnici partizanske mornarice. Gotovo sedamdeset godina kasnije Venci Lonić i njegova ekipa pronašli su upravo ovaj u bitci potopljeni brod, a druga dva nasukana MFP-a nakon što su godinama služila kao kulise za dječje igre i bila nepresušan izvor materijala lokalnom stanovništvu konačno su otegljena u staro željezo. I tako je sve palo u zaborav, sve dok se priče nisu uhvatili Jurica Vučetić i Venci Lonić.– Dana 10. listopada 1944. u 13 sati je iz Komiže na otoku Visu isplovila britanska skupina brodova pod zapovjedništvom poručnika Bligha, a njezin zadatak je bio noćno patroliranje na morskom područja između otoka Molata i Vira, te povratak na Vis. Naime, morsko područje između Molata i Vira je bilo usko grlo važnog pomorskog pravca koji je povezivao Rijeku sa Zadrom. Budući da je zbog konstantnog pritiska partizana kopnena komunikacija s Dalmacijom bila stalno u prekidu, jedina mogućnost opskrbe njemačke vojske bila je morskim putem, a jedan od putova je bio Podvelebitski kanal. Kako se na otoku Viru gotovo nisu nikada nalazile njemačke jedinice, tako su Britanci mogli slobodno uz njegovu obalu postavljati zasjede njemačkim konvojima.Pravac kretanja britanske skupine je bio prema luci otoka Ista, jer su tamo prvo trebali prikupiti svježe informacije od britanskih i partizanskih izvidnika koji su danonoćno promatrali to područje. U ranim noćnim satima britanska je skupina doplovila pod sjeverozapadnu obalu otoka Vira te je tu odlučila čekati eventualni njemački konvoj ili pojedinačno plovilo. Naime, prema informacijama dobivenim od britanske i partizanske izvidnice na Istu, njemački konvoj sastavljen od četiri, pet desantnih tenkonosaca je prije tri-četiri dana uplovio u zadarsku luku, te je bilo za očekivati da će ovih dana vratiti prema Rijeci, započeo je rekonstrukciju cijele bitke Jurica Vučetić.
Potraga u noći – Noć je bila vrlo mračna i tiha, a jedino su se na južnom horizontu primjećivali bljeskovi gromova. Oko 22 sata i 45 minuta iznad Molata su viđene tri svjetleće rakete, a nakon sat vremena vidjeli su se tragovi svjetlećih metaka. Zapovjednik skupine je pomislio da se radi o napadu njemačkih zrakoplova na otok, ali nakon što su se vidjele eksplozije granata većeg kalibra shvatio je da se radi o napadu s mora. Budući da je pretpostavljao da se radi o napadu jednog do dva MFP-a na luku otoka Molata, u ponoć i 39 minuta poslao je MTB-634 da izvidi situaciju istočno od otoka Ista. Nakon ponovnog kontakta s partizanskom izvidnicom su saznali da se u blizini svjetionika Veli rat nalaze dva njemačka razarača. Na britanskom torpednom čamcu su u 2 sata i 23 minute namjestili torpeda i upalili radar te se uputili ususret neprijatelju. Međutim, nije pronađen niti jedan njemački brod. U svojem kasnijem izvješću zapovjednik britanske skupine je izrazio žaljenje što nije odmah uputio cijelu svoju skupinu u napad na njemačke brodove. Na njegovu sreću to on ipak nije učinio. Naime, bombardiranje otoka Molata i Ista je bila njemačka operacija «Da Capo» u kojoj je sudjelovala jedna torpiljarka, dvije korvete i osam torpednih čamaca. Riječ je o respektabilnoj sili koja bi sigurno uništila sve britanske brodove.U 3 sata i 45 minuta svi britanski brodovi su se uputili od Vira prema Istu, te su tamo provele cijeli dan, sve do 18 sati i 25 minuta, sada već 11. listopada, kada su ponovno otplovili u pravcu Vira. Skupina je plovila u koloni uz samu obalu otoka Vira u pravcu sjevera. Noć je bila vrlo tmurna s dosta niske naoblake. S kopna je puhao lagani burin. U približno isto vrijeme sjevernom rtu otoka Vira (rt Vrulja) približavao se njemački konvoj koji je plovio iz Raba u pravcu Zadra, odnosno Šibenika. Konvoj je bio sastavljen od sljedećih brodova: kao vodeći brod na čelu konvoja nalazio se desantni tenkonosac MFP-973 (zap. Scharnat) na kojem se ujedno nalazio i zapovjednik konvoja poručnik fregate Horst. Stepenicom lijevo od vodećeg broda plovio je desantno-jurišni čamac I-O-01 (zapovjednik Rückert). Stepenicom desno od vodećeg broda plovio je m/t Habicht, a iza njega desantni tenkonosac MFP-625 (zapovjednik Wagner). Na začelju kolone se nalazio desantni tenkonosac MFP – 942 (zapovjednik Wieland). Iako je zapovjedniku skupine bilo naloženo da plovi, zbog moguće britanske zasjede, na udaljenosti od 1.5 – 2 nautičke milje od obale, on se oglušio na zapovijed te je plovio na svega 150 do 200 metara od obale.
