BERBA OTVORILA NEUGODNO PITANJE Hoće li kvalitetno hrvatsko vino postati luksuz?

Berba 2026. ponovno je otvorila pitanje koje hrvatski vinari više ne mogu odgađati: hoćemo li u budućnosti piti drukčija vina i hoćemo li ih moći platiti? Nekada je berba bila završni čin vinogradarske godine, a danas sve više nalikuje utrci s vremenom. Vinogradari prate prognoze, mjere šećere i kiseline te traže optimalan trenutak berbe. No zbog klimatskih promjena šećeri sve češće dosežu željene vrijednosti prije fenolne i aromatske zrelosti.

Berba 2026. ponovno nas je suočila s visokim temperaturama, sušom, neujednačenim oborinama i ubrzanim dozrijevanjem. Ako se klima mijenja, koliko dugo možemo očekivati da će naša vina ostati ista?

Više šećera ne znači i bolje vino

Toplo i suho ljeto naizgled je idealno za velika vina. Zdravo grožđe, više šećera, manji prinosi i veća koncentracija. No vinogradarstvo nije jednostavna matematika. Visoke temperature ubrzavaju nakupljanje šećera i razgradnju jabučne kiseline, ali ne nužno i aromatsko te fenolno dozrijevanje. Izazov je pogoditi trenutak berbe koji će osigurati sklad između zrelosti, svježine, alkohola i punoće tijela. Jer ravnoteža određuje kvalitetu vina.

Manje grožđa, više karaktera? Ne baš uvijek.

U vinskom svijetu postoji gotovo romantična predodžba da manji prinos automatski znači višu kvalitetu. Međutim, dok umjereno ograničavanje uroda može pogodovati koncentraciji i dozrijevanju, dugotrajna suša može poremetiti razvoj aromatskih i fenolnih spojeva. Grožđe tada može biti koncentriranije, ali ne nužno kvalitetnije. Zato bih bila oprezna s preuranjenim proglašavanjem berbi izvanrednima ili lošima. Njihov stvarni potencijal pokazat će se tek tijekom vinifikacije i dozrijevanja. Ni berbu 2026. ne bih unaprijed ocjenjivala jer će njezina kvaliteta ovisiti o regiji, položaju, sorti, dostupnosti vode i odlukama vinara.

Klimatske promjene mijenjaju način razmišljanja o vinogradu. Nekada smo nastojali osigurati što bolju osunčanost grožđa, a danas ga sve češće štitimo od pregrijavanja. Upravljanje lisnom masom i zasjenjivanje grozdova, prilagodba obrade tla i odabir podloga tolerantnijih na sušu postaju sve važniji. Na vrijednosti dobivaju i hladniji položaji, veće nadmorske visine te ekspozicije zaštićene od najjačeg poslijepodnevnog sunca. Vinogradi koji su nekoć bili na granici optimalnog dozrijevanja sve više postaju poželjni.

Autohtone sorte jedna su od mogućih prednosti hrvatskog vinogradarstva u prilagodbi klimatskim promjenama. Grk s Korčule, primjerice, pokazuje kako se svježina može očuvati i u toplom mediteranskom podneblju, dok trnjak iz dalmatinskog zaleđa sve ozbiljnije traži svoje mjesto kao samostalno crno vino.

To ne znači da su te sorte nužno otpornije na klimatske ekstreme, ali naše sortno bogatstvo zaslužuje ozbiljnije istraživanje. Možda se dio budućnosti hrvatskog vina već nalazi u starim vinogradima koje smo godinama premalo primjećivali.

A tko će sve to platiti?

Ako vinograd daje manje grožđa, a troškovi proizvodnje i prilagodbe rastu, računica je neumoljiva. No koliko je domaći potrošač spreman platiti hrvatsko vino?

Posljednjih godina raste ponuda hrvatskih vina premium kategorije. To je pozitivan razvoj, ali postoji opasnost da kvalitetno domaće vino postane proizvod koji će hrvatski potrošač sve rjeđe kupovati. Jer kakva nam je korist od sve prestižnijih hrvatskih etiketa ako ih domaći restorani i potrošači postupno počnu gubiti zbog cijena koje si više ne mogu priuštiti?

Možda će najveća promjena biti u našim očekivanjima. Vina pojedinih regija i sorti neće uvijek imati karakter kakav pamtimo. Neka će postajati punija, druga će tražiti hladnije položaje, a neke će sorte možda ustupiti mjesto prilagodljivijima.

Osobno čisto sumnjam kako će budućnost pripasti vinima s više alkohola, ekstrakta ili koncentracije, već onima koja uspiju sačuvati ravnotežu, prepoznatljivost i užitak pijenja. Vinari koji pronađu pravi način prilagodbe nastavit će stvarati velika vina, dok će oni koji se tvrdoglavo drže zastarjelih i neodrživih obrazaca prije ili poslije naučiti da se s klimom ne može pregovarati.

Antunović, Graševina, Tradition, Grand Selection, 2017

Ocjena: 94/100

Ako postoji vino koje pokazuje kako graševina može odgovoriti na izazove vrućih godina, onda je to Tradition iz 2017. erdutske vinarke Jasne Antunović Turk. Nastala u izrazito toploj i sušnoj berbi, s tek 12 % alkohola i gotovo desetljećem iza sebe, ova graševina potvrđuje da zrelost ne mora značiti i alkoholnu snagu.

Na nosu se isprepliću zrela kruška, žuta jabuka, citrusi i jasmin, uz razvijene nijanse orašastih plodova i sušenog bilja. Na nepcu je zaobljena i svilenkasta, srednjeg do punijeg tijela, kremaste teksture i odmjerene svježine. Citrusne i mineralno-slane note produžuju završetak, dok godine dozrijevanja donose slojevitost bez gubitka sortnog identiteta.

Poslužena na 12–14 °C izvrsno će pratiti pečenu bijelu ribu, perad u kremastom umaku, rižoto s gljivama, zapečene Jakobove kapice ili charcuterie plate s odležanim sirevima.

Da uspjeh nije bio slučajan, potvrđuje i Tradition Grand Selection 2021., još jedna graševina iz toplog godišta. Berbu 2017. danas je gotovo nemoguće pronaći na policama, ali ako vam se posreći kao meni, nemojte previše razmišljati – uzmite je. A ako ne, potražite 2021., jer Jasna Antunović Turk očito dobro zna kako toplinu godine pretvoriti u eleganciju vina.