Bitka Kada je britanska motorna topovnjača MGB-662 u 23 sata i 6 minuta prošla virski svjetionik, pred njima su se na oko 350 metara udaljenosti pojavili njemački brodovi. Iznenađenje je bilo potpuno na obje strane ali izgleda da su ipak Nijemci prvi opazili protivnika, te je s vodećeg njemačkog broda odmah otvorena snažna paljba na britansku topovnjaču. Već prvim pogocima iz četverocjevnog topa 20 mm onesposobljen je na britanskoj motornoj topovnjači dvocijevni top 20 mm, a njegova je posada izbačena iz stroja. Međutim, Britanci su se vrlo brzo snašli te su iz svih cijevi otvorili vatru, a ponajprije na vodeći njemački brod na kojem su uskoro iz borbe izbačeni top 88 mm i jednocijevni top 20 mm. Također su se zapalili sanduci s streljivom, što je dodatno osvjetljavalo ovaj brod. Posada je vrlo brzo pobacala sanduke u more i tako malo ublažila situaciju. Uskoro su preciznom paljbom izbačeni i 20 mm topovi i na motornom tankeru Habicht, te su se oni počeli povlačiti u pravcu sjeverne obale otoka.Nakon što se topnicima na Britanskoj motornoj topovnjači MBG-662 po boku pojavio Njemački desantni tenkonosac MFP-625, oni su na njega u kratkom roku uspjeli ispaliti nekoliko preciznih plotuna iz topova 57 mm. MFP-625 se zaustavio te se brzo počeo puniti vodom i naginjati. Zbog male udaljenosti korištenje torpeda nije bilo moguće. Oko 23 sata i 14 minuta britanski je sastav, zaobišavši čelo njemačkog konvoja, ponovno bio na okupu, te je prvo zaplovio prema zapadu, a zatim prema jugu. Oko 23 sata i 46 minuta britanski su brodovi ponovno zaplovili u pravcu sjevera. Za to vrijeme Njemački desantni tenkonosac MFP-973 se teško oštećen pokušavao dokopati obale u blizini virskog svjetionika, a osiguranje mu je radio još jedini neoštećen njemački brod, također tenkonosac MFP-942. Pogođeni brod MFP-625 je ostao na poprištu bitke te se oko 23 sata i 45 minuta preokrenuo i potonuo. Njegove brodolomce je spasio desantno-jurišni čamac.Oko 23 sata i 53 minute Britanci su vidjeli sjenke dvaju brodova uz obalu, te su ispalili svijetleće rakete. S topovnjače je odmah otvorena vatra u pravcu njemačkih brodova ali uskoro je iz pravca virskog svjetionika uzvraćeno žestokom vatrom. Upravo je ta vatra i spasila ova dva njemačka broda koji su uspjeli zaobići rt Vrulju i prikrasti se uz sjevernu obalu Vira.Taj napad na britanske brodove je izvršen s broda MFP-942, a jedini orijentir za britanske topnike je bilo bljeskanje njegovih topova, budući da se on nalazio u tamnoj sjeni koju mu je pružala obala. Nakon kratkotrajnog topničkog dvoboja Britanci su se oko ponoći počeli pomicati u smjeru sjevera, a nakon pet minuta plovidbe najprije u smjeru zapada, pa u smjeru juga. Znajući da su njemački brodovi još uvijek opasni, zapovjednik britanskog sastava je odlučio sačekati izlazak Mjeseca te se njegova skupina oko ponoć i dvadeset i osam minuta zaustavila na morskoj pučini, oko 2 nm od pozicije gdje su se nalazili njemački brodovi.
Stradavanje Nijemaca u njihovom minskom polju Za to vrijeme Nijemci su pokušavali sanirati teška oštećenja na brodu MFP-973, a zbog prodora vode kroz dvije rupe na krmi morao se nasukati i MFP-942. Od naoružanja jedino je još sposoban za djelovanje bio top 88 mm koji se nalazio na nasukanom MFP-942, ali na njemu više nije bilo streljiva pa su ga morali prebaciti s broda 973 koji je, iako oštećen, još plovio. Zbog mjera predostrožnosti Nijemci su u unutrašnjost svojih brodova stavili eksplozivna punjenja koja su trebala uništiti njihove brodove kako ih se ne bi moglo popraviti jer je postojala opasnost da ih neprijatelj zarobi. Svi ozlijeđeni vojnici su prebačeni u unutrašnjost otoka. Za vrijeme prebacivanja ranjenika dio vojnika je ušao u minsko polje, te su tri vojnika teško ozlijeđena. Ovo minsko polje je u blizini svjetionika postavila kopnena vojska njemačkog Wehrmachta, a pripadnici mornarice nisu o njemu bili obaviješteni.U 1 sat i 51 minutu izašao je mjesec, a u 2 sata i 21 minutu s britanske topovnjače je ispaljeno nekoliko svijetlećih raketa te su nakon dvadeset minuta promatranja topovnjača MGB-662 i motorni torpedni čamac MTB-634 krenuli u pretraživanje obalnog ruba. Oko 2 sata i 51 minute primijećeni su obrisi njemačkih plovila, te je s topovnjače odmah otvorena snažna vatra kojom je uništen 88 mm top na MFP-942. Nakon pet minuta britanski torpedni čamac je krenuo u napad, ali su njegova oba torpeda zbog plitkog mora promašila cilj, a u to isto vrijeme Nijemci su, shvativši bezizlaznost situacije, aktivirali eksplozivna punjenja na svojim brodovima. Britanci su se još puna dva sata zadržali u blizini te su povremeno otvarali vatru iz svojih topova na već uništene desantne tenkonosce. Oko 3 sata i 55 minuta krenuli su u pravcu Ista.Za to vrijeme Nijemci su se uspjeli prebaciti preko otočne uzvisine u pravcu zaseoka Lozice, a u svitanje se desantno-jurišni čamac uspio dokopati Zadra s prvim transportom ranjenika. Nakon povratka u 19 sati je u pravcu Privlake prebačena druga skupina ranjenika, a prebacivanje ostalih vojnika je dogovoreno za noćne sate 13. listopada.
Zasjeda na kopnu Dana 13. listopada oko 17 sati iz Lozica u Vir se uputio ostatak njemačkih vojnika, a njemačka prethodnica od pet vojnika na čelu s poručnikom korvete Albrechtom i Wielandom se uz pomoć živog štita koji je su činili mještani Vira, kretala u pravcu virske luke. Kada je ova skupina došla u blizinu seoske cisterne, nedaleko današnje zgrade pošte naišla je na zasjedu, Weiland je teško ranjen a kasnije je i umro u zadarskoj bolnici. Nijemci su ili iz panike ili bijesa počeli pucati po mještanima koji su se tamo zatekli, te su ubili Niku Liverića, a udarcima kundaka su teško ozlijedili Šimu Buškulića, koji je nedugo nakon toga i umro od zadobivenih ozljeda. Nakon tog krvavog događaja svi njemački vojnici su se uspjeli prebaciti na kopno, te su oko 23 sata kamionima iz Privlake dopremljeni u Zadar.Ukupno u ovoj bitci Nijemci su izgubili tri desantna tenkonosca, a imali su i velike ljudske gubitke. Od 26 članova posade na MFP-973 poginula su četiri člana posade, teško je ranjeno njih troje, a lakše osam. Od 22 člana posade na MFP-942 poginula su tri člana posade, teško su ranjena dva, lakše jedan, a jedan je nestao. Od 21 člana posade na MFP-625 poginula su četiri člana posade, a po pet ih je teže i lakše ranjeno. Od sedam članova posade desantno jurišnog čamaca dva su poginula, a dva su teže ranjena. Ljudski gubitci posade na m/t Habicht nisu poznati.Britanski gubitci su bili znatno manji, a brodovi samo lakše oštećeni. Od ljudskih gubitaka imali su jednog poginulog, dva teže i jednog lakše ranjenog. I tako je zapravo završila ova velika pomorska bitka kod Vira. Prema riječima Jurice Vučetića lako je pretpostaviti da se negdje na Viru nalazi velika grobnica poginulih Njemačkih vojnika iz ove bitke. Iako se ne zna gdje su točno sahranjeni, na ovaj je im je način otkrivajući njihovu sudbinu i istinu o cijelom događaju koju su zapovjednici pomalo prilagodili, pokušavajući priskrbiti veće zasluge ili opravdati poraz, Jurica Vučetić odao počast. Oni su, kako kaže, dali živote za svoje ciljeve, pa tako i jedni i drugi zaslužuju da se istina o njihovim sudbinama iznese na svjetlo dana, makar i sedamdeset godina kasnije.
Mještani s olupine spašavali otrgnute ribarske mreže – Znali smo po pričama starijih ronilaca da ispod Vira ima dosta brodskih olupina. Saznali smo za neke pozicije i zahvaljujući zapovjedniku Pomorske policije u Zadru Frani Oroviću došli smo i do olupine broda MFP-625. Kada nam je otkrio tu poziciju, on nije znao o čemu se točno radi, nije se razaznavao jer je prevrnut naopačke. Nakon što smo ga preronili, fotografirali i premjerili, na internetu i po knjigama došli smo do pravih informacija. Brod je u dosta dobrom stanju, ima nekoliko rupa sa strane od pogodaka iz bitke, prevrnut je naopako zbog teške oplate na palubi. U njemu se nalazi jedan kamion, oko njega je dosta razbacanog materijala a na njemu i puno ribarskih mreža. Ribari su zapravo najbolji poznavatelji točnih lokacija potonulih brodova i aviona jer kada im mreža zapne i pokida se onda to znači da je zapela za nešto tako veliko. Prije su mreže bile skuplje i nije ih bilo tako lako nabaviti kao danas, pa su oni često zvali ronioce u pomoć i tako ti naši stariji ronioci znaju za lokaciju gotovo svake olupine jer su barem jednom s nje spašavali nečiju mrežu, ističe Jurica Vučetić.Inače to je njemački brod, desantni tenkonosac, dug 50, širok šest metara i visok oko pet metara s tri propele i dosta jakog naoružanja. Kako je vidljivost mora dosta dobra i zbog rupa na trupu broda može se roniti kroz njega, razgledati sve to naoružanje, kamion i sve što je na brodu, pa je to doista posebno iskustvo. Uokolo su ležale boce u kojima su vojnici nosili vodu za piće, kacige, streljivo i druge stvari. Jurica je saznao da je na tom brodu poginulo četvero mornara, pet ih je ranjeno ostali članovi su ili lakše ranjeni ili su uspjeli sami nakon havarije isplivati na kraj.